Svojih školskih vremena prisjetili su se učenici Osnovne škole Sv. Filip i Jakov. Riječ je o dva prva razreda školske generacije 1968./1969. koja su brojila 50 učenika iz Sv. Filip i Jakova i Tuirnja.
-Teško je odoljeti uspomenama na školske dane, ma kako daleki možda bili. Razdoblje je to u kojemu su se stvarala prijateljstva za cijeli život, kazao je Ivan Eškinja – Lantana, koji je s kolegicom Klarom Eškinja Glavan organizirao ovo druženje, prvo od 2008. i proslave 40-godišnjice prvih školskih dana.
Obljetnici su nazočili tadašnji ravnatelj Šime Jadrešić i razrednica Marija Turčinov Diklan koji su skupa s generacijom posjetili prostorije tadašnje osnovne škole, družili se s bivšim učenicima te nazočili na zajedničkoj večeri.
Veseli duh brisao desetljeća
- Zajednički susret, osim za prisjećanja na školske i mladenačke dane, su i za razgovor o svojoj djeci, unucima, zdravlju i svakodnevnom životu, navodi Lantana, predsjednik KUD-a Sv. Roko.
Na licima slavljenika godine se nisu mogle sakriti, ali veseli duh koji ih je krasio, brisao je desetljeća s njihovih lica. Danas su to zreli ljudi “izrasli” u sposobne, pametne i snalažljive ljude, uspješni ljudi s lijepim uspomenama iz mladosti.
- Uspomene na vrijeme koje smo provodili zajedno svima su još uvijek vrlo žive, ističu slavljenici.
Smijeh, suze i davni školski nestašluci ponovno su zaživjeli u pričama i sjećanjima. Slavljenici su podijelili i životne uspomene i sve svoje uspjehe na poslovnom i privatnom planu.
- Preživjeli smo i rođeni normalni, iako su naše majke, kad ih je boljela glava pile aspirine i radile do zadnjeg dana trudnoće u tvornici ili u polju i nikad nisu bile testirane na dijabetes, a na kutijama cigareta nije bilo raznih upozorenja o štetnosti, pričali su slavljenici.
Pred nama stoji život, stoji cijeli vijek
Još od školskih klupa su prijatelji, viđaju se često a poneki su se i pokumili. Kao što i biva, sa svima i svugdje, i ova generacija je našla bezbroj tema za razgovor i prisjećanje.
- Iako različiti po mnogočemu mi činimo kompaktnu cjelinu. Da je to tako dokazuje činjenica da uživamo biti zajedno. Štoviše, uspomene na vrijeme koje smo provodili zajedno svima su još uvijek vrlo žive, ističe Klara Eškinja Glavan, parafrazirajući pritom poznatu pjesmu Ive Robića: “Pred nama stoji život, stoji cijeli vijek”.
U to vrijeme išli su biciklom ili pješice do prijateljeve kuće, kucali na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se druže i budu zajedno, sve bez najavljivanja.
- Mi nismo imali današnja raznorazna čuda elektronike, mi smo imali prijatelje i išli smo van družiti se s njima, nostalgično će Denis Brzić, ističući kako su učitelji i učiteljice bili svetinja, kojih se i plašilo i poštivalo.
Generacija je također na groblje odnijela cvijeće i zapalila svijeću svojim rano preminulim kolegama Luki Jačanu i Anti Mandiću, te tadašnjoj učiteljici Đurdici Vodopiji.
