Prije kojih petnaestak godina bila se pronijela medijima vijest koja i nije bila previše zapažena, premda se ne bi moglo reći da je nebitna. Riječ je bila o službenom stavu Ministarstva vanjskih i europskih poslova koje u svojim stavovima nije podržavalo općerašireno uvjerenje da je prvi hrvatski kralj Tomislav, nego je tu čast pripisalo Stjepanu Držislavu. Kako se kod nas za povijest i kraljevske titule i hrvatsku krunu kao u osnovi glavnog nositelja državnosti, slabo i nikako mari nije se oko ovoga tada razvijala ikakva imalo značajnija raspra nego je sve ostalo na kratkoj vjestici, kojom je vjerojatno njezin prvi autor želio postići kakav veći učinak no to je, kako vidimo, izostalo.
Čudna objava MVEP-a
Riječ je odista o prilično specifičnoj hrvatskoj situaciji, jer bi slična vijest u Velikoj Britaniji, Španjolskoj ili Danskoj podigla i te kakvu buru, ali isto tako i u zemljama s republikanskim ustrojem ali i povijesno nacionalnim osjećajem kao što su Francuska, Mađarska ili Poljska, a sigurno i u mnogim drugima, ne samo u Europi. Pitanje prvoga kralja neke države i naroda često je zaogrnuto mitskim plaštom, često je neodvojivo od teško dokazivih legendi ali baš time ništa manje značajno ne samo u znanstvenom ili državno-pravnom smislu, nego u formiranju i održavanju «Volksgeista», nacionalnog osjećaja i povijesne svjesnosti bez koje je puno teže suočiti se s izazovima koje nose sadašnjica i sutrašnjica. Premda su tada u MVEP-u kazali kako su oni taj svoj stav zauzeli u suradnji s povijesnim institucijama i stručnjacima, ipak se čini pomalo neobičnim da je baš to Minstarstvo kanda išlo prednjačiti u ispravljanju nekih povijesnih stavova pa čak i ako bi stvarno bila riječ o greškama ili zabludama.
Pitanje Tomislavovog kraljevanja i njegovih titula nije, istina, bez prijepornih točaka u historiografiji no takva je situacija s mnogim medijevalnim pitanjima ne samo hrvatske nego i europske historiografije. Početak njegove vladavine okvirno se smiješta u 914. godinu i po svoj prilici nasljeđuje kneza Muncimira iako nije od kraja jasno je li mu on bio otac ili djed. U to doba, oko 896. doseljavaju se u svoju današnju postojbinu Mađari što unosi velike promjene u političko etničku kartu panonskoga prostora. Najvjerojatnije u borbi s njima pogiba i panonsko hrvatski knez Braslav vazal franačkih vladara Karla III Debelog i Arnulfa koji su se preko njega pokušavali zaštititi od mađarskih konjaničkih upada prema zapadu. Izvješća papi iz godine 900. opisuju Panonsku Hrvatsku kao «opustjelu zemlju bez žitelja i bez ijedne crkve». Mađari nastavljaju s prodorima, posebice prema Italiji, a posebno su bili žestoki pohodi 919., 921., 922., i 926. godine, dakle u vrijeme Tomislavove vladavine u Primorskoj Hrvatskoj.
Mačevi kao dokaz
U tom vremenu se sigurno događaju i sukobi Mađara s Hrvatima, budući da su se prema Italiji morali makar djelomice kretati teritorijem pod kontrolom hrvatskog vladara. Negdje oko 925. – 926. valjalo bi smjestiti Tomislavovu pobjedu nad Mađarima i priključenje većine krajeva nekadašnje Panonske Hrvatske njegovoj državi čime se Hrvatska prostire od mora do Drave koja se ustanovljava kao hrvatsko-mađarska granica do danas. To se može razabrati i iz činjenice da nakon 926. nema izvješća o mađarskim napadima na Italiju i druge zapadne zemlje, a potvrda tom stanju su i arheološki nalazi karolinških mačeva na obali i u koritu rijeke Drave upravo iz toga vremena koji svjedoče o nekom sukobu.
O vojnoj snagi Hrvatske u doba Tomislava govore i podatci iz djela «O upravljanju Carstvom» cara i pisca Konstantina VII Porfirogenita koji navodi da je Hrvatska mogla podignuti 60.000 konjanika i 100.000 pješaka, a na moru 80 sagena i 100 kondura. Danas se ovi podatci katkad nazivaju i preuveličanima iako je pomalo teško zamisliti iz kojeg bi razloga bizantski car preuveličavao vojnu moć Hrvatske? Također zaustaviti Mađare, kao tada najjaču konjaničku silu Europe mogla je jedino vojska s brojnom i dobro uvježbanom konjicom. Nadalje, odmah nakon sukoba s Mađarima, Hrvatskoj prijeti sukob s Bugarima, vezan uz borbu Bugarske i Bizanta oko utjecaja na Balkanu, posebice u kneževini Srbiji gdje su Bugari i Romeji skidali i postavljali vladare prema svojoj volji. Sjajna pobjeda Hrvata nad bugarskim vojskovođom Alogoboturom 926. godine pokazuje još jednom kolika je bila vojna snaga države koja je u najviše dvije godine pobijedila dva veoma jaka i moćna protivnika s kojima su muku mučile najveće europske države toga doba: Franačko i Bizantsko carstvo.
Briljantni vojni uspjesi
U to doba trebalo bi stavljati i krunidbu Tomislava za kralja, kao logičnu posljedicu briljantnih vojnih uspjeha, a i uz potporu i priznanje carskoga dvora u Carigradu. Iako najvjerojatnije krunidba nije obavljena na Duvanjskom nego na Solinskom polju, tradicionalnom mjestu krunidbe hrvatskih vladara, teško je osporiti sam događaj krunidbe, a time i titulu kralja koju potom nose i Tomislavovi nasljednici. U aktima Splitskog crkvenog sabora jasno se Tomislava naziva kraljem, a isto tamo nazočnog Mihaela, knezom. Čak ni oni autori koji poput Ferluge, oštro osporavaju da je Tomislav dobio od Carstva na upravu temu Dalmaciju ne dovode u pitanje njegovu kraljevsku titulu. Nju, osim toga potvrđuje i pismo pape Ivana X koji Tomislava naziva »dilecto fillio Tomislao regi Croatorum», dakle kraljem hrvatskim.
Tomislava nasljeđuje Trpimir II (928. – 935.) koji mu je po svoj prilici bio mlađi brat, a njega sin Krešimir I (935. – 945.). Potom kraljuje Miroslav (945. – 949.) protiv kojeg se diže njegov brat Mihovil Krešimir i ban Pribina koji ubija kralja Miroslava i tako kraljem postaje Mihovil Krešimir II (949. – 969.) koji se bez obzira na način kojim se domogao prijestolja, pokazao kao uspješan vladar. Njegov je sin Stjepan Držislav (969. – 997.) kojega su dokumenti tadašnjeg MVEP-a svijetu željeli prikazati kao prvog hrvatskog kralja.
Titule Stjepana Držislava
Pa ipak je sudbina vladavina Stjepana Držislava zapravo jako slična onoj predka mu Tomislava. I on se uključio u borbe na Balkanu kao saveznik bizantskoga carstva, suprotstavivši se pokretu komitopula u Bugarskoj na čelu sa Samuilom i on je za te usluge dobio iz Carigrada kraljevske insignije, titulu kralja Hrvatske i Dalmacije te počasne naslove eparha i patricija. Premda se oko njegove uprave nad Dalmacijom isto ne slažu svi povjesničari, kraljevska titula je očito neosporna.