Sitne čestice prašine gotovo se sjaje pod jarkim proljetnim suncem, pa ni komad hladovine koji kratko pada ispred kuće i garaže na Virskom putu 152, nije neko utočište za četveročlanu ekipu virskog komunalnog poduzeća Vodovod Vir.
Poslovođa Emil Radović, bagerista Tomo Šporčić, šofer i građevinski veteran Dragan Vukoja te novi radnik Nikica Buškulić, uz samu državnu cestu D306 ispred kuće doslovno vode – rovovsku bitku. Tek iskopana zemlja iz kanala u koji je položena cijev za priključak na vodovodnu i kanalizacijsku mrežu otoka Vira, ubacuje se u kamion uz potmulo stenjanje Hyundaijevog bagera od pet tona. Sa strana prolaze automobili koje povremeno kontrolira Vukoja, dok je s druge strane prohodnost uz kuću, garažni prostor i zid, ograničena iskopanim kanalom.
– Nije ovo za svakoga. Mladi dođu, rade, nešto vide i nauče, pa odu. Težak je ovo posao, ali mi ga radimo jako dugo i odradit ćemo ga do kraja – kaže poslovođa Radović. Odmjereni šef ovog četveročlanog tima koji se u virskom poduzeću kolokvijalno naziva Emilova ekipa, u Vodovod Viru radi već deset, jedanaest godina i vidio je dovoljno.
Od prvog izvedenog priključka na sustav vode i odvodnje u Viru, do mjerenja visinskih razlika s nivelirom koji upravo obavlja, Radović je u kanalima ili rovovima proveo većinu svog radnog vremena. U svim uvjetima i na svim mjestima. Kiša, vrućina, bura, jugo, hladnoća, svejedno. Uz cestu, sporedne ulice, kuće, vikendice, garaže, ili prolaze toliko uske da je i najuži dio pirje za njih Sueski kanal. Opet svejedno.
– Nama ništa ne znači kakvo je vrijeme ni gdje radimo, jer radimo uvijek i svugdje. Skupimo se k‘o miševi i udri – dodaje najsrčaniji član Emilove ekipe, šarmantni vozač kamiona Vukoja. Iako se predstavlja građevinskim univerzalcem, Vukoja je ipak legenda među šoferima. Jednom je tako, prepričava nam, vozio Scaniju sa sedam kubika betona unatrag, u rikverc, tri i pol kilometra uzbrdo do svetog Mihovila na otoku Ugljanu. Trajalo je šezdesetak minuta i bio je to herkulovski podvig.
– Nitko to više neće ponoviti. Nitko i nigdje, majke mi. Krenuo sam prema naprijed, ali odmah mi je diglo trap. Okrenuo sam se i vozio u rikverc – opravdano se hvali. Dragan je u poduzeću osmu godinu, jednu manje od bageriste Šporčića čija je legendarna hladnokrvnost takva da mu ni cigareta u ustima ne može gorjeti. Vukoja ga zaneseno hvali. Uvjerava nas kako jedino Tomo granom bagera od pet tona može uhvatiti pivsku bocu i okrenuti je naopako.
– Još je bolji čovjek – nastavlja Dragan – isto kao i naš poslovođa Emil. Gdje ćeš još vidjeti poslovođu do grla u kanalu kako radi sve što treba?
Ovu Emilovu ekipu sa strane nadgleda tajanstveni susjed iz kuće u nizu, prepoznatljivu po fasadnoj boji roštiljskog marshmallowa s ukusom jagode, kako bi za odsutnog gazdu imao informacije iz prve ruke. Nije to neobična situacija, jer se inače zna skupiti pola ulice kada dolazi voda i kanalizacija. A nije da nema takvih ulica i kuća; dosad je na virski sustav vode i odvodnje spojeno 3.014 korisnika, izvedeno je 4.794 priključaka na vodu i kanalizaciju i spojeno 2.397 kuća na otoku.
– Ljudi su zadovoljni i zahvalni, prate što radimo. Nismo imali loša iskustva na terenu, uvijek nas počaste kavom, a odradili smo barem 70 posto priključaka i ogranaka – napominje Dragan. Najteže je ipak uz ceste, jer se s radovima paralelno odvija promet kao sada na Virskom putu 152 gdje se i dalje čuje potmulo stenjanje Hyundaijevog bagera od pet tona. Tek iskopana zemlja u grudama se rasipa po prikolici. U kanalu užem od najužeg dijela pirje, Emilov tim i dalje vodi rovovsku bitka.
