Kistanje leži na vapnenačkoj cesti na zaravni Bukovice uz cestu Bribir- Knin, pripada Zadarskoj nadbiskupiji, a još su vidljivi ostaci rimskog logora – Burnuma i srednjovjekovne crkvice. Lijep je to kraj s dva ulaza u nacionalni park, očuvanog okoliša, bogat mnogobrojnim špiljama i jamama, kao i florom i faunom. No ipak svima je Kistanje nekako ostalo u sjećanju kada su se 1997. godine u njega doselili Hrvati iz Janjeva, najviše zahvaljujući ideji našeg uvaženog demografa prof.dr. Stjepana Šterca, koji je zbog tadašnjeg stanja na Kosovu, u kojemu su Srbi na sve moguće načine ponižavali Janjevce, predložio da se dosele u Kistanje. Oni su to tada i prihvatili, danas ih je oko 1.200. Stanje nije baš bajno, nemaju vrtić, nemaju autobusnu liniju za Zadar i Šibenik, ni zaposlenost u samom mjestu nije na nekoj razini, ali iako su najnerazvijenija općina u Hrvatskoj, čini se da bi stvari mogle krenuti na bolje. Paško Ivanović, općinski vijećnik nezavisne liste nam kaže:
Podrška SAD-a
– Hrvati s Janjeva su došli u Kistanje jer im je lokacija bila zanimljiva, jer su oduvijek sezonski radili na moru kao trgovci. Ispočetka su se naselili u srpskim kućama, koje su bile napuštene, a koje je Hrvatska obnovila. No kada su Srbi počeli tražiti povrat imovine, Vlada RH je izgradila novo naselje sa 120 kuća, a koje je podržalo i Veleposlanstvo SAD-a, na načina da su financirali vodovod, a i sam veleposlanik Montgomery je bio na otvorenju naselja, tako da nekakve priče o humanom preseljenju padaju u vodu, ovo je sasvim legalna priča s podrškom SAD-a. Dio ljudi jest iselio iz Kistanja, no po natalitetu smo najjača općina u županiji, a i šire. Tako je prošle godine bilo sedam vjenčanja, 21 dijete je kršteno, a samo je četvero osoba umrlo. Trenutačno nam je stambena problematika riješena, a s druge strane imamo mlade obitelji koje bi htjele ostati tu ali nemaju gdje. I država bi svakako, s obzirom da je općina Kistanje najnerazvijenija općina u Hrvatskoj, trebala naći rješenje, kako bi ti mladi ljudi ostali u Kistanjama, odnosno u Hrvatskoj- kaže nam Ivanović.
Inače Kistanje je prometno izolirana općina, tako ne postoji autobusna linija niti prema Zadru, niti prema Šibeniku, niti prema Kninu, dakle gradovima kojima mještani Kistanja gravitiraju. Nevjerovatno je da primjerice dvadesetak mladića i djevojaka koji pohađaju srednju školu u Zadru, nemaju čime doći do te iste škole, nego se snalaze kako znaju i umiju. Tako su djeca prisiljena upisivati srednje škole koje se nalaze u Kninu, a koja nude zanimanja koja su u suficitu, jer jednostavno nemaju izbora. U Šibeniku pak, i u Zadru, postoje zanimanja koja su deficitarna, a koja bi pomogla Kistanjama, no kako doći do škole, e to je već drugo pitanje.
Planovi razvoja turizma
Što se tiče zaposlenosti, mještani Kistanja rade diljem Hrvatske, od Umaga do Cavtata, dakako sezonske poslove. Tridesetak mladića radi i u drniškom Alufleksu, i svaki dan putuju do Drniša i nazad. U samim Kistanjama nema nekih gospodarskih pomaka, iako se izgradio poduzetnički inkubator i tržnica, sve se odvija jako tromo i nekako sporo. Nije ništa bolje ni što se zdravstva tiče. Doduše imaju dežurnog liječnika opće prakse i stomatologa, ali im pedijatar dolazi dva puta mjesečno, a u Kistanjama je preko 300 djece predškolske dobi. Dakako da nemaju ni dječji vrtić.
