Berba može biti jednokratna i višekratna. Većina vrsta donosi plodove ili formira glavice postepeno. Zbog toga ona u više navrata omogućava duže korištenje povrća i osigurava kvalitetu i veći prinos. Jednokratno se beru ili vade samo pojedine vrste.
Kada je vrijeme za berbu?
Tehnološka zrelost je karakteristična za svaku vrstu po određenim morfološkim svojstvima (boja, okus, oblik). U toj zrelosti povrće ima najbolju hranjivu vrijednost. Često, ova zrelost je istovjetna s fiziološkom (botaničkom) zrelošću (rajčica, lubenica, dinja).
Fiziološku zrelost povrće dostiže na kraju svog vegetacijskog perioda formiranjem plodova i sjemena, sposobnog za klijanje, nicanje i formiranje nove biljke.
Berba povrća može biti mehanizirana ili ručna, ovisno od namjene. U zaštićenim prostorima je isključivo ručna, tako što radnik stoji na zemlji i stavlja plodove u gajbe. Kod rajčice, recimo, intenzitet berbe ovisi od brzine pristizanja plodova za branje. U prosjeku, potrebno je u istom plasteniku brati dva puta tijekom nedjelje, ljeti to može biti i tri puta. Kako se dnevna svjetlost smanjuje u zimskom razdoblju se obično svodi na jednu berbu tjedno.
Što dalje? Kako ga čuvati?
Nakon branja povrće treba brzo rashladiti (staviti u sjenu, pod nadstrešnicu, u podrum) i oprati hladnom vodom. Sortiranjem se odbacuju neupotrebljive biljke, povrće se čisti i koristi u kućanstvu ili plasira na tržište. Može se čuvati samo zdravo, neoštećeno i zrelo povrće.
Dužina čuvanja ovisi od vrste (bolje se čuva crveni luk nego rajčica), sorte (bolje se čuvaju ljute sorte crvenog luka od slatkih), načina proizvodnje (vodnjikavi plodovi se lošije čuvaju) i od uvjeta čuvanja, prije svega temperature, vlažnosti zraka i prisustva kisika.
Povrće diše
Poslije berbe u povrću se nastavljaju životni procesi, ali su slabijeg inteziteta. Ono diše i pri tome oslobađa toplinu i ugljični dioksid (CO2). Iz njega isparava voda, što dovodi do gubitka u težini i smanjenja kvalitete. Neko povrće ima sposobnost dorastanja (cvjetača) odnosno dozrijevanja (rajčica, dinja).
Svi ovi procesi su jači ako je viša temperatura ili povrće nije dovoljno zrelo. Zbog toga se svi načini čuvanja, od onih u kućanstvu do čuvanja u najsuvremenijim spremištima i hladnjačama, oslanjaju na reguliranje uvjeta čuvanja.
U prosjeku, najduže se čuva na temperaturi od 0oC do 4oC i vlažnosti zraka od 85 do 90 posto. Mrkva se čuva najduže šest mjeseci, kupus i crveni luk pet mjeseci, celer tri do pet mjeseci, cvjetača 30 do 40 dana. Paprika se može čuvati do 40 dana, krastavac četiri do pet tjedaa, zrela dinja četiri tjedana, salata, mahune i poluzrela rajčica tri do četiri tjedna. Lubenicu možemo čuvati od jednog do tri tjedna, grašak i nedozrelu dinju dva, zrelu rajčicu 10 dana.
Koja je optimalna temperatura?
Optimalna temperatura za čuvanje krastavca je 4,4 do 7,2oC, patlidžana 7,2 do 10oC, lubenice 4,4 do 10oC, paprike 4,4 do 10oC, mladog krumpira 4,4oC, zrelog krumpira 4 do 7oC, zelene rajčice 12 do 21,1oC, rajčice u trenutku formiranja boje 13oC, zrele rajčice 7,2 do 10oC i mahuna 4,4 do 7,2oC.
Recimo, postoje hibridi rajčice koji u sebi imaju ugrađen gen koji omogućava duže čuvanje (Long Self Life - LSL). Kvaliteta čuvanja ovisi od objekta u kome se skladišti, ali i od pakiranja u kojem se nalazi plod. Kartonska ambalaža u tome zauzima značajno mjesto.
Gdje ga čuvati?
Povrće se može čuvati u skladištu, podrumu, smočnici, trapu ili u specijalnom spremištu, što je najsigurniji i najbolji način. Bez obzira na to gdje se čuva, treba ga zaštititi od izmrzavanja, a u prostoriji i sloju povrća omogućiti stalno strujanje zraka.
Crveni luk i češnjak najbolje se čuvaju ispleteni u vijence ili se veće vreće ili gajbe slažu tako da između i unutar njih struji zrak. Plodovi povrća se obično slažu u gajbe ili kartonske kutije, različitih dimenzija i masa. (Agroklub)
