Valentino Grdović pored uništenog tenka T-55 koji je danas simbol obrane ZadraSiniša Klarica
StoryEditor
OBRANA GRADA ZADRA

Grad su obranili nepoznati junaci

Koliki je nesrazmjer u broju branitelja i njihovoj opremljenosti, naspram snaga neprijatelja koji je navaljivao na grad, govori podatak da je u neposrednoj obrani Zadra sudjelovalo oko 1.300 branitelja dok je samo napadni ešalon JNA koji je navaljivao na Zadar brojao oko 5.000 vojnika...

Obrana Zadra od napada srpskog agresora bila je početkom listopada 1991. jedan od najdramatičnijih događaja u povijesti grada. Još od 1202. i invazije križarsko-mletačke vojske na Zadar nije zabilježen takav obujam ratnih djelovanja u kojem je cilj bio osvojiti grad. Riječ je o događaju koji je proizveo mnoge kontroverze, ali suvremena historiografija ga naziva Bitka za Zadar kojom je uspješno zaustavljen srbočetnički agresor u pokušaju osvajanja grada.

UZELI SMO SVAKI PO TRI BOMBE... 

Uništenje tenka T-55, po gotovo holivudskom scenariju, bilo je presudno. Danas taj tenk na Dračevcu simbolizira odlučnost hrvatskih branitelja da obrane Zadar. Zna se da je tenk uništio pripadnik 4. gardijske brigade Željko Vujić, ali da nije bilo Zadrana Valentina Grdovića, Tomislava Lenkića i Branka Mičića, teško da bi se hrabri Kaštelanin snašao na terenu koji nije poznavao. Istina o tom događaju 5. listopada 1991. svih ovih godina i nije pretjerano zanimala javnost. Mnogi su se u zadarskim kafićima kitili junaštvom i uništavanjem poznatog tenka, koji je u međuvremenu postao ikona oko koje su se raspredale razne “ratne priče”. No, prava istina je da je u tom trenutku Zadar obranilo svega osam gardista i pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. Među njima su bili ljudi poput Vujića, te pokojnih Andrije Bartulića i Vinka Žuljevića Klice. Valentino Grdović prisjeća se kako je mala grupa odvažnih obranila Zadar.

-Granatiranje Dračevca koje je počelo oko 12.30 bilo je takvo da se obrana morala povući. U jednom trenutku povukli smo se do Boškovog dućana na Ploči. Zadnji su se povukli Andrija Bartulić i Vinko Žuljević Klica. Bartulić je plakao kao malo dijete rekavši: ‘Dečki mi nemamo što tražiti u Zadru, nego u more pa u Anconu a onda će nas sve pobiti. Ja neću tako ostaviti svoje kosti da sutra pričaju kako sam pobjegao s položaja na Dračevcu!’ Krenuo je sam na položaj, a ja sam mu rekao da pričeka jer ja sam mještanin i poznajem teren. Uzeli smo svaki po tri bombe. Još me noću bude njegove riječi da mi protiv tenkova, bez ručnog raketnog bacača ‘ose’, nemamo što tražiti pa je dodao: ‘Bacite dvije bombe, a zadnju sebi pod vrat!’, kazivao je Valentino Grdović.

Glavna cesta kroz Dračevac bila je strahovito granatirana pa su se osmorica hrabrih držali kuća ispod ceste. Trčali su kršem najprije do kuće Branka Mičića, gdje je bilo nešto oružja, a onda su ugledali dva tenka koja su se popela na bibinjsko brdo. Tenkovi su držali uperene cijevi svih oružja u skupinu branitelja, ali nisu otvarali vatru.

- U to se pojavio tenk T-55. Sreća naša što je njegov zapovjednik, umjesto PAM-a, u ruci držao video kameru. Da se kojim slučajem dohvatio protuavionskog mitraljeza koji mu je bio tik do ruke, nas više ne bi bilo. Uspio sam se probiti do Željka Vujića i Joze Šerića. Vujić nam je rekao da širom otvorimo usta jer lansiranje rakete iz ‘ose’ proizvodi takvu buku da nam mogu popucati bubnjići i da ne stojimo iza raketnog bacača kako nas plamen ne bi opržio. Vujić je lansirao prvu raketu koja je promašila. Nakon toga je zavladala čudna tišina u kojoj se čula samo buka tenkovskog motora. Ovog puta Vujić nije puno nišanio. Dignuo se na neke vreće i druga raketa je pogodila cilj. Nastala je strašna eksplozija, a mi smo se grlili i veselili kao mala djeca. Tad je naišao i drugi tenk koji je gurao pogođenog. Nastala je jeza od škripe metala, ali je Vujić napunio ‘osu’ i opalio. Raketa se odbila od kupole i udarila u susjednu kuću, na to su četnici odmah pustili dimnu zavjesu, a taj tenk se nije zaustavio do Babin duba. ‘Sad je trenutak’ - viknuo je Bartulić i krenuli smo u čišćenje. Kuću po kuću. U tom trenutku počeli su raditi i naši minobacači s Ploče koji su tukli 50 - 100 metara ispred nas. To nam je omogućilo da se približimo četnicima, govorio je Grdović dodajući da bi mu velika radost bila da se preživjeli nađu u njegovom dvoru na proslavi teških, ali najslavnijih dana grada Zadra.