Šteta za ovako krasno mjesto koje se nalazi na izuzetnom mjestu u blizini rijeke Krke i Zrmanje kao i nacionalnog parka Krka i parka prirode na Dinari, i Paklenice. No obiteljski turizam nije zaživio jer nisu riješene zemljišne knjige, a nema ni poticaja. Apsurd je da područja koja nisu razvijena nemaju posebne poticaje od države, nego se moraju javljati na nacionalne natječaje, a svi znamo na koji način to funkcionira. No ipak postoje pomaci, tako NP Krka gradi muzej Krka Vrelo života u samom centru mjesta koji bi trebao, rasteretiti Skradinski buk i dovesti jedan dio turista na ovo područje. Isto tako Nacionalni park u planu ima i izgradnju visećeg mosta, koji bi bio najveći most takvog tipa u Hrvatskoj. Nalazio bi se u kanjonu rijeke Krke, a graniči s općinom Kistanje. To su utvrde Nečvanj i Trošenj, srednjovjekovne utvrde koje bi bile premoštene na spomenuti način. Samim time mjesto bi dobilo svojevrsnu svjetsku atrakciju i mjesto bi živnulo. Potencijala svakako ima, no bez pomoći države teško će ovaj kraj zaživjeti. No za svaku je pohvalu što međunacionalnih sukoba nema, u Kistanjama postoje i svježi, miješani brakovi, što je do nedavno bilo nezamislivo. Hrvati podrijetlom s Janjeva su inače otvoreni i radišni ljudi koji su živjeli u multi-etičkim sredinama s Albancima, Srbima, Romima pa su navikli na suživot sa drugim nacionalnostima. Problem možda leži u drugim nacionalnostima koje nisu navikli na suživot sa drugima, tako da bi možda trebali poraditi na tome.
Obitelj i crkva
Mladi uglavnom, što se tiče zabave, odlaze u Knin, a postoje i civilne udruge koje se bave sportom i različitim kulturnim događanjima. Društveni život koji je vezan uglavnom uz crkvu i civilne udruge je solidan, a nogometni tići postižu zavidne rezultate na mnogobrojnim natjecanjima. Pokretač svega ipak je obitelj odnosno crkva do koje naglašeno drže. Tako nam se u priči pridružio i Roko Palić koji nam je kazao:
-Naša djeca su jako dobra u sportu i postižu izvrsne rezultate, naročito u nogometu. Moj otac Filip je ovdje došao 1997. među prvima, brat mi je bio tu u ratu i ovdje živio, kao i pokojni brat koji je također bio u ratu i umro ovdje u Šibeniku i sada kad mi dijete upiše fakultet u Zadru ja i supruga i moja kćer Laura ćemo se doseliti u Kistanje. Inače živim malo u Petrčanima gdje i radim, malo u Zagrebu, ali trajno ćemo se doseliti u Kistanje. Od kad se moj otac doselio nije se puno promjenilo ali nadam se da hoće. S tim da moram napomenuti da nam žele oduzeti kuću, moja tri brata su od početka bili u ratu, a jedan je pokojni. Ne znam zašto to rade i tko to radi, ali vidjet ćemo kako će završiti, završava Palić.
S nama u društvu je bio i prof. Marinko Bilić koji predaje u O.Š u Zadru i koji je veliki prijatelj Hrvata iz Janjeva pa nam je tako i on rekao par riječi.
Na sjecištu puteva
- Mislim da za ovako male sredine, naročito gdje je je miješano stanovništvo, sport može doprinjeti jako puno, a naročito u pogledu socijalizacije i odgoja. Jer sport zbližava ljude i u svakom pogledu je pozitivan. A kada bi se ovdje napravile biciklističke staze, jer teren je idealan za takvo što, kao i sustav kanu- kajak turizam bi procvjetao. Sport ne poznaje nacije nego ih povezuje, i ne smijemo živjeti u prošlosti moramo ići dalje. Imamo ogromne turističke resurse, ali mi moramo imati i svog predstavnika u Saboru koji će se boriti za svoje mjesto, jer ima u Kistanjima puno mladih elokventnih ljudi koji su sposobni za to.
Kistanje je svakako mjesto u koje bi trebalo uložiti, jer se nalazi na sjecištu puteva i ima ogromnu mogućnost za razvoj seoskog, obiteljskog i avanturističkog turizma. No zašto država ne potpomaže ovako ruralne krajeve koji nemaju niti vrtić, a imaju više od 300 djece i najveći natalitet u kraju, uistinu nikome nije jasno, a meni ponajmanje. No bilo kako bilo, Hrvati iz Janjeva su došli u Kistanje kako bi tamo i ostali. Nadamo se da će tako i biti i da zbog nečije nebrige neće morati tražiti neki drugi kutak za život.
