Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu, a najčešće se otkriva u ranom školskom uzrastu, kada dijete počinje savladavati vještine čitanja i pisanja. Prema istraživanjima, disleksija se javlja kod pet do 18 posto djece u školskoj dobi i to tri do šest puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.
Svjetska federacija za neurologiju definira disleksiju kao “poremećaj koji se očituje teškoćama u učenju čitanja usprkos konvencionalnoj nastavi, adekvatnoj inteligenciji djeteta i sociokulturnim prilikama”.
Okolina često disleksiju povezuje sa sniženom inteligencijom djeteta ili narušenim vidom, što je u potpunosti zabluda. Naprotiv, istraživanja su pokazala da je mnogo djece s disleksijom natprosječno inteligentno.
Simptomi
Rano otkrivanje pridonosi uspješnijem tretmanu, zbog čega je izuzetno važno da roditelji i učitelji znaju prepoznati tipične znakove koji ukazuju na disleksiju djeteta, npr. sporo čitanje, umaranje prilikom čitanja, odbijanje čitanja i pisanja te teško razumijevanje pročitanog teksta.
Često poremećaj čitanja prati i poremećaj pisanja – disgrafija, koja znači otežanu sposobnost djeteta da savlada vještinu pisanja.
Pravi uzroci disleksije i disgrafije nisu u potpunosti utvrđeni. Velik dio leži u konstituciji osobe, tj. u nasljednim čimbenicima, ali i u čimbenicima okoline.
Vaše dijete možda ima disgrafiju ako je napisani tekst loše postavljen u prostoru, riječi i rečenice su međusobno stisnute, bez adekvatnog razmaka, slova su neujednačene veličine, obično naslonjena jedna na drugo, česte su ispravke slova, docrtavanja, često se umeću ili izostavljaju slova, kao i same riječi u rečenici.
Teškoće u matematici
Kod djece s disleksijom narušena je i kratkoročna slušno-govorna memorija, vizualna percepcija, vizualno-motorička koordinacija, sukcesivne funkcije održavanja prostornog i vremenskog redoslijeda, prostorna orijentacija i dr. Budući da većina tih funkcija sudjeluje i u učenju matematike, mnoga djeca sa specifičnim teškoćama u čitanju imaju dodatne teškoće u učenju matematike.
Prema izvještajima Richarda Ashcrofta, predstojnika Odsjeka za matematiku na Mark koledžu – britanskoj specijalnoj školi za djecu s disleksijom, oko 75 posto učenika s umjerenom i teškom disleksijom imaju ozbiljne teškoće s matematikom.
Zanimljivo je da u mnogim primjerima djeca s disleksijom imaju razvijeno matematičko mišljenje i dobar potencijal za razumijevanje matematičkih koncepata. Ali, zbog nedostatne razvijenosti određenih psihičkih funkcija, poremećen je proces manipuliranja numeričkim simbolima, dakle proces razumijevanja i pamćenja tih simbola.
Otkrivanje disleksije
Djetetu koje ima disleksiju potrebno je što prije osigurati stručnu pomoć, podršku roditelja, škole i okoline. Svako kašnjenje otežava uklanjanje problema i stvara sve veći zaostatak u savladavanju školskoga gradiva. Dijete postaje malodušno i umorno, roditelji i škola ne razumiju njegov problem te ga dodatno psihički opterećuju. Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje, strahovi veći, odnos s okolinom lošiji i sve teže mu je pomoći.
U našem društvu nije organizirano sustavno praćenje djece predškolske i školske dobi kojim bi se u cijeloj populaciji otkrivali simptomi ili teškoće u čitanju i pisanju. Otkrivanje disleksije ovisi o okolini u kojoj se dijete našlo i, na žalost, često je prepušteno slučajnosti, upozorava Hrvatska udruga za disleksiju.
Simptome disleksije će uočiti logopedi ili, ponekad, odgajatelji, ali u mnogim vrtićima dijete se neće nikada susresti s logopedom, a odgajatelji najčešće nisu u stanju prepoznati simptome. U osnovnim školama stanje je slično. Obavezna provjera sposobnosti za upis u školu često ne uključuje i provjeru simptoma koji upućuju na disleksiju.
Roditelji su najčešće svjesni da dijete ima problema, ali većina ih ne zna o čemu je zapravo riječ i koga bi pitali za pomoć. Tako se zbog neznanja izgubi puno dragocjenog vremena.
Terapija u školi – bez plaćanja i uputnice
Terapiju provodi najčešće jedan logoped koji radi na nekoliko škola. Ovaj oblik terapije roditelj ne plaća i za njega nije potrebna uputnica. Djeca se upućuju na tu terapiju ako stručno povjerenstvo za provjeru psihofizičkog stanja djeteta pri upisu u osnovnu školu ustanovi da dijete ima simptome disleksije, ili ako se to ustanovi u tijeku školovanja (u oba slučaja to se događa najčešće ako škola ima zaposlenog logopeda, koji će prepoznati simptome).
Za ovaj tip terapije dijete ne treba dobiti posebnu dijagnozu (u obliku dokumenta), a logoped odlučuje je li potrebno dijete poslati na dodatnu dijagnostiku (psihologu, neurologu i sl.). Iako djeca imaju zakonsko pravo na ovu terapiju, na žalost, logopeda je premalo, pa je najčešće takva terapija prekratka.
Terapija koju financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje
Provodi se u bolnicama ili u specijaliziranim ustanovama i za nju je potrebna dijagnoza, tj. nalaz i mišljenje logopeda i psihologa. Na temelju dijagnoze dobiva se uputnica za logopedsku terapiju.
Logopedi koji rade u bolnicama i domovima zdravlja bave se i ostalim problemima (mucanjem, afazijama itd.), tako da ne mogu primiti velik broj djece s disleksijom. Djeca s disleksijom dolaze tim logopedima obično zato što u školi nemaju logopeda ili jedan radi s previše djece.
Treba napomenuti da u Hrvatskoj nema ni jedne javne ustanove koja se primarno bavi disleksijom, unatoč velikom broju djece s tim teškoćama.
Terapija kod privatnih logopeda
U posljednje vrijeme otvara se sve više privatnih logopedskih kabineta, jer je potreba velika, a zaposlenih logopeda u javnim ustanovama je malo. Ovaj oblik terapije posebno se plaća i ne ulazi u sustav zdravstvenog osiguranja. Logopedi imaju svoje strukovno udruženje – Hrvatsko logopedsko društvo, ali ono zasad još ne izdaje licence za samostalan rad logopeda.
U planu je izrada Zakona o logopediji koji bi obuhvatio sve oblike rada logopeda pa bi se tako regulirala i ova problematika i time bi se onemogućilo nestručnim osobama da se bave tim poslom kao što se to sada ponekad događa.
Može li disleksija utjecati na kvalitetu života?
Disleksija, nažalost, ostaje kroz cijeli život, no moguće je naučiti živjeti s njom. Roditelji djeteta, koje pati od disleksije, nikako ga ne smiju nazivati lijenim ako izbjegava čitanje ili ga uspoređivati s drugom djecom u razredu. Dijete treba neprestano ohrabrivati i pronaći aktivnosti koje ga zanimaju te tako razvijati njegovu kreativnosti i jačati samopouzdanje. (Hina)
