Stanica planinarskih vodiča Zadar ove godine obilježava 50 godina djelovanja. Krunski događaj velike obljetnice bio je pohod na Kilimanjaro, najvišu samostojeću planinu na svijetu. Sedam članova SPV-a Zadar – Katarina Delač, Nikolina Krpina, Marko Radočaj, Marko Rogoznica, Robert Pejić, Siniša Primožić i Tatjana Bračanov, uspješno su odradili pohod na najviši vrh Afrike Uhuru Peak, visok 5.895 metara, a pridružili su im se i zadarski planinari Nela Matas, Vivian Čanković i Tonči Grdović, Eva Rusan iz Zagreba, te Jovana Jocić, Suzana Bojić i Milutin Veković, predvođeni vodičem Nenadom Petrovićem iz beogradske agencije Extreme Summit Team, čime je ukupni broj sudionika narastao na petnaest.
U spomen na Martinu
Nikolina Krpina, ujedno i pročelnica SPV-a Zadar, otkrila je kako je u pozadini izbora da se velika obljetnica proslavi baš pohodom na najviši afrički vrh i jedan emotivan razlog.
- Kad sam postala pročelnica trebali smo odabrati na koji način ćemo obilježiti tih 50 godina postojanja, s ciljem da to obilježavanje bude na jednoj višoj razini. SPV Zadar je 1975. godine napravila svoj prvi veći pohod i tada su išli u osvajanje Mt. Blanca, a drugi je bio na Kilimanjaro 1979. godine. Moja najbolja prijateljica, naša kolegica planinarska vodičica, speleologinja, povjesničarka i arheologinja, dr. sc. Martina Dubolnić Glavan, koja je preminula 2022. godine, oduvijek se htjela popeti na Kilimanjaro. Kad se razboljela, kovali smo planove kako ćemo se popeti na Kilimanjaro kad ona ozdravi. Kako sam ja postala pročelnica, a ona je u međuvremenu preminula, predložila sam ekipi pohod na tu planinu, kako bi na taj način spojili obilježavanje godišnjice i spomen na nju kojoj je to bio veliki neostvareni san. Također, razlog je bio i taj što od nas petnaest nisu svi imali izvrsna tehnička znanja, pa nismo mogli odabrati neki teži uspon, jer bi dosta njih otpalo. Kilimanjaro je, naime, iznimno atraktivan, a u isto vrijeme ostvariv, rekla je Nikolina.
I vi se možete popeti na Kilimanjaro
Za ovaj zahtjevan pohod planinari su se pripremali prvenstveno zajedničkim usponima, ciljajući primarno na uspone na kojima su mogli dobiti dobre visinske pripreme.
- Za Kilimanjaro kažu da ga može ispenjati bilo tko, ne ovisi toliko o kondiciji, koliko o visini. To je planina na koju su se uspjeli uspeti i ljudi koji nisu planinari. Vi možete biti u vrhunskoj kondiciji i stvari se svejedno mogu posložiti na način da vam visina smeta, dodala je.
U zadarskoj ekipi bila je i jedna beogradska doktorica koja se ranije penjala i na Ande, s kojih se morala spustiti zbog početnog stadija plućnog edema, a sada je, kaže Nikolina, odlučila opet testirati kako će podnijeti tako veliku visinu.
