Iz godine u godinu sve veći broj Zadrana za svoje rekreativne potrebe koristi Park šumu Musapstan. Jedni šetaju, drugi trče, treći voze bicikle, svatko nađe neki svoj razlog za doći u zaista prelijepu šumu na rubu grada. Nitko od njih niti ne sanja kakve se noćne drame već godinama odvijaju u neposrednoj blizini.
Poremećena idila
Samo stotinjak metara sjeverno od Park šume Musapstan nalazi se najudaljeniji zaselak Murvice nazvan po prezimenu stanovnika koji su ga, pod patronatom Republike Venecije, naselili još u 18. stoljeću. Nekada je ovaj idilični i izolirani zaselak nastanjivalo i po 12 obitelji s podvelebitskim prezimenom Baričević, a danas tamo živi svega četiri ili pet obitelji.
Daleko od gradske gužve, okruženi šumom i glasanjem bezbrojnih ptica, u tom idiličnom okruženju i danas žive Božica i Božidar Baričević, 86-godišnja starica i njezin 64-godišnji sin. Ali, njihova idila je već dugo poremećena i isprekidana noćnim morama što im ih priređuju uporni pljačkaši.
I veterinar i čoban i mesar
Božidarova životna priča je jedna od milijun "tranzicijskih sudbina": radio je u TIZ-u do 2000. godine kada je, zajedno s posljednjom skupinom radnika poznate tekstilne tvornice, bez posla ostao i Božidar. Morao se "snaći".
- Ostao sam do kraja. Kad je firma otišla u stečaj ostali su mi dužni 53.000 kuna i nikad mi nisu isplaćene. Poslije sam nadoplatio još pet godina radnog staža. Sada mi fali 1,5 godina do uvjeta za odlazak u mirovinu, priča Božidar i ne žali se.
- A što ću se žaliti? Kako naši privatnici tretiraju i plaćaju radnike, da sam imao neki takav posao, tko zna bih li uopće bio živ! Ovako mi je bilo dobro, da mi ima tko pomoći, radio bih ovo do kraja života. Nema stresa i nervoze, na zraku sam, svaki dan propješačim četiri-pet kilometara.
Božidarova obitelj se nekada bavila ovčarstvom, ali je on odmah iza rata nabavio malo stado, a danas vodi brigu o 90 koza.
- Lakše je s kozama, pametnije su i mirnije od ovaca, meso im je neusporedivo zdravije. Nekada smo pravili i sir, danas više nema tko pomusti koze, pa svo mlijeko "ode" u jariće. Krenuo sam s 15, danas ih je 90, imam 50 mladih. Sve to prijeđe preko mojih leđa, ja sam im i veterinar i mesar i čoban.
Niste razmišljali "uvesti" pastira iz Nepala?
- Ma ne! Nema ništa od drugog pastira. Ma što god ljudi mislili, to je odgovoran i zahtjevan posao, moraš znati je li ti neka životinja gladna, žedna, bolesna. Čuvati blago preko dana i izvoditi ih na pašu je dobro, ali...Ja svoje stado moram čuvati i preko noći, to mi je problem.
Štala sa šest nadzornih kamera
Tu Božo kreće iznositi svoju muku i objašnjava zbog čega je na kuću i štalu postavio čak šest nadzornih kamera, kao da u unutrašnjosti svoje obiteljske kuće ili negdje u dvorištu čuva skrivene "zlatne poluge".
- Kamere su tu zbog nasilja i lopova. Već 20 godina nas pljačkaju i rade nam raznu štetu. Sijeku nam šumu, nožem nam paraju vreće s gnojivom i tako ga uništavaju, kao što su mi uništili i električnu pastirsku mrežu. Pokušavali su nam krasti stoku i za vrijeme ispaše, a onda su nam 2005. godine uspjeli provaliti u štalu i ukrasti jedno jare, a kuju su nam otrovali. Kroz sve te godine pokrali su nam još 15-ak koza ili jarića. Zato tolike kamere. Ali, teško bi nam kamere i video nadzor pomogli da nije ove dvije kuje, imam jednu mješanku "azijskog ovčara" i "kangalke", a druga je mješanka "hrvatskog ovčara". Da nije njih, ne znam kako bismo izašli na kraj, one nam život spašavaju. Te su mi životinje jako dragocjene, siguran sam da "Liska" prepoznaje zvuk motora automobila kojim ti pljačkaši dolaze u krađu. Da je pustim, brzo bi ih ona našla, nije to daleko.
