Kroz čitavu svoju povijest, a u Novom vijeku i službeno, grad Zadar je bio utvrda. Dok danas to znači ponosno članstvo u međunarodnoj organizaciju utvrđenih gradova, nekad je ta činjenica značajno utjecala na svakodnevni život ljudi. Tako da kada je 14 prosinca 1868. Zadar prestao biti utvrđeni grad,mnogim građanima je to bio razlog za slavlje i veselje.
Kuda su išle zidine?
Kuda su se u XIX stoljeću protezale gradske zidine navodi M. Stagličić u knjizi “Nova riva u Zadru”.
“Od vojarne Quartieroni kod bunara ‘acqua grossa’ (Trg pet bunara) do privatne kuće Selak br. 1057. Od ugla kod spremišta (remize) Sv. Ivana do privatne zgrade br. 904. Duž dvije zgrade manjih vojarni zvanih quartieretti uokolo do poštanske zgrade, duž nje kao i duž prebivališta skladištara hrane i do ugla artiljerijskog arsenala. Odatle do vladine zgrade (Providurova palača) i do ugla Crkve sv. Šime do privatnih kuća br. 2 i br. 48, duž zida vrta i duž unutarnjeg zida utvrde do rampe br. 20. Odatle duž kosog zida zvanog “scarpa” do civilne bolnice i vojnih zatvora kod Sv. Roka. Od vojnih zatvora unutarnjim zidinama do privatne kuće br. 29, odatle zidinama do privatne kuće br. 54, opet unutarnjim zidinama do rampe br. 35. Duž školske zgrade br. 37 i prebivališta kapetana trga (danas Poljana pape Aleksandra III.) zajedno s rampom i pročeljem Lučkih vrata. Od tog pročelja do privatne kuće br. 90, zidom utvrde do privatne kuće br. 103.Odatle unutarnjim zidom do privatnih kuća br. 134 i 135, duž kosoga zemljanog nasipa ‘Cavaliera’ sv. Dimitrija, pa razvaljenim zidom stražnjeg vrta do rampe. Zatim duž privatne kuće br. 142, duž zida do ‘admiralove zgrade’. Od nje do ulaza u lučki arsenal (danas zgrada Arsenala). Cijeli Trg Gospe od Kaštela (danas Trg tri bunara i Perivoj Gospe od Zdravlja) do Vojne bolnice sv. Nikole, osim kuće gospodina generala Danese. Od stražarnice vojne bolnice do ugla franjevačkog samostana. S triju strana oko samostana i njegova vrta do ugla privatne kuće br. 673. Odavde trasom jednog prijašnjeg zida koji prolazi ispred privatne kuće br. 684 duž zida vrta kuće Felicinovich br. 691, 692, 693. Zatim duž stražarnice Vrata ‘Beccaria’ (Mesnička vrata), rampe, zida dvora dviju privatnih kuća br. 795, 768, duž zida vrta do rampe. Od peći za žarenje tanadi do skladišta baruta na malo i do rampe. Zatim od privatne kuće br. 796 i 827 duž rampe i zida utvrde, pa kuće br. 849, zida utvrde i rampe do ugla privatne kuće br. 945. Odatle duž unutarnjeg zida utvrde, zatim duž rampe i zida utvrde do Vojarne Quartieroni i bunara ‘acqua grossa’.
Trostruka gradska vrata
Osim tih linija, kojima je tekla granična zona utvrde, trebalo bi spomenuti kanal koji je grad činio otokom, zatim utvrde “Forte” i “Polumjesec”, da bi se mogao zamisliti kontroliran i tijesan pristup gradu kroz troja vrata. Prva su bila kraj “Polumjeseca”, tzv. Vrata Erizzo, zatim nakon nekoliko stotina metara Srednja vrata (Porta di Mezzo) u predjelu Foše, nakon kojih se tek moglo ući u grad kroz Kopnena vrata. Mjesec dana nakon što je Zadar prestao biti tvrđava, Vojna komanda grada obavještava da se noću neće zatvarati gradska vrata. Općini su ustupljene sveukupne zidine za svotu od 3500 forinti, što je trebalo isplatiti u sedam rata.”
Novo lice grada
Nakon što je grad razvojačen gradske vlasti su se odmah počele truditi na novoj izgradnji i uređenju. Već tijekom 1869. godine uklonjena su Vrata Erizzo i Srednja vrata, a cesta između njih proširena je u široku prometnicu, Stradone. Pet godina kasnije, tijekom 1874. godine, drveni most kojim se kroz Kopnena vrata ulazilo u grad zamijenjen je novim zidanim mostom, s nadsvođenim podzemnim kanalima za protok mora između uvala Foše i Jazina. A kako se u 1875. godini očekivao posjet cara i kralja Franje Josipa, temeljito je uređena prometnica tadašnjega prilaza gradu od Campo di S. Simeone (danas Poljana Šime Budinića) i Piazza della Colonna (danas Trg Petra Zoranića), preko Via dell’ Armamento (danas Medulićeva ulica) i Contrada Terra-ferma (danas Ulica Ante Kuzmanića), dalje na Ponte di terra ferma (danas Pred gradskim vratima), cestom uz Fošu do Stradone (danas Ulica kralja Zvonimira). Prilazne ceste gradu imale su uređene nogostupe i ograde, a stabla su sađena u trostrukome redu.
I tako je zadarski Poluotok počeo dobivati novo lice koje će zadržati do savezničkoga bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