- U ovom našem pohodu je pila Diamox, odnosno lijek za visinsku bolest, i on joj je vrlo vjerojatno pomogao da ovog puta dobro podnese visinu. Visina je definitivno bila najteži faktor. Osnovni uvjet za ovakav pohod je da ste u stanju penjati se 10 ili 12 sati, što svi vodiči mogu bez problema. Tako da, što se tiče tog hodalačkog dijela, tu smo svi bili potkovani, ali je trebalo raditi visinske uspone i silaske. Neki su se u pripremama penjali na Triglav, neki su išli u Alpe. Početna ideja je bila da svi idemo na Alpe pripremiti se za Kilimanjaro, ali s obzirom na financijski iznos koji smo trebali odvojiti za pohod, od Alpi se odustalo, jer bi nas došlo preskupo, rekla je pročelnica SPV-a Zadar. Stoga su se uglavnom penjali na vrhove u okolici, odnosno u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Visina uzrokuje glavobolje, mučnine i bolove
- Moj zadnji uspon prije Kilimanjara bio je od Modrića do Svetog brda po zimskim uvjetima. Taj uspon i spuštanje su trajali 11 sati, po terenu koji je izrazito zahtjevan. To su škrape, stijene, led. Kad smo došli do Sijaseta, prijevoja za Sveto brdo, dočekala nas je bura koja je bila toliko jaka, da smo nakon 1600 metara morali odustati od uspona. Posljednjih tristotinjak metara Kilimanjara bih usporedila s tim, uz razliku nedostatka kisika, rekla je Nikolina.
- Što se tiče kondicijske spreme, svi smo bili iznimno dobro pripremljeni. Dok sam bila na Kilimanjaru, sanjala sam o nekoj masaži kad se spustim, međutim, kad sam otišla na nju, shvatila sam da ništa nije upaljeno, što je dokaz u koliko dobroj kondiciji sam bila, dodala je.
Premda je zadarska ekipa uspješno privela pohod kraju, to nije prošlo u potpunosti bez problema. Naime, Nikolina pojašnjava da su članovi ekipe nakon 3500 metara počeli osjećati probleme zbog visine na kojoj se nalaze.
- Mene je treći dan uhvatila glavobolja, pritisak sličan kao za iznimno snažnog juga. Neki su osjećali mučnine, što bi najčešće znali po tome da ne bi došli na ručak u kamp već bi otišli spavati. No, dobra je stvar da te mučnine uzrokovane visinom nisu trajne, ne drže vas cijelo vrijeme, nego dođu i prođu. Od nas 15 samo dvoje članova ekipe nije iskusilo probleme s mučninama i glavoboljom. Osim toga, bilo je izrazito zahtjevno na završnom usponu. Kad smo prešli visinu od 5300 metara, osjećala sam se kao da mi je netko smanjio dovod zraka u tijelo. Disala sam trećinom potrebnog kapaciteta, a tih zadnjih 300 ili 400 metara do vrha sam praktički puzala. Hodala bih deset koraka, pa bih morala odmoriti, pa opet deset koraka pa odmor, i tako do kraja. Bilo je jako hladno, pauze su nam morale biti jako kratke, jer bi nam se zbog hladnoće počeli grčiti udovi, što je znalo biti bolno. Dvoje članova ekipe je imalo zbog hladnoće problema s opremom koja nije bila dovoljno topla jer čim ti je jednom dijelu tijela hladno, hladno je i cijelom tijelu, rekla je Nikolina.
Ruta Lemosho od 8 dana
Na Kilimanjaro se može popeti preko 8 planinarskih ruta, a najpopularnije su Marangu i Machame koje traju pet ili šest dana, ali su i nešto zahtjevnije od ostalih. Zadarska ekipa stoga je odabrala rutu Lemosho koja traje 8 dana, ali ima puno veći postotak uspješnih uspona.
- Što si više na planini to je bolja aklimatizacija, pa se lakše popeti na vrh. Lemosho i Northern Circuit su rute koje najduže traju i zbog te aklimatizacije su i najuspješnije, ali su i iznimno zahtjevne, jer ste dugo na planini. Penjali bismo se oko 6 ili 7 sati, a na ruti postoji 7 kampova. Svaki dan smo morali proći određenu visinu, s time da smo treći i četvrti dan radili aklimatizacije. To znači da bismo se umjesto 8, penjali 5 sati, zatim bismo napravili pauzu, a zatim išli spavati u kamp nekoliko stotina metara niže, rekla je Klanac.
Predjeli Froda i Gospodara prstenova
Nikolina naglašava kako je ovo bio najzahtjevniji uspon u njezinom životu, no po završetku, svi napori su se isplatili.
