Drita i vitka.
-Ma, prelipa. Najlipša ikada… - komentirala je Ivana Rados u društvu prijateljice Marte Torbarina.
-I meni je odlična. Eto, neka se i nama dogodi da napokon imamo pravi bor, tako i treba. Neka, neka. - prilično zadovoljan bio je i Luka Kalac. Ispred njih na Narodnom trgu u Zadru stajala je - božićna jela.
Pšenica i “dičica”
-Prije nekoliko dana se pojavila i to nam od tada već stvara određenu atmosferu blagdanskog ugođaja. Postoji uzrečica: “Sveta Kata i Krševan, do Božića misec dan”. Eto, prošao je cijeli tjedan, jelka se ukrašava. Ugodno veselo ozračje na svakom koraku se polako osjeća. Ne, istina, kao nekada, ali ipak - kaže dr.sc. Jasenka Lulić-Štorić, etnologinja. U Hrvatskoj se, ako niste znali, božićno drvce do oko 1850. nije običavalo kititi, i polako se krenulo usvajati u gradskim i seoskim sredinama, iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji od 16. stoljeća. Prva božićna stabla bila su bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična.
Uz okićenu jelu se veže okupljanje, u našim hrvatskim krajevima u gradskim sredinama ona se počinje pojavljivati krajem 19. stoljeća. Prihvatila se potom u našim obiteljima kao nezamjenjiv simbol Adventa - upoznaje nas poznata etnologinja. Došašće ili advent - lat.: "adventus" ili dolazak - razdoblje je u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. U zapadnom kršćanstvu starta četiri nedjelje prije Božića, najranije 27. 11., a najkasnije 3. prosinca. Koncu se privodi 24. prosinca na - Badnjak. U tom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Ta 4 tjedna koja neposredno prethode Božiću simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Isusa. Razmišljanja i osjećaji vjernika kreću u prošlost, na prvi Kristov dolazak, i budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak.
Ivan, Matko, Lovre, Roko, Marijan, Lorena, Lana, Marija, Hana, Ivana, Kovačević, Ćustić, Romić, Jusup, Jurlina… i stari i pretežno mladi, našli su se ne samo na jednom mjestu, ali u istom selu, s identičnim ciljem oživljavanja, očuvanja i nastavka davnih, i kažu drevnih, običaja djedova i pradjedova. Lijepih, ali zaboravljenih, poput paljenja krijesa u nekoliko zaseoka i samom središtu naselja. U Briševu, nadomak Zadra.
-Je‘l lipo, nego da‘što- pita i usput sama odgovara Petra. Učenica OŠ Smiljevac, u veselom društvu vršnjakinja i vršnjaka Tee, Roberta, Luke, Martine, Nevena, Anite, Josipa i Dominika, netom što je u prohladnoj noći, u vruću vatru ubacila posljednji komad drva, kratkim zaletom je uz široki smiješak preskočila žar, baš kako su to kasnih desetljeća minulog stoljeća u hipu činili njeni tata i mama.
-Tako je bilo nekad i jako mi je drago da se malo po malo to vraća. Uvik bi se tu svitnjak upalija za Badnjak. I na Silvestrovo tjedan iza- ne propušta otkriti i pohvaliti se Tonći Marnika. Iz Zemunika, ali „materinom lozom“ i iz desetak kilometara na zapad udaljenog mu susjedstva.
-Mi kao djeca smo se puno više radovali Božiću, Badnjaku i blagdanima. Prije Božića, u vrijeme priprave, koja kreće oko Došašća i traje oko tri-četiri tjedna, prevladali bi i doslovno kod nas osjećaji puni nade, čežnje i isčekivanja. Pa se odlazilo u šumu kako bi se skupila i donosila granja kućama da bi mogli imati suha drva koncem prosinca, a na kojima bi onda, na kominu frigali fritule, uštipke, slastice, i raznu drugu nemrsnu prikladnu spizu u tim danima- priča Božo Samardžić i prisjeća se kako bi otac u kužinu ili na ognjište unio badnjak, panj ili veliku zelenu granu koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Tada bi čestitao ukućanima koji bi uzvratili pozdravima.
