Općina Tkon je smještena na otoku Pašmanu, drugom po veličini zadarskoga arhipelaga. Po svom položaju i prirodi, ta se otočna općina prostire na 15 četvornih metara površine. Njeno bogatstvo su prirodni resursi, neiskvarena priroda, čisto more i zanimljivo podmorje, pješčane plaže, razvedenost obale te bogata povijest i naslijeđe.
Zvonjava ‘na ruke‘ čuva tradiciju
Upravo tu bogatu povijest i naslijeđe, Tkonjani ili po domaći ‘Kunjani‘, pažljivo čuvaju. Jedan od njih je i 54- godišnji Romeo Palaškov, čovjek koji je i srce i dušu utkao u svoj Tkon. Romeo je, mogli bismo slobodno reći, posljednji tkonski crkveni zvonar, koji s ljubavlju i strasti priča o zvonima tkonskih crkava. Dok ga slušamo, ne možemo se oteti dojmu da bi upravo on mogao biti današnji junak nekog modernog romana, baš po uzoru na onaj koji je davno napisao Victor Hugo ‘Zvonar crkve Notre-Dame‘.
- Ja volim ručno zvoniti, tako čuvam tradiciju, jer ako se ručno ne zvoni, više nema tradicije, onda ni ljudi više neće prepoznati naš identitet, što smo mi i što su nam naši stari ostavili u naslijeđe, priča Romeo i dodaje kako svako zvono drugačije zvoni, jer je drugačije lijevano. Ističe da je najpoznatija lijevanica zvona u Padovi u Italiji.
- Zvona se u pravilu izlijevaju od bronce, jer ona željezna nemaju dobar zvuk. Mrtvo zvono ima svoj zvuk, ljudi odmah znaju da je to mrtvo zvono, a kad zvonim Zdravo Marijo, to je veseli zvuk. Uvijek mi kažu da zvonim anđeoski, to baš ne može svatko, jer je to Božji dar, priča tkonski zvonar.
Kome zvono zvoni?
Ljeti je Tkon pun turista koji ručnu zvonjavu crkvenih zvona doživljavaju kao atrakciju. Često se dogodi da dođu do Romea i zamole ga da ih pusti da oni sami probaju zvoniti. Kad krene zvonjava, kaže Romeo, mnogi se začude što je zvuk potpuno drugačiji nego u njihovim zemljama.
Romeo svake subote zvoni u dvije crkve, u Sv. Anti u centru mjesta i u crkvi Gospe od sedam žalosti na brdu Kalvarija. Ustaje oko pet ujutro i već u šest se mjestom prolome zvuci njegove zvonke melodije. Zatim opet zvoni u predvečerje.
- Postoje dvije vrste zvonjave, brecanje ili lucijanje i mrtvo zvono. Kad je sveti Stjepan prvomučenik, onda se breca, pa za Božić i mali Božić, breca se i za Novu godinu, a najvažnijii je Uskrs, pogotovo kad se ide na Križni put, na brdo Kalvarija. Naravno, na Veliki četvrtak je zvono zavezano. Brecanje je svečanije zvonjenje, a mrtvo zvono zvoni kad netko umre, objašnjava Romeo Palaškov.
101 skalina - put do zavjeta ljubavi
Iznad centra Tkona, na brdu Kalvarija, nalazi se crkva Gospe od sedam žalosti iz 18. st. U crkvi su jedan mramorni oltar i dva zvona. Do vrha brda i crkvice vodi stepenište od 101 kamene stepenice s postajama Križnoga puta. S vrha brda puca predivan pogled na Tkon i otočiće u Pašmanskom kanalu. Zanimljivo je i da se, najčešće petkom, zaljubljeni penju na Kalvariju kako bi se zavjetovali. Svi koji su se uputili na put prema brdu, preko 101 skaline, kaže Romeo, stigli su do vrha.
- To izgleda kao kad je Isus nosio teški križ, samo trebate hodati, ne smijete stati, znate kako se kaže,uvijek idi dalje, Gospodin te zove da ti podari svoju milost, priča Romeo.
I danas postoji bratovština Sv. Antuna koja održava crkvicu posvećena svetom Anti Opatu, a Romeo Palaškov ručno na njoj vješto zvoni, uvijek kad mu to vremenske prilike dopuste, na krovu crkvice, iza zvonika na preslicu.
Nitko više nema vremena za zvonjenje
Iako se na prvi pogled posao zvonara čini jednostavan, nije to baš tako lako kao što izgleda. Možda je to i razlog zašto nema baš previše mladih koji su zainteresirani da jednoga dana naslijede Romea. On bi to jako želio, da se tradicija nastavi i ne bi, kaže, volio da baš on bude posljednji zvonar u Tkonu. Ali, optimizma je sve manje.
- Teško da ću dobiti nekog nasljednika, nitko više nema vremena, žalosno zaključuje Romeo Palaškov.
