Kako prenosi Morski.hr, današnje mlade generacije, posebice žena, ni ne slute da perući s "nepodnošljivom lakoćom postojanja" rublje u svojim veš mašinama olako zaboravljau da su njihove bake, prabake, tete, strine, pratete i prastrine svoju robu prije više od 100 godina prale ili na rijekama i potocima ili u uvalicama na moru.
Prale su je za svoju obitelj, ali prale su je i za "vinu gospodu i gospoje iz grada".
Spomen teškom životu otočkih žena
A bile su sve od reda one priješke lavandijere s otoka Ugljana. Najmlađe od njih, 16-tero koliko se utopilo i iščezlo u morskom plavetnilu Jadranskog mora nakon što su isporučile oprano rublje "zadarskim gospojama" bile su dvije trudnice i jedna 14-godišnja djevojčica.
O njihovoj tragičnoj smrti i dan danas priješke starije žene prenose na svoje mlađe nasljednice - da se nikada ne zaboravi. A i spomenik priješkim lavedijerama je podignut u čast njihovog truda i tragične smrti. Zapisi o priješkim lavandijerama kažu sljedeće: Priješke lavandijere (preške pralje) – u 19. i početkom 20. stoljeća mnoge su mještanke Preka zarađivale za život svojih obitelji pranjem rublja zadarskoj gospodi. O teškom životu preških pralja svjedoči i tragična smrt 16 lavandijera dana 2. studenog 1891. godine koje su stradale u prevrtanju broda kojim se u Zadar prevozilo čisto rublje spremno za isporuku njihovim vlasnicima.
Lavandijere su po rublje odlazile u ponedjeljak, a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale u subotom brodovima na jedra ili vesla. Rublje se pralo u posudama (kabao, maštil) uz pomoć pepela i sapuna iz kućne radinosti. Nakon pranja u posudama rublje se nosilo do morske obale na izvor vode gdje se je ispiralo.
Dana 02. studenoga 1891. u sedam sati prevrtanjem brodića kojim su lavandijere prenosile rublje u Zadar smrtno je stradalo 16 lavandijera. Nedaleko od otočića Galevca (Školjića), brod se pod udarom orkanskog juga nagnuo te prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene (pralje), stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena.
Najstarija lavandijera imala je 75 godina a najmlađa 14, a među poginulim lavandijerama bile su i dvije trudnice. Poimenice poginule lavandijere su: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Gašpa Jurin, Bara Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Gašpa Matacin, Tomica Matacin i Kate Mazić.
Nakon svega ostao je iza njih spomenik Naša mati, na Vruljuci (mjestu gdje su lavandijere prale robu) kipara Anselma Dorkina i pjesma Šesnaest lavandijera autora Stjepana Benzona, uglazbio Ivica Stamać, na Melodijama Jadrana u Splitu 1968. izveo Vice Vukov i Rekvijem za 16 lavandijera – glazbeno-scensko djelo iz 1991. napisali Slavko Govorčin i Ivo Nižić.
