Pasi sa vrgandinske bure ne klanjaju se ni jednom bakalaru

Ribe se suše i dime od pamtivijeka, a osim što su naši preci s otoka i priobalja u tome našli pouzdan način da se izbjegne kvarenje i očuvaju namirnice, stvorili su i posebne okuse...

- Sušile su i dimile sve dok ih nije istisnuo uvozni bakalar, a zatim i pojava hladnjaka, jer višak ulova nije trebalo čuvati za gladne dane kao nekad. Mi se još ne damo, čuvamo vrgadinsku tradiciju sušenja ribe, govore poznanici Maja i Josip Rastić iz Vrgada nautika j.d.o.o.

Sušeni morski pas

Danas se tek na nekoliko manjih otočnih mjesta za vlastite potrebe suše morski pas, hobotnica, raža, ugor, mol, mačka i manule za blagdane ili za grube zimske dane, kad se na more ne ide...

-Sušeni bilo morski pas, bilo landovina, bili su glavna hrana za zimske dane, govori Joso Torić (83), s otoka Vrgada na kojem živi još mnoštvo lijepih priča iz prošlosti i današnjosti.

Kako god bio blizu kopnu, otok je svijet za sebe i onakav kakvog ga njegovi žitelji vide i hoće...

-Vrgadini su od pamtivijeka bili ribari. Živjeli su za ribarstvo, imali su svoju ribarsku flotu, s bracerama i drugim hrvatskim brodograđevnim izumima, reći će Torić.

Predbožićna posna delicija

Maje i Josipa Rastića landovina

Sušenje zrakom jedan je od najjednostavnijih načina konzerviranja ribe kojim se ljudi bave od pamtivijeka. Bijeli jadranski pas nenadmašan je kao kulinarski prvak sušene ribe, hrana obalnog i otočnog stanovništva onog vremena.

- Pasovina se priprema na tradicionalni način. Nakon što se posuši na zraku stavljala se u jutene vreće u konobama. Potom se kuha poput bakalara, a u vrećama bi mogla izdržati i do dvije godine, naglašavaju sugovornici.

Bakalar nije dalmatinska tradicija, kažu Vrgadini, bakalar je riba koja nam dolazi s dalekih sjevernih mora i nema osobito dugu tradiciju kao omiljena riblja poslastica u predbožićno vrijeme...

-Sušeni bijeli jadranski pas koji spada u tzv. landovinu je doista “siromaška spiza”, ali nutricionistički izuzetno vrijedna i kao stvorena za posni obrok, tvrde Vrgadini, u što smo se i osobno uvjerili.

Simbol opstojnosti otoka

Pasa se pomoči kao i bakalar, dan ranije u vodu. Izreže na komadiće i položi na zafriženu kapulu. Zatim red kumpira na ploške, sitno sjeckani pomidor, luk i petrusimul. Dodati mljeveni papar, ruzmarin, dva lista lovora i 5-6 škalonjica (kapulice). Sve zaliti s jednim decom biloga vina, malo vode, da sadržaj ne zapliva. Maslinova ulja dodavati u kuhanju, a kuhati do 40 minuta.

-Landovina ili hljandrovina mogla bi se iskoristiti za promociju ovdašnjeg športskog ribolova i turizam kroz jelovnike naših baka, govori Zoran Krpetić.

Crkva sv. Andrije, zaštitnik prvih vrgadinskih kršćana i ribara, nalazi se na groblju u uvali Pržina, zvane još i Podcrikva. Bila je župna crkva sve do 16. stoljeća.

- Sveti Andrija, apostol Isusov i ribar koji stavlja blagoslov na sve ribarsko, žiteljima otoka Vrgade je simbol okupljanja u molitvi za opstojnost života na otoku, reći će nam za Zadarski tjednik Vrgadini, dok modernim katamaranom Ribarske zadruge Vrgada s ovog čarobnog otoka plovimo oko 3 nautičke milje natrag do Pakoštana...