Stiže nam Sveti Nikola, omiljeni svetac djece i pomoraca, čiji se blagdan svake godine obilježava 6. prosinca. Dok se čizmice čiste i stavljaju na prozore, prisjećamo se tradicije koja traje stoljećima. Iako je živio u 4. stoljeću, Sveti Nikola i danas zauzima posebno mjesto u našoj kulturi, vjeri i običajima. Njegov život, prepun priča o dobroti i brizi za siromašne, ostavio je snažan trag koji se prenosi kroz generacije.
Život i legende zaštitnika dobrote
Sveti Nikola, rođen u malom gradu Patari u Likiji krajem 3. stoljeća, odrastao je u bogatoj, ali prije svega pobožnoj obitelji. No, sudbina ga je rano ostavila bez roditelja. Umjesto da živi od naslijeđenog bogatstva, Nikola se odlučio posvetiti drugima. Legende kažu kako je bogatstvo dijelio potajno, ne želeći priznanja ni pohvale. Upravo iz tih skromnih, ali velikih djela, izrasle su priče koje će ga stoljećima kasnije pretvoriti u jednoga od najomiljenijih svetaca kršćanskog svijeta. Najpoznatija legenda govori o tri siromašne djevojke kojima je, zbog očaja i siromaštva, prijetila teška sudbina. Njihov otac nije mogao osigurati njihovu udaju kako bi mogle preživjeti, pa je djevojkama posljednja opcija ostala prostitucija. Nikola je tri noći zaredom, tiho i skriveno, kroz prozor ubacivao vrećice zlata. U jednoj od verzija priče, zlato završava u čarapama ili cipelama koje su se sušile, a upravo to je motiv koji je postao temelj današnjeg običaja punih čizmica. Tako je Sveti Nikola, gotovo neprimjetno, postao simbol nade i tihe dobrote. Druga, možda najdramatičnija legenda, govori o trojici dječaka koje je zli mesar ubio i sakrio. Nikola je, prema predaji, molitvom vratio djecu u život, zbog čega je postao zaštitnik najmlađih, ali i simbol nade u trenucima kada se čini da nema izlaza. Mornari su ga, pak, slavili kao čuvara na pučini. Mnoge priče govore o tome kako je spašavao brodove od oluja. Njegov grob u gradu Miri, na području današnje Turske, ubrzo je postao hodočasničko mjesto, a štovanje se širilo munjevitom brzinom, zahvaćajući Bizant, cijelu Europu, a potom i svijet. Stoljećima je bio zaštitnik djece, studenata, trgovaca, putnika i pomoraca, a onda je, u kulturama Sjeverne Europe, postao temelj liku kojeg danas znamo kao Djeda Božićnjaka.
Svetac čija priča nadilazi crkvu
Lik Svetog Nikole ostavio je dubok trag ne samo u religijskoj tradiciji, nego i u umjetnosti, kulturi te svakodnevnim običajima mnogih naroda. Tijekom stoljeća umjetnici su ga oslikavali u različitim ulogama, od zaštitnika djece i putnika do biskupa koji se zauzima za pravednost, pa se njegov lik pojavljuje na ikonama, freskama, minijaturama i oltarnim slikama diljem Europe. Zanimljivo je da se štovanje Svetog Nikole proširilo i izvan vjerskih okvira. U mnogim europskim gradovima njegov se dan obilježava sajmovima, procesijama, humanitarnim akcijama i priredbama. U školama i vrtićima uči se o njegovim djelima kao primjerima dobrote, dok ga pomorci i danas zazivaju kao zaštitnika svojih putovanja, a zato je i često prikazivan kako spašava brodove ili daruje siromašne. U nekim sredinama, poput Nizozemske i Belgije, njegov je lik postao središnji dio adventskog vremena, a dolazak “Sinterklaasa” svake godine uključuje velike povorke i svečane dolaske brodom, naglašavajući njegovu vezu s morem.
Hrvatska tradicija Svetog Nikole
U Hrvatskoj, tradicija Svetog Nikole posebno je snažna. U mnogim krajevima on dolazi u biskupskom ruhu, s mitrom i štapom, u pratnji anđela, ali i Krampusa, starog demona iz pretkršćanske tradicije koji nosi šibu za nestašne. Djeca ga dočekuju čistih čizmica i s mnogo radosti. Ono najljepše u ovoj tradiciji jest što ona ne slavi samo darivanje, već i dobrotu, marljivost i trud. Djecu se daruje, ali ih se i uči. U suvremenom društvu, koje često naglašava materijalni aspekt blagdana, Nikola ostaje protuteža toj površnosti. On podsjeća da su vrijednosti koje nosimo u sebi: dobrota, skromnost i suosjećanje, važnije od samih darova. Upravo zbog toga njegovo nasljeđe ostaje trajno, bez obzira na promjene vremena. Sveti Nikola nije samo povijesna osoba ili legenda, nego simbol koji nas potiče da barem jednom godišnje zastanemo i učinimo dobro djelo, baš kao što je i on činio: tiho, nenametljivo i od srca.