Noćni organizirani kriminal
Kada ste imali posljednji pokušaj krađe?
- U noći na Veliki petak. Uvijek dolaze samo noću, u pravilu između jedan i tri sata, valjda računaju da tada najtvrđe spavamo, a najčešće pokušavaju u dane vikenda, od petka do nedjelje. Ali, uznemire se psi, počnu lajati. Već poznajem njihov lavež, pa znam kada je tek početak, a kada su ti lopovi opasno blizu stada, bjesomučno laju, ne mogu se smiriti. Lopovi su znali na štalu krenuti iz dva pravca da bi zbunili pse, ali one neprekidno trče, "Liska" je u nekoliko dana i noći izgubila najmanje pet kilograma. Tri psa su mi otrovali, jedna mi je "šarplaninka" uginula od napora.
Zvali ste policiju?
- Kako ne, bili su oni ovdje, pojave se svaki put. Naprave zapisnik i odu, razumijem ja i njih, rekao sam im da me je već sram zvati ih, jer sam ih zvao na stotine puta. Kažu oni da ih ipak zovem, pogotovo kad prigusti. Jednom sam išao i u Policijsku upravu razgovarati s nekim čovjekom, ali ništa se ni poslije toga nije promijenilo. Policija je bila ovdje pred 1. svibnja. Muka mi je što već znam da će nakon što policija ode, samo biti još gore.
Pljačkaši poznati, policija nemoćna?!
Zašto?
- Zato što ti kradljivci vide da sam ih zvao i da je policija bila u zaseoku, pa idućih nekoliko noći uzastopno dolaze, kao da mi poručuju da se ne boje nikoga, pa ni policije i da im ni oni ništa ne mogu. Znam da su pljačkaši naoružani, vidio sam jednog od njih s automatskim oružjem, čuo sam i pucnjeve, valjda su isprobavali puške, pa nas je već strah i za naše živote. Majka mi se jednom ukočila od straha, noć je, a mi smo ovdje sami i daleko od svih. A kada pitam ovog mog prezimenjaka zašto nam to radi, zašto nas tako maltretiraju on i njegovi pomagači, ne odgovara mi ništa, samo muči ili kaže da ja sve to izmišljam i ode, ne želi razgovarati.
Čekajte, znate o kome se radi?!
- Da, rekao sam ja to i policiji, ali oni mu ne mogu ništa. Mi smo sada jedini preostali stočari, ali nekada su mi se žalili i ljudi iz Briševa i s Čubrijana da su im nestajale ovce, ponekad i 15 godišnje. Uz naselje smo znali naći odbačene iznutrice i kože, to smrdi kilometrima okolo. A oni se goste ili meso prodaju gostioničarima. Bila se ovdje u Baričeviće doselila jedna fina slovenska obitelj, obnovili neku staru kuću, izgradili bazen, ali im je provaljeno u kuću i ukraden veliki novac, pa su nakon toga na brzinu prodali kuću i otišli. Kao da i nas žele otjerati, ali mi nemamo kuda otići. Ovdje je nekada bilo 12 "dimova" i nikad nikome ništa nije nestalo, a sada...
Što sada?
- Ne znam. I ja imam sve manje snage, ne mogu više sam obaviti sve što sam prije mogao, majka mi je stara i sve nemoćnija. Uz ove stalne pokušaje pljačke i neprospavane noći nakon kojih moram stado odvesti na ispašu, vjerojatno ću na jesen rasprodati stado i ostaviti nekoliko koza da imamo mlijeka i nešto mesa za svoje potrebe. Na rubu smo izdržljivosti, zaključuje svoju priču Božidar Baričević tužno mazeći mirnu "Lisku" koja mu od jeseni možda više neće ni biti "jedina pomoć i zaštita".
