Ako je travanj mjesec trave, premda se u posljednje vrijeme znatno češće spominje Travnik, svibanj je definitivno mjesec borbe sa zapercima. Kada sam već spomenuo Travnik, mišljenja sam da tamo znatno brže rastu “Univerziteti” nego trava u proljeće što je svakako dobro za naše gospodarstvo, jer se tamo školuju ponajbolji kadrovi koji nam vjerojatno donose nekakve nove i bolje perspektive, a i manje troškove školovanja, što manje opterećuje državni proračun. A i kraće traje, nekad tri, nekada pet godina, a može i kraće, samo moraš zapamtiti što si točno završio i koliko je trajalo.
Ni babama nije bilo lako
Pale su i nešto ozbiljnije kiše i zaperci snažno rastu, a ruku koje bi ih uklonile sve manje. Za prvo čišćenje je doista nužno puno znanja i iskustva u vinogradu i to je najbolje da učini sam vinogradar jer on ima točnu viziju što želi u ovoj, a što u idućoj godini od svoje loze. Osim što mora ukloniti sve izdanke iz debla trsa, mora pravilno razvrstati mladice za rod u ovoj godini, ali i odrediti mladice za reznik i lucanj za narednu godinu. Tu treba znanja i iskustva, to se ne može naučiti u Travniku. Nakon selekcije ovogodišnjih izboja može se uključiti i nešto manje stručna radna snaga, ali ipak pod stručnim vodstvom vinogradara. Nekada se mislilo da je ovo manje važan posao pa su obično u vinograd slali babe i dicu, a “muškarčine” su išli na balote i karte. Babe su i znale raditi dio tog posla, ali za malu djecu je to bila “pokora”. I tko je u djetinjstvu morao u vinograd u zoru pa do podnevnog zvizdana, sigurno nije postao vinogradar kada je već trebalo odabrati zanimanje. Ni babama nije bilo lako raditi ovaj naporan i dosadan posao, a kako su bile u godinama, svoj preostali životni vijek su računale prema narednim berbama. Govorile bi, “teško je pliviti, ali bi isto volila bar još nekoliko plivljenja doživiti”.
U novim uzgojnim sustavima se postavljaju stupovi i žice i izboji se samo provlače vertikalno uz vrlo malo vezivanja. Rijetko se još može vidjeti potpuno beskorisno “ufrkavanje” loze oko gornje žice jer samo zdravi i dobro osunčani list vrši svoju funkciju fotosinteze, transpiracije i disanja. Baš kao što je beskorisno “frkanje duvana” kao što smo vidjeli kod nekih važnih osoba na javnom mjestu, kada imamo stotine vrsta gotovih cigareta u raznim varijantama. Ili se ipak “ufrkava” nešto drugo znatno opojnijeg mirisa od čega oči imaju drugačiji sjaj, a i izjave su im nešto osebujnije.
Kada sam završio prvi krug pljevljenja, odlučio sam uzeti pauzu i nagraditi Jasminku i sebe kratkim putovanjem u južne vinogradarske krajeve, ovaj puta Pelješac i Korčulu, da vidim kako se oni bore sa zapercima. Korčulu sam izabrao iz razloga što je tamo postojbina naših novih sorti Pošipa i Grka koji uslijed globalnog zatopljenja sele prema sjeveru i ovdje već daju vrlo lijepe rezultate. Želio sam vidjeti kako ih oni uzgajaju, koji su uzgojni oblici, kolika opterećenja po trsu, kakve su im vinifikacije i u konačnici uživati u njihovim vinima, a sve skupa pokušati usporediti s ovim što mi radimo i eventualno nešto naučiti.
