Miguel Cervantes borio se s Hrvatima protiv Turaka

Anegdota kazuje kako je španjolski kralj Filip III jednom gledao kroz prozor svoje kraljevske palače i spazio nekog studenta koji se na obalama rijeke Manzanares doslovce kidao od smijeha valjajući se po zemlji. “Ovaj mora da je ili lud”, kazao je kralj svojim dvorjanicima koji su ga pratili, “ ili čita Don Quijotea”.

Malo je pisaca u povijesti kojima je uspjelo što i autoru pripovijesti o “Vitezu tužne spodobe”, Miguelu Cervantesu de Saavedra. Njegovo djelo ostalo je živo i popularno stoljećima, a Don Quijote i njegov pobočnik, Sancho Panza, ušli su kao arhetipski simboli njegovoga naroda u nematerijalnu baštinu čitavoga čovječanstva. “Donkihotski” poduhvati i ponašanje, dio su žargona ne samo u umjetnosti, nego i u svakodnevnom životu, a lik tužnog viteza od Manche ili debeljuškastog Sancha često se preuzimaju kao obrasci Kastiljanca, Španjolca ili pripadnika hispanske kulture i race širom svijeta. Nemoguće je tako odjeke Sancha ne primijetiti u kreaciji popularnog pratioca Zagora Te Neja, Chica.

Odlazak u Italiju

Miguel Cervantes kršten je u crkvi Santa Maria u Alcali de Henares, 9. listopada 1547. Otac mu je bio siromašan kirurg koji se oženio bogatom i obrazovanom Leonorom de Cortinas. Bio je četvrto dijete u obitelji i imao tri brata: Andresa, Rodriga i Juana te tri sestre: Andreu, Luisu i Magdalenu. Otac mu je svojim poslom zarađivao slabo i nikako, mijenjajući često mjesta boravka u potrazi za srećom. Kad su ga 1551. u Valladolidu bacili u tamnicu popisali su mu i imovinu:žute hlače, kirurški priručnik, knjiga o četiri bolesti i latinska gramatika. Iz zatvora se, pak, uspio izvući pozvavši se na svoju čast plemića, “hidalgoa”. Kasnije su Cervantesovi svi skupa preselili u Madrid. Tamo se mladi Miguel upoznao s čarom kazališta i književnosti koji ga neće napuštati tijekom čitava njegova burna života.

Tu su mu 1568. objavljeni i prvi stihovi u Spomenici posvećenoj smrti kraljice Isabele, koju je priredio njegov učitelj Lopez de Hoyos, no nedugo nakon prvog literarnog istupa, Cervantesa se odjednom nalazi u Rimu, u službi kardinala Giulija Acquavive kao komornik. Kako predpostavlja Jean Babelon, čini se da je Cervantes bio pod optužbom zbog ubojstva u dvoboju.

Borba kod Lepanta

Mladi Španjolac s oduševljenjem piše o talijanskim gradovima, ljudima, crkvama i svratištima, ne zaboravljajući spomenuti ni piliće, golubove, pršute, kobasice i makarone, kao i mnogobrojna talijanska vina iz različitih regija. Bio je i u nasuprotnom nam Jakinu gdje je uhvatio brod za Mletke koji su i tada bili turistička atrakcija. Nakon par mjeseci u kardinalovoj službi, Cervantes pristupa španjolskim pukovnijama u Italiji i postaje vojnikom. Ubrzo potom ukrcava se na galiju “La Marquesa” pod zapovjedništvom Francesca San Pietra, koja je dio velike flote Svete Lige i sprema se za Bitku kod Lepanta.