Zanimljivo je da je Grdović nakon rata godinama tražio posao. Iako je po zanimanju tesar, jedva se uspio zaposliti kao gradski škovacin. Gotovo svaki dan su ga građani viđali na Kalelargi ne znajući da se radi o još jednom nepoznatom hrvatskom junaku. Priča Željka Vujića još je tužnija. Nakon rata ogrezao je u kriminalu te je odležao 11 godina zbog pljačke splitske pošte. Andrija Bartulić je ubijen zbog svađe oko parkinga u Splitu, a Vinko Žuljević Klica je 2015. ubijen u Sesvetama.

Napad na Zadar počeo je 1. listopada. U tom trenutku hrvatske snage koje su branile Zadar imale su 2.300 ljudi. Činili su ih pripadnici MUP-a, ZNG-a i Civilne obrane. Pomoć je stigla iz Imotskog, odakle je stiglo 700 hrvatskih dragovoljaca, čime je ukupan broj hrvatskih branitelja iznosio 3.000 prema neprijateljskih 14.000 vojnika. Grad su napadale postrojbe Kninskog korpusa te mornarice i avijacije JNA. Hrvatske su snage najviše bile locirane na Bokanjcu, Bilom Brigu, Sokinom Brigu, Sinjoretovu, Ploči, Dračevcu te u Arbanasima. Kad je u borbama u BiH zarobljen major vojske Republike Srpske, nekad pripadnik postrojbi koje su navaljivale na grad, priznao je hrvatskim obavještajcima da je namjera Srba bila zauzeti Zadar. Međutim, za tu operaciju JNA nije imala dovoljno ljudstva napose zbog očekivanih uličnih borbi. Istovremeno, vojnike i srpske rezerviste Kninskog korpusa, plašilo se da grad brani 30-50 tisuća dobro naoružanih ustaša, lansirajući takve vijesti čak i preko službenih radiopostaja.

Popunjeni Kninski korpus

Kako je u svom sjećanju rekao tadašnji zapovjednik 112. brig. Marko Čulina, snagama 9. kninskog korpusa u prvoj fazi bila je zadaća uz potporu zrakoplovstva, topničku podršku i angažiranjem snaga vojnopomorskog sektora pravcem aerodrom Zemunik - Križ izbiti na crtu Dračevac - Stipčevića kosa - Vidilica - Bokanjac i stvoriti uvjete za prelazak u drugu fazu napada.

14.000

vojnika JNA napadalo je Zadar u listopadu 1991.

- U drugoj etapi trebali su deblokirati vojarne u gradu i rasjeći snage obrane i po dijelovima ih uništiti ili prisiliti na predaju te zauzeti grad Zadar s lukom Gaženica. Naša zadaća bila je upornom obranom na liniji Dračevac - Ploče- Vodovod - Bunar klikor - Bokanjac - Diklo, osloncem na utvrđene položaje zaustaviti prodore pješačkih i oklopno mehaniziranih snaga neprijatelja prema gradu i njihovo spajanje sa snagama u vojarnama. Pomoćnim snagama blokadom vojarni u gradu spriječiti njihov izlazak i spajanje s glavnim napadnim snagama. Neki među nama braniteljima kažu, da su htjeli, Srbi su mogli ući u grad o čemu suprotno govori zapovijed zapovjednika kninskog korpusa, generala Vukovića prije napada na grad. Međutim, hrvatske snage nisu dopustile ulazak i spajanje s vojarnama pa je 6. listopada, potpisom sporazuma o izvlačenju JNA iz grada, Zadar zapravo oslobođen, govorio je Marko Čulina.

Koliki je nesrazmjer u broju branitelja i njihovoj opremljenosti, naspram snaga neprijatelja koji je navaljivao na grad, govori podatak da je u neposrednoj obrani Zadra sudjelovalo oko 1.300 branitelja dok je samo napadni ešalon JNA koji je navaljivao na Zadar brojao oko 5.000 vojnika. Kninski korpus bio je mobilizacijski najpotpunija neprijateljska postrojba u Domovinskom ratu. S pomoćnim i snagama u vojarni, neprijatelj broji oko 8.000 vojnika što je činilo 80 posto popunjenosti. Omjer u ljudstvu bio je 4:1, a u oružju se ne može ni iskazati. Zadaća je bila razbiti snage obrane, uništiti preostale manje dijelove, deblokirati vojarne u gradu te zauzeti luku Gaženica kao bi se osigurala morska opskrba okupacijskih snaga.