Odgovor od kojeg se ledi krv u žilama
Prvo idem u Lumbardu kod svojih kolega i prijatelja sa kojima se redovno susrećem na pozornicama Sabatine kada se dijele najsjajnija odličja, medalje i pehari. Idem u OPG Zure kod oca Bartula i dva sina, Ivana i Marka, oba perspektivna agronoma. Ljubazno nas dočekuje otac Bartul koji mi je generacijski najbliži, i kroz vinograde, uglavnom Grka pravac na visoravan Defora koja je jedna od najprestižnijih vinogradarskih pozicija na obali, ali i nadaleko šire. Za razliku od ostalih vinograda Lumbarde koji su u pjeskovitom tlu, vinograd obitelji Batistić “Zure” su uglavnom na kamenu na blagim padinama prema moru. Tu je osim neizbježnog Grka, posađen Pošip i Plavac mali koji su izvrsni oprašivači Grka ali i introducirane sorte Merlot, Syrah i Cabernet sauvignon. Kamenito tlo je rigolano do dubine 80 cm i dva puta samljeven kamen, armature visoko podignute, uzgojni oblik kordonac, ali i navodnjavanje tu je zlu ne trebalo. Uključuje se vrlo rijetko, tek jedan ili dva puta u toku ljeta i to samo ako je dugotrajna suša. Loza ne smije trpiti, ali isto tako ju se ne smije razmaziti pretjeranim navodnjavanjem. Na rubu vinograda ograđeni prostor obrastao u makiju. Pitam Bartula što je to i dobivam odgovor od kojega se ledi krv u žilama. Tu se nalazi još jedna od stotine neistraženih jama gdje su završili svoj dugi križni put nebrojeni i neznani Hrvati kojima je bio od strane saveznika obećan miran put ka zapadnim zemljama nakon onoga rata ukoliko nisu bili zadovoljni konačnim ishodom i nisu bili sigurni za svoju budućnost. Ali “svemogući vladar” je na nekakav prljavi način uspio zaustaviti najveći broj kolona na raznim lokacijama Slovenije i Austrije i vratiti ih u za njih neželjenu državu i u velikom broju kolona koje su se mjesecima pa i duže kretale kroz “ustanička” mjesta pobjedničke vojske u raznim pravcima upravo stvorene državne tvorevine. O tim događajima znam, na žalost, iz prve ruke jer je dobar dio križnog puta prošao i moj pokojni otac Mate koji je bio samo domobran, vojnik u jednom periodu legalno priznate države, istina poražene vojske, ali im je bila zagarantirana sigurnost nakon rata, a u kolonama je bilo najviše civila koji nisu prihvatili živjeti u toj državi. Kolonu u kojoj se on nalazio zaustavili su u Dravogradu, pa kroz Sloveniju do Ilovca kod Karlovca pa do Zagreba i po brdovitom grebenu negdje u osi između Save i Drave kroz “ustanička” mjesta do istočnih “komšija” sve do Zaječara, a potom nazad do Osijeka gdje ga je iz kolone izvadio jedan naš Vrličan koji je bio vojnik pobjedničke vojske. Dobar dio toga puta sam prošao sa svojim ocem Matom, a detalje koje mi je ispričao, ne bih sad iznosio jer bi to užasno opteretilo ovu kolumnu. Samo najkraće, u kolonu je mogao ući tko želi i ubiti koga želi. O gladi i ostalom nekom drugom prilikom. Strašno mi je žao što se za njegovog života kao i života ostalih preživjelih sudionika ni do danas nitko objektivan nije angažirao temeljito istražiti i zabilježiti sva ta događanja koja su po mojim saznanjima najtragičnija u našoj povijesti na ovim prostorima. Uvijek se to nekako prepuštalo politički obojenim povjesničarima iz trećeg ešalona, koliko je meni poznato. Možda je i bilo razloga da se to ne istraži. Ostavljam čitatelju na volju da promisli koji su to mogući razlozi.
Večera bez filozofije
Nakon ove teške teme vratimo se u vinograd. Vraćamo se kroz polja uglavnom Grka sa svojim pratećim sortama oprašivačima. Uočavam razne uzgojne oblike, ali i jedan pokušaj niskog uzgoja bez zaslona kako bi loza prekrila tlo i tako zadržala vlagu, ali zbog napada bolesti, jer pjeskovito tlo u ravnici nije prozračno kao vinogradi na Dingaču, vinogradar je odustao i rezidbom podiže trsove. Dolazimo u restoran Zure na večeru. Bartul je i ribar i svaki dan podiže mreže. Prostor restorana vrlo jednostavan, terasa vrlo ugodna, nešto između tradicionalne konobe i modernog restorana. Dolazi konobar, tražimo ribu, ali “slaba srića”, govori konobar. Slab ulov, nešto se prodalo, ostaje samo jedan šanpjer od kilo i po’. Ako je to samo, odmah s njim na gradele. A pitam se što je onda kada je bolja srića i bolji ulov? Stiže prekrasna večera bez puno filozofije, šanpjer na gradele s povrćem. I to je to! Nema velikih pijata s malim “bombulićima” veličine kugle sladoleda s nekim egzotičnim preljevima. Pa tako sedam-osam puta. A na kraju moraš fetu kruha umočiti u ulje da sakriješ glad. A ako želiš piti, još i malo soli dodati.
