Ubrzo nakon ulaska u mjesto Vrana iz smjera općinskog središta Pakoštana, nailazi se na ostatke moćne tvrđave. Ono što je danas popularno najpoznatije kao Templarski grad ima zapravo još dužu i nimalo manje značajnu povijest i prije dolaska Hramovnika ili Božjaka u hrvatske krajeve.
Naime, na tom se mjestu nalazio benediktinski samostan sv. Grgura koji u svojoj darovnici spominje i kralj Dmitar Zvonimir, a povjesničari se uglavnom slažu da ga on nije osnovao nego da je samostan tu još od kraja desetog, ili početka jedanaestog stoljeća.
Prisega kralja Zvonimira
U Zvonimirovoj kraljevskoj prisegi se tako navodi: “…K tome poklanjam, ustupam i potvrđujem apostolskoj stolici samostan svetog Grgura, koji se zove Vrana, s cijelom njegovom riznicom, naime sa srebrnom škrinjicom u kojoj se nalaze ostaci svetog tijela spomenutog blaženog Grgura, s dva križa, s kaležom i pliticom, s dvije zlatne krune urešene draguljima, s knjigom Evanđelja u srebru kao i sa svim njegovim pokretnim i nepokretnim dobrima, da bi zauvijek legatima sv. Petra služio kao gostinjac i bio trajno u njihovoj vlasti, uz ovaj samo uvjet, da se ne predate nijednoj drugoj vlasti, nego da za sva vremena bude vlasništvo sv. Petra. Ja i moji nasljednici branit ćemo njegovu sloboštinu i sigurnost od svakog čovjeka…”
Ono što je posebno važno istaknuti je da se u ovoj, dakle kraljevskoj, opatiji čuvala i kruna Kraljevine Hrvatske i njome su se krunili ne samo kraljevi iz domaće Trpimirove dinastije, nego se taj važan običaj nastavio i s dolaskom drugih vladarskih kuća na hrvatsko prijestolje. Posljednji ugarsko-hrvatski kralj za kojeg se pouzdano znade da se krunio tom, posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom, bio je kralj Emerik, godine 1194., a koji je vladao do 1204. Zanimljivo da se nakon tog datuma gubi trag gdje je konkretna kruna završila.
Svečani sabor u Tinju
Nije sačuvan točan datum dolaska Templara u hrvatske krajeve. S priličnom točnošću se ipak može utvrditi da se to zbilo u razdoblju između Drugog i Trećeg križarskog rata, dakle šezdesetih i sedamdesetih godina dvanaestoga stoljeća. To je bilo vrijeme intenzivnog odlaska hodočasnika na Bliski istok, pri čemu ih je put vodio bilo preko Jadrana morem, bilo preko Jugoistočne Europe kopnom. Vjerni svojoj zadaći čuvanja putova, Vitezovi hrama uspostavljaju na prostorima tadašnjeg hrvatskog kraljevstva više svojih sjedišta i utvrda, a sjedište za čitavu Ugarsku bilo je upravo u Vrani.
Ipak su nesuglasice između Templara u Vrani i lokalnih otprije postojećih samostana potrajale još nekoliko desetljeća. Spor je definitivno riješen na velikom svečanom saboru održanom u crkvi Svetog Ivana u mjestu Tinj, nedaleko Vrane. Tom, za to vrijeme sigurno izuzetnom događaju pribivali su splitski nadbiskup Petar, ninski biskup Matej, zadarski župan Damjan, splitski župan Grubeša, magistar templarski Gualterij, praeceptor, dakle upravitelj kuće u Vrani zajedno sa svom braćom, benediktinski opat Dominik s braćom samostana Sv. Kuzme i Damjana uz mnogobrojne plemiće i uglednike koji su bili svjedoci. Skup se održao 1194. godine i na njemu je utvrđeno konačno razgraničenje posjeda između Templara i drugih redova na području sjeverne Dalmacije.
Zadrani na čelu templarske kuće
Osim udomljavanja putnika, kao i redovnika koji se žele povući od svijeta, imanja Hramovnika u Europi, pa tako i u Hrvatskoj i Dalmaciji, posvećena su prije svega proizvodnji hrane te uzgoju stoke, posebice konja. Na svojim posjedima templari su među prvima nakon antike, primjenjivale mjere melioracije i pretvaranja močvarnoga zemljišta u plodno što je potvrđeno istraživanjima u Francuskoj. Na žalost, ne znamo da li je bilo takvih pokušaja i u prostoru Vrane, gdje postoje svi preduvjeti za to. Glavni poljoprivredni proizvodi bili su tada žito, vino, maslinovo ulje te vuna i meso od ovaca.
Ne postoje, nažalost, pouzdani podatci o tome, koliko su domaći ljudi sudjelovali u djelatnostima Reda, no iz sačuvanih dokumenata je vidljivo da ih je bilo. Vidi se to i iz imena upravitelja templarskog središta na Vrani. Šest ih je poznatih: Gualterio, Vitalino, Desa Spingaroli Zadranin, Cernolo de Botono, Madije Paleolog i Mirko de Grubonja. U nekoliku su navrata ninski biskupi, kao i mnogi velikaši, davali svoje kmetove ili odobravali slobodnjacima službu kod Templara.
Nakon zabrane Templarskog reda, utvrda u Vrani prešla je u posjed Reda Ivanovaca.
Vrijedi ga vidjeti
Danas su ostatci tvrđave jedna od nekoliko atrakcija mjesta Vrana pa su dobili i svoju stranicu na Google Maps. Korisnici su ovaj spomenik prošlosti ocijenili prosječnom ocjenom 4,6, a napisali su i 31 osvrt.
“Kao u stara dobra vremena, nema plaćanja ulaznica, nitko te ne gleda, možeš istraživati i lutati uokolo koliko ti drago,” piše Stephen Caes, a Pavel Šebek piše kao je “mjesto lijepo, ali bi ga trebalo bolje održavati”, dok je Borko Joszef pobrkao templarsku utvrdu s Maškovića hanom pa veli da mu se svidio restoran.
“Ruševine tvrđave s jako puno povijesti. Vrijedi vidjeti ako prolazite pokraj”, zaključio je Josip Glavan.