Zauzimanje vojarni

Gomili tenkova i topova izmještenih iz Zadra još krajem 1990. na strateške položaje na Debelom brdu, suprotstavila se: bitnica minobacača 120 mm i vod lakih raketnih lansera 128 mm smještenih u kampu Punta Bajlo. Tu je bio i vod protuoklopnog lakog oružja 9K. 11 na crti Ploče - Bokanjac - Puntamika, vod bestrzajnih topova na Bilom brigu, 2 voda minobacača 82 mm na crti Dračevac - Crvene kuće i VBR Oganj na Vitrenjaku. Protuzračna obrana imala je osam vatrenih položaja od Bibinja do Puntamike. Postrojbe Zbora narodne garde osvojile su u međuvremenu neka postrojenja JNA, od kojih su najznačajnije bile vojarna i skladište “Turske kuće”. Time je između ostalog, zarobljeno oko 2.500 pušaka i 100 M-53 mitraljeza, kao i streljivo. Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo je bombardiralo vojarne 22.9. kako bi zaustavili pljenidbu oružja, ali JNA je u vojarnama bila preslaba da se probije iz opsade, pa je došlo do stanovite pat pozicije...

JNA je ipak ostvarila dio svojih ciljeva time što je zauzela Maslenički most čime je presječen dio Dalmacije od ostatka Hrvatske

Borba je nastavljena 2.10., kada je JNA napala Nadin. 3.10. Jugoslavenska mornarica je obnovila blokadu jadranske obale. Istog dana, 9. Kninski korpus JNA je opet dobio naredbu krenuti prema Zadru, kako bi se olakšala opsada vojarni JNA u gradu. Napad je otpočeo 4.10. u 13:00, uz potporu artiljerije, mornarice i ratnog zrakoplovstva. Dobio je i potporu vojarni JNA pod opsadom u samom gradu, uz pomoć minobacača i snajpera, izuzev vojarne “Šepurine”. Iako je ZNG uspio obraniti grad i nanijeti značajne žrtve JNA, do noći 4.-5.10. Zadar je bio pod opsadom JNA. Hrvatske vlasti su zatražile primirje i pregovore.

Primirje i evakuacija

Primirje je dogovoreno 5.10. u 16:00 te je nastupilo dva sata kasnije. Ipak, borbe su nastavljene te pregovori nisu održani—JNA je navela opću mobilizaciju u Hrvatskoj kao razlog za otkazivanje istog. Ipak, pregovori su svejedno počeli na zadarskoj zračnoj luci 7.10. i trajali dva dana. U pregovorima su sudjelovali zapovjednik 9. kninskog korpusa general Vladimir Vuković, zapovjednik vojarne JNA u Zadru pukovnik Trpko Zdravkovski i pukovnik Momčilo Perišić, a na drugoj strani major HV-a Krešo Jakovina, Josip Tuličić, zadužen za regionalnu obranu, Ivo Livljanić i Domagoj Kero kao predstavnik grada Zadra. Primirje je nastupilo 10.10. Istodobno, Hrvatska je 8. listopada proglasila neovisnost of SFRJ. JNA je nakon toga počela evakuaciju osoblja iz grada koja je trajala od 11. do 26. listopada. U toj evakuaciji odneseno je preko 2.000 kamiona oružja, opreme i osobnih stvari JNA. Uz oficire i podoficire evakuirane su i mnoge obitelji. Evakuacija je obuhvatila šest vojarni i 3.750 ljudi. Tijekom evakuacije, JNA je predala 20 kamiona oružja SAO Krajini i TO-u.

34

civila preminula su u Zadru u danima obrane

JNA je ipak ostvarila dio svojih ciljeva time što je zauzela Maslenički most čime je presječen dio Dalmacije od ostatka Hrvatske. Pomorska blokada obustavljena je tek 13. listopada. Na drugu stranu, primirje je omogućilo postupni prekid opsade Zadra te pomorsku vezu preko Paga od Prizne do Žigljena. JNA je ipak ostala u okolici grada s pozicija kojim je mogla prijetiti topništvom.