Zaboravimo na teoretske sljedove hrane, ajmo mi na slijed vina “Zure”. Prvo Grk “Bartul” pa Pošip pa Grk “sur lie” kojeg više ne smijemo tako zvati. Zabranili Francuzi. Za kraj blend svih crnih sorti s Defore. To je raskoš, to je svečanost. To je to. Ne znam zašto naš prosječni potrošač potcjenjuje kupaže više sorti u jednom vinu. Pa ja ću tu opet povući jednu paralelu. Nikada pas mješanac nije pojeo svoga gospodara, dapače, često smo sreli izuzetno pametne i drage mješance dok često možemo pročitati vijest da je neki skupocjeni gizdavi pas najbolje pasmine napao dijete ili svoga gospodara s vrlo teškim posljedicama.
Tortura traje dvije godine
Drugi dan idemo u Čaru u posjet Pošipu. Uglavnom idemo u vinograde jer je nedjelja pa vinarije i vinari odmaraju. Zašto bi oni radili ako ni pekare ne rade. Odnosno, nekad rade, nekad ne rade. Uglavnom ukupna demokratska zbrka. Uočavam malo do umjereno opterećenje po trsu proizašlo iz rezidbe na četiri do osam pupova, ovisno o starosti loze pa nije čudno da su Pošipi iz Čare čarobni. Jurimo na trajekt i pravac Dingač. U Potomju se spuštamo na južne padine. Pitam čovjeka na cesti za upute jer GPS ne pokriva tu zonu i on upozorava na vrlo usku cestu i problem mimoilaženja s vozilom iz suprotnog pravca. Kažem, ne brini kume, ja sam iz Zadra i imam dovoljno iskustva za savladavanje najtežih prometnih situacija. Stiže odgovor, znam, znam, bio sam u Zadru prije par dana. Što se to tamo događa, je li to diverzija u prometu? Odgovaram da smo mi mirni i tolerantni građani i da tu torturu trpimo već dvije godine, a do kada će tako biti, tko to zna. O tome možda u sljedećoj kolumni jer je tema vrlo složena.
Vozimo se uskom krivudavom cestom prema Trsteniku, zastajemo na par mjesta da pokušam razumjeti tu raskošnu snagu Plavca malog. Raste iz pukotina kamena i ono malo škrte zemlje na nagibima i više od 45°, bez zaslona i vrlo malo intervencije vinogradara. U nekim vinogradima niti loza od rezidbe nije pokupljena. Sve zdravo, prinosi koliko se za sada uočava, mali ali zdravi. Trave ispod loze nema, obrada kultivatorom nemoguća, konkurencija tvrdi da se “poliva” nečim, ja nisam uočio. Ali zaperci netaknuti, kao zakonom zaštićeni. Svi vinogradi bez zaslona, a jedan novi posađen u pravilnim redovima s armaturama i navodnjavanjem. Posadio Amerikanac. Dobro izgleda, veseli navodnjavanje, ali jednostavno odudara od ukupnog ambijenta. Pa i nisam siguran u konačni rezultat, vjerojatno će biti veći urod. A parametri, tko zna, dok se ne kuša vino iz tog vinograda. Stižemo u Trstenik, jasno u vinariju “Grgić” koja je vrlo racionalno i elegantno uređena na povišenoj poziciji sa koje puca pogled na prekrasnu valu i cijelo mjesto. Kušamo nekoliko vina uz vrlo stručnu prezentaciju enologinje od kojih me se najviše dojmio Rosé od Zinfandela iz Kalifornije, što donekle i potvrđuje moja razmišljanja da je Tribidrag (ovaj put po hrvatski) dobra sirovina za Rosé zbog onih svojih simpatičnih kiselina. I ja sam ove godine proizveo taj Rosé, ali s namjerom da od njega dobijem dobar pjenušac koji je upravo u drugoj fazi fermentacije. U podrumu uočavam francuske bačve koje i mi koristimo iz ranijih godina, a od ove berbe koriste i hrvatske bačve. Za sada je prerano uspoređivati rezultate. I za kraj puta sam odabrao “Saint Hills” u Oskorušnom, prvenstveno zbog revitalizacije jednog dijela zapuštenog sela u prekrasnu vinariju sa restoranom. I doista, našem oduševljenju nema kraja. Tamo bi trebale ići ekskurzije studenata svih smjerova i fakulteta koji se bave kulturom, kulturnom baštinom i oblikovanjem prostora da vide i nauče s kojom se pažnjom postupa sa objektima iz naše povijesti.
