U Privlaci će rijetki reći da ne poznaju gospodina Darka Kolanovića, 83-ogodišnjaka velikoga srca, koji je cijeli svoj život posvetio moru i još uvijek svakodnevno isplovljava na pučinu, a ostatak slobodnoga vremena rado iskorištava pjevajući duhovne pjesme u crkvi te pjesmom ispraćajući sve svoje drage mještane na posljednji počinak. Sve što radi, radi isključivo iz ljubavi, i u životu se vodi geslom – danas jesmo, sutra nismo.
Lovi ribu od četvrte godine...
Priča o ribarstvu u obitelji Kolanović seže još od Darkova pradjeda. U davnija su vremena brojni ljudi na selu živjeli od ovaca i volova, a u Privlaci se samo ova obitelj Kolanović bavila ribarstvom i ribolovom. U ta doba svih 26 članova obitelji živjeli su od ribarstva, a on je kao najmlađe dijete, već od svoje četvrte godine, krenuo hvatati ribu i nositi je svojoj majci za užinu. Svima je bilo neobično što se tako mlad i neiskusan upustio u ribolov, ali njemu je to došlo prirodno budući da su se svi u obitelji bavili isključivo time...
- Moja familija je živila samo od mriže i brodice. Ribara na Jadranu nema starijega od mene, od četvrte godine krenija pa ću sve do kraja života. Ima starijih ljudi od mene koji iđu na ribu, ali nisu tako mladi krenuli. U sve ove godine ništa drugo nisan radija u životu, samo san ribu vaća, ispričao nam je Darko Kolanović.
Kako su se s vremenom podijelila tri brata, ribariti su nastavili Darko i njegov stric te se tada on počeo učiti zanatu, a na more su išli brodom za ribarenje koji je nosio ime Ludar i zajedno su ribarili otprilike 20 godina. Kada je postao punoljetan, otac i stric prepisali su obrt na njega te je išao u Kali polagati ispite kako bi postao profesionalni ribar.
"Nema di nisan bija"
Darko nam je u razgovoru otkrio kako prije 70-75 godina nije bilo čovjeka u Privlaci koji nije išao na ribe s njima, a tada ih je bilo oko 5 000, sve dok mještani nisu zbog ekonomske krize počeli masovno napuštati svoje privlačke domove i odlaziti u inozemstvo u potrazi za boljim životom i poslovnim prilikama.
- Već do moje 25. godine, sve di god okom vidiš, do Velebita, pa tamo do Paga, Silbe, svaki kamen, svaku rupicu, svaku školjku san zna, nema di nisan bija. Ludar san svugdi vuka i on je uvik najviše ribe vaća, sjetno je kazao Darko Kolanović.
Poslije ludra posjedovao je sve vrste mreža, a kao profesionalac imao je osam ljudi u svojem timu, međutim ribolov i ribarstvo nisu izgledali ni približno kao što izgledaju danas. Nekoć su plovili uz pomoć četiri vesla i jedra, budući da tada nisu imali motore koji bi im olakšali njihov rad i kretanje. Ronili bi i vukli mrežu da im ne pobjegne riba, ali sve je ovisilo o (ne)vremenu i morskoj struji. U mlade bi dane opasali obične ribarske mreže i lovili s ostima, dok je uz napredak tehnologije danas postalo lakše uhvatiti ribu zbog raznih vrsta ribarskih mreža koje prevarom privuku plijen.
- Ima san mriže i s njima iša na ribe, ali nisu to ka danas barakude, nego obične kako mi kažemo od kotuna, od konoplja. Samo si mora tući ribu ostima, inače nije bilo šanse da riba uđe u mrižu, nije bilo opreme ka‘ što je ima danas. A te je ribe, sinko, bilo na svakom koraku, kazao je barba Darko.
Nekad bilo, sad se spominjalo
U davnija je vremena more bilo puno obilatije ribom negoli danas, no brojni su čimbenici poput klimatskih promjena, prekomjernoga izlova i onečišćenja mora, znatno smanjili riblje populacije i ugrozili ekosustav mora. Darko nam je kazao kako je pretprošle godine, usred ljeta oko Zatona, vidio ciple koji su krepali od vrućine, a takav je prizor nekada bio nepoznanica.
Nekoć je u moru bilo mnoštvo brancina, orade, skuše... Darko je sa svojim mornarima u to vrijeme najviše lovio podlanice, ovčice i pice, a na ludru zubatce, fratre i salpe. Najveći ulov mu je 2000 kg podlanica, a na ludru 500-600 kg zubatca, kantara i salpa.