“U času kad je počela bitka, spustio se s dvanaestoricom suboraca na palubu nizke lađe, o bok galije. Napadaj počinje s Barbarigovog desnog krila. Vojnici lađe “La Marquesa” ubili su 500 Turaka i zapovjednika aleksandrijske kapetanije; proslavili su se otevši egipatski kraljevski barjak. Miguel se bjesomučno mačevao dok nije zadobio od puške tri rane, dvije u prsa s neznatnim posljedicama, a treću u lijevu ruku, na kojoj ostade bogalj čitavi svoj život”, piše Babelon. Nema sumnje da se Cervantes u vrijeme Lepanta susretao s Hrvatima iz mletačke Dalmacije koji su činili dobar dio mletačkih posada. Svaki je grad na istočnojadranskoj obali opremio galiju za bitku, no zadarska je nije dočekala. Njena je zadaća bila ophodnja tim područjem i tjeranje otomanskih gusara. danima je u tome bila uspješna, no a kraju su je Turci zarobili kod Krfa.

Albanac zarobljava Cervantesa

Nakon liječenja i oporavka Cervantes ostaje u vojsci do jeseni 1575. kad dobiva jednogodišnji dopust i putuje za Španjolsku zajedno s bratom Rodrigom i pismom u kojem ga se predlaže za čin satnika, no umjesto na Pirinejskom poluotoku, putnici su završili u Alžiru. Pokraj francuske obale u Lionskom zaljevu, na prepad njihovu galiju zarobljavaju tri otomanska brodića kojima je zapovijedao albanski gusar Mami. Cervantes postaje muslimanski sužanj, a pismo o promaknuću iz njegova džepa vjerojatno mu spašava glavu jer ga Berberi svrstavaju u značajne osobe koje ne rade kao javni robovi, nego se za njih traži odkupnina. Nakon mnogih teškoća, izdaja i propalih osnova o bijegu u kojima se Cervantes posebno isticao svojom čašću i odvažnošću, otkupili su njega i još 100 sužanja. Otkupninu od 500 dukata skupljale su mu majka i sestre, a dio su dale i kraljevske zaklade za tu svrhu. U Španjolsku se vratio u dobi od 33 godine.

Bavio se povremeno vojnim poslovima i pisao prva veća djela, dok ne postade prehrambeni povjerenik španjolske Armade s kojom je kralj Filip II kanio osvojiti Englesku. Svoj težak i nezahvalan posao državnog činovnika koji lišava ljude njihovih proizvoda uz sumnjive mogućnosti nadoknade koja kasni, obavlja Cervantes po Andaluziji, u okolici Seville, upoznavajući se s mnogim životnim situacijama i pričama koje pamti i bilježi.

’Nesretnika će nesreće pronaći’

No posao mu ide teško i uz mnoge peripetije. Zbog pljenidbe crkvene imovine, svećenstvo ga izopćuje i želi utamničiti predpostavljeni ga čas izvlače iz nevolja, a čas uvaljuju u nove, stavljajući pred njega neizvedive zadaće. Upoznaje unutrašnjost tamnice u Sevilli, bavi se kojekakvim poslovima i teško spaja kraj s krajem, o čemu je zabilježio: “Nesretnika će nesreće tražiti i pronaći, krio se on u najudaljenijim zakutcima zemlje”.

Pa ipak tih godina s početka XVII stoljeća, u nemogućim uvjetima, Cervantes nastavlja pisati. Seli se potom u Valladolid u kojem nastaju završne redakcije prvih dvaju dijelova knjige koja će ga proslaviti. U siječnju 1605. “Don Quijote” izlazi iz tiska u tiskari Juana de la Cueste u Madridu. Popularnost stječe odmah: u prvoj godini se bilježi još pet izdanja, od kojih su neka i ilegalna. Već dogodine Vitez tužna lika i Sancho postaju omiljeni likovi na maškarama. Španjolska, a potom i svijet dobili su neumrli par junaka, likove koji premda su rođeni u dalekom XVII, imaju svoje poklonike i u XXI stoljeću, a njihova životnost kojom ih je obojao Cervantes, čovjek kojeg život nije štedio, sigurno će im jamčiti ostanak u panteonu literature zauvijek.