U uzgajalištu školjaka
Kušao sam nekoliko vina i vrlo sam zadovoljan. U podrumu isključivo francuske bačve, ali i betonska “jaja” koja koriste još neki naši ambiciozni vinari. Tu se osjeti utjecaj glavnog enologa koji je Francuz, prva pomoćnica je iz Argentine, druga Hrvatica dok vina prezentira vrlo stručni agronom s raznim dopunskim obrazovanjima sommeliera i slično. Premda su me se vina dojmila, mišljenja sam da bi glavni kreatori možda trebali biti iz ovih naših prostora. Jasno je da svaki vinar želi bolje i najbolje vino, ali naše podneblje ipak bolje razumije naš čovjek. To je kao kada Hajduk dovede trenera iz nekih hladnih dijelova Europe sa svim njegovim sustavnim analizama u koje nikako ne može stati ta silna ljubav, veselje i tuga, suze i pjesma, rakete i sjedalice koje lete. I opet tuga, ništa od prvog mjesta. Baš kao i još jedan veliki vinar koji ima enologe-”trenere” strance pa je tek nakon cca stotinjak uzoraka kroz dugi niz godina dobio prvo zlato na najvećoj svjetskoj smotri. Sve je zasjenilo moje oduševljenje s koliko pažnje i ljubavi, ali i sredstava se pristupilo obnovi tradicionalne kulturne baštine.
Za kraj puta jedan vrlo jednostavan i praktičan ručak u uzgajalištu školjaka. Svježe kamenice i dagnje na buzaru direktno iz mora, opet na samo jednom pijatu bez beskorisnih sljedova “bombulića”. Vrlo svježe i ukusno i spreman sam za vožnju do Zadra. Vino Rukatac (Maraština), korektno, ali realno slabije od svih Grka i Pošipa koje sam kušao. Uspoređujem to s jednim ručkom u Kopačkom ritu kada sam naručio gulaš od jelena i crno baranjsko vino koje se jedino od svih kontinentalnih crnih vina može uspoređivati s našim crnjacima. A nakon toga put u Zadar. Nisam izdržao niti pola sata vožnje pa odmor i kava i tako nekoliko puta do Zadra. Nikad više jesti divljač na putu. Drugi dan po dolasku u Zadar idem u obilazak naših vinograda. Gotovo svi uredno oplivljeni, koliko kod nas neoplivljenih, toliko kod njih oplivljenih. Svi vinogradi zdravi, u jednom malom nešto zaustavljene peronospore, a jednom većem, oplivljenom i na prestižnoj mikrolokaciji dosta pepelnice. Vjerojatno bi vinogradar trebao na dodatnu edukaciju.
I za kraj nekoliko zaključaka:
- nikada više prvo piti vino kod najboljeg jer tada ne osjetiš sve čari ostalih vina;
- mi se “ubijamo” sa zapercima. a na cijelom putu po vinogradima nisam uočio niti dvadeset posto oplivljenih vinograda, a vina vrhunska, poneka i više od toga;
- jasno je da uklanjanje zaperaka znatno pridonosi prozračnosti trsa i boljem zdravstvenom stanju, ali i otvara pitanje iz naslova koliko zapravo zaperci utječu na kvalitet vina.
A sada dosta, idem pliviti...