- Mislim da je riječ koja to najbolje opisuje “nestvarno”. Naporno je i uzbudljivo, fenomenalno i teško, jednostavno nevjerojatna avantura. To je zajedništvo, iskustvo, doživljaj… Prva dva dana smo se penjali isključivo kroz džunglu, tu su vam osjetila toliko ispunjena da, iako pokušavate fotografirati to što vidite, niti jedna fotografija ne može uhvatiti ono kroz što prolaziš i kako to izgleda. Nakon toga smo prešli u visinski močvarni predio koji me jako asocirao na Froda i Gospodara prstenova, a zatim smo došli na pustinjski dio koji opet ima neku svoju ljepotu. Cijelo vrijeme mozak nam je pokušavao sve to povezati s nekim dijelovima Velebita ili drugih poznatih dijelova Hrvatske, rekla je Nikolina.
- Ono što mene privlači u planinarenju je priroda. Dakle, kad se maknem iz grada i dođem u zelenilo, sav stres i brige jednostavno nestanu i uživam tamo gdje jesam. Tu sam opuštena, mirna i zadovoljna. Premda, kad sam prvi put išla u planinu, rekla sam da to više nikad u životu neću ponoviti. Trebali smo planinariti tri sata, ali smo se izgubili i to je trajalo 11 sati. To je bilo nakon rata, markacije su bile loše, ja sam išla u drugi srednje, a na planinu sam otišla u tenisicama i trapericama, bez ikakve opreme. Žedni, gladni i u nekoliko navrata možda u minskom polju, a kad smo došli na Stap na Velebitu već je bila noć i ja sam bila toliko iscrpljena da sam otišla odmah spavati. No, sljedeće jutro sam vidjela tu visoku travu, tu malu kućicu, potočić, stabla, pastorala kao na slici Vlahe Bukovca. Kad su mi se dojmovi slegli, željela sam ići opet u planinu i tako se razvila moja ljubav prema planinarenju, dodala je.
Zadrani vole planinariti
Krpina naglašava kako je planinarenje oduvijek popularno na ovim prostorima, a pogotovo posljednjih godina.
- Naše planinarske škole uvijek su jako dobro popunjene, u pravilu se popune u nekoliko dana, i velika škola, odnosno opća planinarska, i dječja škola. Planinarenje je u Zadru veoma učestala aktivnost, bila je to čak i tijekom korone, kad je planinarenje bilo zabranjeno, ali su svejedno ljudi na svoju ruku išli na Velebit i uživali u prirodi. Priroda je, ako mene pitate, uvijek aktualna, a ljudima koji prvi put odu se uglavnom u glavi dogodi neki klik koji ih vuče da joj se opet vrate. Neki se i dalje ustručavaju odlaska u prirodu, bilo zbog nekog straha ili jer misle da će im se ondje dogoditi neke nepredviđene situacije, ali zato postoje dobre škole i organizirani izleti, jer ljudi imaju priliku otići negdje i vidjeti da priroda nije strašna, ako postoji volja, rekla je Nikolina.
Jubilarnu 50. godišnjicu postojanja SPV Zadar će nastaviti obilježavati i u idućem razdoblju, pa će tako u prostorijama Planinarskog društva Paklenica biti održano predavanje o pohodu na Kilimanjaro, a gostovat će i u Gradskoj knjižnici.
- Planiramo napraviti slet planinara u svibnju u Gračacu, na kojem želimo povezati sva županijska planinarska društva, planiramo raditi i inkluzivne izlete za osobe s invaliditetom, što već postoji u nekim drugim dijelovima Hrvatske, a slijedi nam i opća planinarska škola na proljeće, kao i dječja koja počinje na jesen. Također, planiramo za kraj godine izložbu koja bi prikazala tih 50 godina SPV-a Zadar. Imamo puno planova za ovu godinu i nadamo se da ćemo ih sve uspjeti ostvariti, zaključila je Nikolina.