U nekim kućama se unosila slama koja bi simbolizirala Isusovo rođenje, a često bi i djeca na Badnju večer uoči odlaska na polnoćku legla na slamu simbolizirajući samog Isusa. Tu bi se i ogrijali, kada bi se spremala užina, potom bi išli po obližnjim selima, pucali karabitom, od Murvice do Mazija i Dračevca...
-Hodali bi po cijelu noć i tako bi u posebnom raspoloženju dočekali Božić, a rano ujutro umorni pošli spavati. Na sam blagdan bi nakon mise imali obvezan obilan ručak. Prepun stol da se najedemo, najrazličitijih domaćih pripravaka, čekali smo mjesecima. Idući dan, na sv. Stjepana, posjećivali su se rođaci, prijatelji, kumovi, susjedi i uz bogatu trpezu s njima se onda svečano slavio dolazak Krista-navodi Darko Botunac.
Dvanaest dana, od Badnjaka do Tri Kralja, malo se radilo ili ništa. Družilo se, okupljalo, sjedilo, razgovaralo, pjevalo, molilo i dobro objedovalo, bilo se željno svega, fešte, izlazaka…
Kruh i kolač
Danas, kažu, nije ni blizu toga. Ljudi imaju televiziju, kompjutere, mobitele, nema čega nema. Kolač umjesto kruha „ispod cripnja“. Ručak je bolji običnim danima nego blagdanima. Ne uživa se kao nekada. Dok se palila i preskakala vatra pola je momaka i cura trčalo na laptop i Facebook staviti "statuse" i slikice s događanja. Tradicija se u 21. stoljeću „modernizirala“ sa „selfijima“ i „lovom na lajk“, ali takva su vremena...
Božić je uz Uskrs najvažniji katolički blagdan. Datum, 25. 12. se uzeo jer se na taj dan u starom Rimu slavio Dan nepobjedivog sunca. Kad je kršćanstvo prevladalo kao religija onda se taj nadnevak utvrdio kao dan rođenja Sina Božjega. Postoje mnogi zapisi o božićnim običajima u Hrvata koji svjedoče o različitim razdobljima predbožićnih priprema. Nerijetko su vezani uz socijalnu i političku klimu koja se na našim prostorima učestalo mijenjala.
-Među najpopularnijima u današnje doba je onaj o Svetom Nikoli, koji dariva djecu po uzoru na sv. Nikolu biskupa. On je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Kao svetac je karakterističan za zapadno i istočno kršćanstvo, na današnju poziciju darivatelja došao je u 19. stoljeću kada je Clement Moore u pjesmici opisao neke karitativne elemente sveca, a američki umjetnik Thomas Nast je ikonografski riješio lik sveca koji je skoro identičan liku Djeda Mraza. Dobio je saonice, sobove, a sv. Nikola je kao Santa Claus postao popularan i izvan kršćanskih krugova. U bivšem SSSR-u su bili zabranjeni sveci, ali potreba čovjeka da se nekoga slavi, da se nose darovi, uvijek je bila prisutna. Morao je netko drugi zamijeniti Nikolu, i otuda porijeklo - Djeda Mraza. U protestantskom svijetu je to bio “Mali Isus”, u socijalističkoj Jugoslaviji također Djed Mraz, koji uz prilagođenu verziju Djeda Božićnjaka još uvijek postoji, pa današnjim generacijama mladih stvara dosta zabuna. Ne znaju sada točno koga čekati i slaviti, ali na kraju su dječica ipak sretna budući da baš svi donose vreću s poklonima - tvrdi Lulić-Štorić navodeći kako je Sv. Nikola na ZD području, uz mališane i siročad, prvenstveno zaštitnik pomoraca, ali i ribara i putnika. Dok su njihovi muževi plovili i borili se s morskim valovima, supruge pomoraca su znale dati zavjet da se vrate živi doma.