Perišić i Mladić

U danima obrane, u samom Zadru, preminulo je 34 civila. U rujnu i listopadu 1991. od bombi i granata JNA, oštećeno je 120 zgrada. Hrvatsko pravosuđe je optužilo 19 oficira JNA te im se sudilo u odsutnosti. Među njima su bili i kasniji načelnik generalštaba JA Momčilo Perišić koji je bio u to doba bio zapovjednik Artiljerijskog školskog centra u Zadru i haški osuđenik i ratni zločinac Ratko Mladić koji je bio pukovnik i načelnik štaba 9. kninskog korpusa.

Kasnije, JNA je preusmjerava svoje snage za napad oko zadarskog zaleđa, na sela Škabrnja, Gorica, Nadin i Zemunik Donji. Pri tom se dogodio masakr u Škabrnji. a 21.11. JNA je uništila Maslenički most. 3.1. 1992., Zadar je ponovno bombardiran, ali kratkotrajno. Vanceov plan je potom doveo do primirja. Operacijom Maslenica vraćen je 1993. dio teritorija u zadarskom zaleđu. Operacijom Oluja cijela teritorija današnja Zadarske županije je vraćena pod hrvatsku vlast 1995.

ČVRSTA DESNICA I OKO SOKOLOVO ŽELJKA VUJIĆA 

Osim dobrim poznavateljima prilika, malo je poznato da obranu grada Zadrani doslovce imaju zahvaliti “čvrstoj desnici i oku sokolovom” Željka Vujića, pripadnika 1. bojne 4. gardijske brigade. U svom sjećanju Vujić kaže: “Tukli su nas svim raspoloživim sredstvima, topništvom, minobacačima. S naše strane bilo je već dosta mrtvih i ranjenih. Odjednom, stigla je zapovijed o povlačenju. Morate razumjeti da sam tad imao niti 20 godina i da mi je potpuno nerazumljiva bila ta odluka. Koliko mene sjećanje služi, zapovijed o povlačenju prenio nam je tadašnji zapovjednik satnije Dragan Jurišić. Dračevac je ostao pust, bez ikog, a mi smo se povukli do Ploče. U kući u kojoj je bilo naše zapovjedništvo, skupilo se nas 15-20 i svi smo bili nezadovoljni mogućnošću da i Dračevac izgubimo. Ne možete ni zamisliti kako nas je frustrirao taj način ratovanja u kojem nas oni neprestano tuku, a mi samo stojimo i ne možemo im ništa. Nisam htio da nam se ponovi Kruševo. Ne mogu se sa sigurnošću sad sjetiti je li naš zapovjednik bojne Milan Perković ili Andrija Bartulić ili netko drugi iz te ekipe, nakon što nam je vidio “face” rekao: “Idemo vratiti Dračevac!” Sjećam se da smo u trenutku kad je pala odluka da se vratimo svi osjetili kao da je netko upalio svjetlo u tamnoj sobi. Sjeli smo u dva kombija. Jednog sam vozio ja, a drugog Jozo Šerić. Iskrcali smo se nekoliko stotina metara ispod velikog bunkera na Dračevcu. Kad smo se iskrcali, raspodijelili smo se u strijelce i kao u filmovima, uslijedio je juriš. Lijevi dio napada vodio je pokojni Andrija Bartulić koji je tu teško ranjen, a desni dio napada Jozo Šerić. Mene su kao pucača na protuoklopnom bacaču ‘osa’, iako iz njega prije nisam pucao, raspodijelili desno kod bunkera. Stali smo točno s desne strane, iza ulaza u bunker, ali je tenk T-55 opalio po nama i pogodio bunker odvalivši dobar komad betona. Tenk je taman izašao, polovicom svoje siluete na mali plato, a iza njega je išao drugi. Međutim, oba su se u uskoj uličici zaglavila. Dok su oni pokušali razrovati sebi prostor, ja sam uspio pogoditi prvi tenk. Tenk je počeo tinjati, a kasnije sve jače i jače gorjeti, gotovo cijeli dan i noć. Drugi tenk koji sam također gađao, pokušao je izgurati prvog, ali nije uspio. Vidio sam da je jedan član posade uspio iskočiti iz zapaljenog tenka te se nakon toga prevalio iza zida. Što je bilo s ostalim članovima posade, ja ni danas ne znam. Gađao sam i drugi tenk, ali je bio zaklonjen pa ga nisam pogodio. Zanimljivo je da su neprijateljski vojnici tad išli iza tenkova, ali nisu išli u opkoljavanje. Čistili su kuću po kuću, zauzevši prije toga naše prve bunkere nakon čega su ušli u prve kuće iz pravca groblja. Da su išli u okruženje, mi se s Ploče ne bismo mogli vratiti, sjećao se Željko Vujić.

image

Željko Vujić - čovjek koji je uništio T-55 na Dračevcu

Siniša Klarica
05.10.2024., 13:41h
Zt arhiva/S. KLARICA
09. studeni 2024 07:00