U Darkovo vrijeme mladosti, prije 50-ak godina, s mrežama prosticama su na otoku Viru hvatali po 200-300 kg skuše dnevno, a narod bi se redovito okupljao na rivi u nadi da će kupiti svježu ribu, uživajući u uzbuđenju iščekivanja da vide što je sve uhvaćeno toga dana. Ispričao nam je kako su im dupini tada predstavljali problem jer su često dolazili i parali mreže, a mreže su znale biti i po 10 metara visoke, stoga su morali dežurati i paziti na svoje mreže kako bi osigurali svoj ulov, ali i da mreže ne budu oštećene...
- Na ruke smo vukli mriže i ribe je bilo koliko god san tija. Znan teren, i sad kad iđen na ribe pogledan u dno i odma znan ima li tu ribe, koje vrste i koliko je ima. Ja nisan ribar koji baci mrižu pa ako uđe – uđe. Ako ima ribe u moru, onda je ona moja. Tonu ribe san ja rukon uvatija u životu – samo rukon, bez mriža, bez išta. Danas nema ni 10% od onoga što je prije bilo. Orada ima puno, al samo onih koje su pobigle iz Lamjane, a na njoj se vidi da nije divlja, nema u njoj mesa, istaknuo je ribar Darko.
Proces sušenja ribe...
Brojne najdraže ribarske uspomene vežu ga uz poseban drveni brod Belonu, na kojem je Darko plovio i ribario sve dok se nije raspala, i od dotrajalosti i od nevremena. Belona mu je omogućavala da se uvijek iznova s veseljem vraća na more u potrazi za ribom. Ispričao nam je kako je njegov ujak u istom tom brodu služio vojsku, a preminuo je sa 103 godine i bio najstariji Privlačanac. Kazao je i kako su njegova dva starija brata mijenjala brodove, dok je on uvijek ostao vjeran Beloni. Po riječima njegovih predaka, brodica Belona ima 186 godina, a u Privlaku je stigla iz Korčule te postoji bogata povijest samo o tome kako je ona došla do njih. Prije nekoliko godina oronulu je Belonu kupio i restaurirao Viljem Glavan i trenutno je vezana u Bilotinjku.
Iako su danas dostupni moderni načini konzerviranja hrane, Darko i dalje vrlo rado suši ribu (hobotnicu, morskoga psa, sipu) za sebe i svoju suprugu, kao što su to nekoć činili i njegovi pretci. Ispripovijedao nam je i o procesu sušenja ribe.
- Što se tiče hobotnice, raskrili se ako je težinom od 4-5 kg, pa se otprilike tjedan dana suši, a onda se obvezno krakovi moraju lagano stući kako hobotnica ne bi bila pretvrda. U stara su vremena znali sušiti i do 50 morskih pasa, koji su težili po 5-6 kg, a njih bi rasplaštili, proširili, posolili i ostavili da se posuše. Komadi sušene ribe jedu seuz jaja ili na brudet – to je pravi miris mora, naglasio je gospodin Darko.
Tradicija nestaje...
Kada smo ga upitali koja je po njemu najbolja i najkvalitetnija riba u moru, bez duljega promišljanja rekao je da je to za njega svakako trlja kamenjarka. Pritom nam je napomenuo kako narod danas često miješa trljun s pravom trljom – ali trljun je malen, boravi u pijesku i najbolji je za friganje, dok se prava trlja skriva na tvrdom dnu i najbolja je pečena.
U razgovoru nam je otkrio kako ga žaloste zakoni o ribolovu i ribarstvu jer smatra da ih donose ljudi koji se ne razumiju u potpunosti u ovu djelatnost, a stari se ribari zbog određenih zakona moraju suzdržavati od korištenja svojih mreža, dok su s druge strane mirovine često nedovoljne za pristojan život, a i dalje se od nečega mora živjeti i izboriti za svoju budućnost, bez obzira na stariju životnu dob.
Darko Kolanović trenutno posjeduje dva broda, od kojih je jedan dobio na poklon od svećenika. S njima i dalje odlazi u ribolov, ali zadnjih 10-ak godina ide samostalno, otkad su mu oba mornara preminula. Sad ga godine sprečavaju da odlazi sve do otoka Paga ili dalje kao nekoć, pa se iz sigurnosnih razloga ne udaljava previše od obale.
S obzirom na to da mladi ljudi više ne pokazuju velik interes za ribolov, dok su stariji ribari već preminuli, osjetila se tuga u glasu ovoga ribara jer osjeća kako polako nestaje tradicija koju je dugo godina njegovao. Unatoč svim izazovima koje nosi starija dob, Darko Kolanović i dalje gaji veliku strast prema ribolovu te se ne predaje, već hrabro nastavlja borbu za sebe i svoju lokalnu zajednicu, unatoč problemima s vidom i bolovima u koljenima.
