Stotinama godina se po gotovo svim mjestima dalmatinskog zaleđa stvarao i održavao mit o hajdučkim poduhvatima kao otporu domicilnog stanovništva tadašnjim vlastodršcima. Nerijetko, ti su mitovi zamagljivali ionako nejasnu granicu između običnih brutalnih razbojnika i boraca za pravdu. Ilustrativan je slučaj jedinog upamćenog murvičkog hajduka iz 19. stoljeća.
Priča o ‘hajduku Iliji’
“Hajduk Ilija” je bio sin Todora Opačića i Marije Drače, a obiteljska legenda kaže da je svojeglavi Ilija kao vrlo mlad bio zaljubljen u neku djevojku, ali roditelji tu vezu nisu odobravali, pa je buntovni mladić, razočaran i povrijeđen, nakon toga nastavio živjeti krajnje razuzdano.
Nakon godina silnog pića i kockanja, na kraju je izveo svoj najpoznatiji “hajdučki podvig”: negdje na predjelu Babinduba sačekao je i opljačkao poštansku kočiju koja je prevozila vojničke plaće. Lokalna legenda nije navodila je li u tom prepadu imao i pomagače i koliko je žandarska potraga za njim trajala, ali se pričalo da je na kraju uhvaćen i to, kako i priliči jednom hajduku, zbog nečije izdaje.
Ne zna se precizno kada ja Ilijina hajdučija okončana, ostalo je samo mutno sjećanje da je uhvaćen u centru Murvice, u blizini današnjeg restorana “Fortuna”. Već su ga žandari stavili u lance i pripremali se odvesti ga u Zadar, kad se okovani Ilija okrenuo i u blizini zapazio djevojčicu koja je u naručju držala sasvim malo dijete i iz gomile okupljenih znatiželjnika u čudu gledala spektakularno “hvatanje pravog pravcatog hajduka”.
– Gle ove male što je lijepa! E, kad se vratim iz zatvora, oženit ću je, navodno je rekao nasmijani Ilija.
Sjećanje na njega i njegove “hajdučke podvige” preživjelo je do danas, a ono što je uslijedilo nakon što je odrobijao za svoja zlodjela, nije legenda nego činjenica: kada se vratio, ispunio je “obećanje” i oženio onu malu djevojčicu.
Zvala se Šimica Surać i u međuvremenu je odrasla, očito je Ilija poduže bio iza rešetaka.
O murvičkom hajduku priča se i 140 godina nakon njegove smrti
Možda je neobično što se legenda nekako uspjela sačuvati od sredine 18. stoljeća pa do danas, ali je još neobičnije što se prastara priča o “posljednjem murvičkom hajduku” nadograđuje čak i danas, gotovo 140 godina od njegove smrti. Detalji iz njegovog života izlaze na svjetlo dana i u ovo digitalno doba pokazujući da legenda o “hajduku Iliji” ni približno ne dočarava tko je i što je Ilija stvarno bio.
A sigurno nije bio nevažni seoski kokošar ni sitni kriminalac. To dokazuje isječak iz jednih bečkih novina od 19. ožujka 1852. u kojima je objavljeno da je tada 23-godišnji Ilija Opačić iz Murvice, kao “ozloglašeni vojni dezerter” koji je toliko ugrožavao zadarsko zaleđe, “konačno pao u ruke pravde”! (Der berüchtigte Deserteur Elia Opacich aus Murvizza, der die Umgebung von Zara so sehr gefährdete, ist endlich in die Hände der Gerechtigkeit gefallen.)
Dakle, Ilijino hvatanje je bilo velika vijest čak i u Beču, kraj njegove razbojničke karijere privukao je pažnju i u prijestolnici velike carevine čije su novine u to vrijeme jako rijetko objavljivale ikakve novosti iz Zadra!, a kamoli iz Murvice.
Ilija zanimljiv i Talijanima
Istovremeno, talijanske su novine pisale da je uhvaćen dezerter i opasni bandit Ilija Opačić (“e catturato a Zara il disertore militare e pericoloso bandito Elia Opacic”). Nažalost, nepoznato je s koliko godina robije je “pericoloso bandito” kažnjen zbog oružane pljačke poštanske kočije i kakva su mu sve zlodjela uvrštena u kaznu, ali je zapisano da su mu pri hvatanju, među ostalim zaplijenjena i dva pištolja.
Nepoznati detalji iz uzbudljivog života “posljednjeg murvičkog hajduka” time ne presušuju: kako se radilo o “opasnom banditu” koji je zlostavljao cijelo zadarsko zaleđe, ne iznenađuje što su pedantni austrijski policijski istražitelji zabilježili da su s njim razgovarali na talijanskom, njemačkom i mađarskom, jezicima koje je Ilija vjerojatno naučio u vojsci, dok nije dezertirao. Ali, čak ni oni nisu ustanovili zbog čega je Ilija na ruci imao plavu tetovažu te 1852. godine!
’Tajna’ austrijske policijske arhive
Ono što su ostavili za sobom je dovoljno senzacionalno jer su zapisali kako je Ilija izgledao: grub, vitak, duge tamnosmeđe kose, velikih očiju, smeđih obrva, kratkog i širokog nosa. Ako ste htjeli da vam potomci i nakon 200 godina znaju kako ste izgledali sredinom 19. stoljeća, jedan od načina je bio da postanete “pericoloso bandito” i tako uđete u austrijske policijske arhive!
Usmena predaja Iliju spominje (o tome se za njegova života sigurno samo šaputalo!) kao jako brutalnog i surovog tipa. Navodno je jednom presreo neku nesretnu ženu koja ga nije prepoznala, a on se, tobože naivno, raspitivao što je čula o tom hajduku Iliji. Valjda je očekivao čuti da je “legendarni junak” ili neka vrsta robinhudovskog borca za prava sirotinje, ali kad je žena nasjela na njegovu varku i iskreno odgovorila da je Ilija surovi razbojnik, jednako brutalan prema svim svojim žrtvama, ma tko bili, ovoga je to toliko razbjesnilo da je ruke nesretne žene zakovao za stablo.
A možda je i širenje te priče služilo samo kao obično zastrašivanje u stvaranju legende o opasnom hajduku. Posljednji murvički hajduk Ilija Opačić umro je 25. kolovoza 1884. s 55 godina.