Patronu su bile podignute i posebne kapelice u kojima su pomorci ostavljali molitve i slike sveca. U dinarskom županijskom djelu za Svetog Nikolu se darivalo isto kao za Sv. Lucu, kada su se u Ravnim Kotarima, Bukovici i velebitskom podgorju skupljala drva ususret Božića.
-Tradicionalno, u našem je kraju, kao simboličan ulazak u badnju noć, naročito važno bilo paljenje badnjaka. To je obično bio deblji komad hrasta. Ili mendule, bajama, ili masline, a zanimljivo je da je vezano za teritorij raširenosti nekadašnjeg Rimskog carstva. I uz otvorena ognjišta. Na obalnom području i otocima donosio bi se po jedan, u zaleđu tri badnjaka koja su se unutra spajala. Uvijek različite jačine, pa bi jedan bio ditić, drugi i najširi did, treći baba. Razni su bili nazivi, kako u kojim mjestima. Najčešće bi se nanizali paralelno, jedan pored drugoga, ili su se polagala dva paralelno i jedan na njih okomito stvarajući oblik križa. Badnjak je unosio kućni starješina, svi su napeto iščekivali svečani trenutak. U Dinarskom području na poseban način se moralo dočekati i čobana s ovcama. I to tako da mu se spremala posebna nekvasna pogača, koja se onda blagosivljala vinom, nju bi pastir pregrizao i dao “bokun” zvonaru, a tek nakon toga su išli običaji unosa badnjaka. Domaćin bi pozdravio riječima: “Na dobro vam došla badnja večer, Stipanje, Ivanje, Mlado lito, da vam rodi novo žito, rodila vam pšenica i muška dječica”. Badnjak se stavljao na komin, poškropio se blagoslovljenom vodom, u zaleđu se nositelj vraćao u tri navrata, svaki put s po jednim drvom izgovarajući tekst rituala - otkriva nam zadarska etnologinja.
U zaobalnim selima vraćao se i po naramak slame koja se prostirla po podu i na koju bi domaćica stavljala večeru ukućanima. Potonja se jela sa slame, na kojoj su se radosno valjala djeca i koja bi tu ostajala od Božića do Ivanja kada se odnosila na guvno “kod stožera” kako bi “dala što više žita”. Lulić-Štorić naglašava:
-Drevni običaji badnjaka lagano nestaju kako su se počeli pojavljivati špaheri, nespretno je gurnuti veliko debelo u štednjak. Naročito električni. Hrana je bila skromna, Badnji dan je postan, pa su se jeli suha riba, brudet, uštipci, fritule, zelje, rijetkost je bio bakalar. Držalo se i da je to vrijeme kada ima prisutnih zlih sila i kako nije dobro izlaziti vani, tek bi muškarci pucali iz kubura. Ponoćka je utvrđena oko 1. svjetskog rata, prije toga se nje išlo na misu u noćnim satima. Tada bi se uoči velikog blagdana ukućani i najbliža rodbina okupljali oko stola, što je nekako i dan danas običaj – kazuje nam.
Kolenda i kohezija
U Jadranskom djelu bilo je prisutno i - ”biranje kralja”.
-Imao je funkciju “poglavara” tjedan ili godinu dana. Kada se imenovao morao je počastiti cijelo selo vinom i fritulama. Bila je to čast i obaveza, materijalno bi istrošilo čovjeka. Birao se na Sv. Stipana, nije imao zakonodavnu vlast, ali je kohezijskim utjecajem sudjelovao u radnim i drugim sporovima, Tu su istaknuti otoci, kao Veli Iž, Kali, Olib, Ist, Silba, no i brojna priobalna mjesta. Palila se u tri navrata i kolenda, obredna vatra sa zapaljenim granjem koje bi prethodno skupila skupina mladića...
