Zadranin Damir Levačić na ovim prostorima možda nije toliko poznat, no u Monaku u kojem je proveo većinu svog života on je prava šahovska zvijezda. Ovaj 65-godišnjak nositelj je titule međunarodnog majstora u šahu od 1989. godine, profesor i majstorski trener Francuske šahovske federacije od 1995. te FIDE trener od 2014. Osnivač je i predsjednik kluba Cannes Échecs, 2009. godine odlikovan je srebrnom medaljom Ministarstva mladih i sporta za svoj dugogodišnji rad kao sportski dužnosnik, od 2013. godine član je Šahovske federacije Monaka, a 2017. godine bio je deseti najbolje rangirani šahist Monaka s Elo rejtingom od 2230 bodova.
Prva partija šaha četverogodišnjaka s ocem
- Prvi put sam počeo pomicati šahovske figure s ocem Mirkom kad sam imao 4 godine, on me naučio pravila. Ali u šah sam se zaljubio tek kasnije, kao 14-godišnjak, kad je u Nici bila Šahovska olimpijada 1974. godine. Tada sam radio u jednom kafiću, štedio sam da si kupim motor, a šah sam igrao samo rekreativno s prijateljima i obitelji. No, kada sam u novinama vidio rezultate Olimpijade na kojoj je Jugoslavija bila druga, odmah iza nedostižnog Sovjetskog Saveza koji je u ekipi imao Borisa Spaskog i Anatolija Karpova, i za koju su nastupali Svetozar Gligorić, Ljubomir Ljubojević i Dragoljub Velimirović, pomislio sam: “Pa ja sam isto -ić”. Naši su tada već bili poznati u francuskom sportu, ponajviše u nogometu i rukometu, ali tada sam shvatio da smo jaki i u šahu. To me potaknulo da se upišem u šahovski klub Cannes, rekao je Levačić.
Strelovit uspon u Francuskoj
Levačić je u šahovskim krugovima imao strelovit uspon pa je dvije godine kasnije, 1976., osvojio drugo mjesto na juniorskom prvenstvu Francuske, dok je tijekom 1977. i 1978. osvojio još dva naslova viceprvaka u juniorskoj kategoriji, a postao je i francuski juniorski reprezentativac te je nastupao na Europskom prvenstvu do 20 godina u nizozemskom Groningenu 1978. godine.
- U jako kratko vrijeme napravio sam ogroman skok, i to praktički bez trenera, samo s vlastitim entuzijazmom i mnogo šahovske literature iz koje sam učio. Svi su očekivali da ću postati prvi francuski velemajstor u povijesti i skoro sam uspio u tome, ali već u tim mladim godinama odlučio sam otvoriti šahovsku školu. Ostao sam međunarodni majstor, a nisam čak ni želio doseći taj najviši rang već sam odlučio biti trener, priča nam Levačić.
Levačić je započeo s promicanjem šaha u Cannesu još 1977. godine, osnivajući posebnu šahovsku sekciju u MJC Picaud, a 1985. osnovao je šahovski klub Cannes Échecs. Klub je organizirao niz značajnih turnira, uključujući meč između Gillesa Mirallèsa i Borisa Spaskog 1985. godine, Svjetsko juniorsko prvenstvo 1997. godine, FIDE Svjetski kup u brzopoteznom šahu 2001. godine na kojem je pobjednik bio Gari Kasparov, Europsko blitz prvenstvo 2006. godine te Mediteransko prvenstvo 2007. godine.
- S obzirom da sam napravio toliki skok između 15. i 18. godine, stalno sam se pitao zašto se šahom nisam počeo ozbiljno baviti kad sam imao 7 godina. To mi je ostalo u glavi i zato sam osnovao šahovski klub Cannes Échecs koji je kasnije postao jedan od najboljih u Francuskoj, imali smo najveći budžet od skoro 600 tisuća franaka, 12 stalno zaposlenih trenera, a francuska Šahovska federacija je tada imala 7 zaposlenih trenera, rekao je Levačić.
Guinessov rekord
Ovaj šahovski majstor vlasnik je i jednog neobičnog Guinnessovog rekorda. Naime, 1999. godine Levačić je postavio svjetski rekord u neprekidnom igranju šaha, igrajući 82 sata i 10 minuta bez spavanja, čime je srušio prethodni rekord koji je držao Jacques Négro iz Nice. Svoj šahovski “maraton” od 322 partije igrao je protiv trojice međunarodnih majstora, nekoliko uglednih francuskih šahista te brojnih amaterskih igrača, uključujući i nekoliko poznatih francuskih sportaša, a pobijedio je u 299 partija, izgubio u 15, dok ih je osam je završilo remijem.
- Tu je bilo mnoštvo kamera, bili su tu i brojni liječnici, ali i antidoping kontrola. U to vrijeme se mnogo pričalo o dopingu u sportu i ja sam napravio doping testove kako bih pokazao kako se takav maraton može izdržati isključivo voljom i upornošću, rekao je Levačić.
Premda se doping najčešće vezuje uz pojačavanje tjelesnih performansi u sportu, Levačić pojašnjava kako neki šahisti uzimaju određene stimulatore koji im pomažu prilikom igre.
- To vam je kao kad student pred ispit uzima tablete guarane ili neke stvari protiv stresa. Kad bih ja popio 7 espresso kava ta količina kofeina bila bi maksimalna koja je dopuštena. Doping u šahu nije toliko opasan za tijelo kao u nekim drugim sportovima, ali to su stvari koje pomažu da bolje razmišljate i budete koncentriraniji, a to ipak nije poštena prednost, govori nam Levačić.
Pojašnjava kako je svjetski rekord srušio prvenstveno zbog svoje velike želje, te ljubavi prema šahu i Nici, gradu u kojem je odrastao, što mu je izrazito pomoglo da ostane fokusiran kroz ta 82 sata.
- Ja sam prosječan čovjek koji spava kao i svaki drugi. Danas ne mogu zamisliti da bih izdržao 24 sata igre, a tu sam izdržao 82 sata. Cijeli grad je bio uz mene dan i noć, ljudi nisu išli spavati već su ostajali budni i gledali me. To je jednostavno čudo i ne mogu baš objasniti kako sam to uspio izdržati. Trebalo mi je mjesec dana da se oporavim, ali to sam napravio zbog promocije šaha, pojasnio je.
Hrvatski šah je u padu
Danas je Francuska velika šahovska sila, no Levačić naglašava kako prije 30 godina nije bila ni približno toliko jaka. Hrvatska je tada bila puno jača, no danas u hrvatskom šahu ne vidi jakog igrača.
- Hrvatski šah je u padu, ova trenutna generacija nije jaka. Zadnja takva generacija je ona u kojoj su bili Saša Martinović, Marin Bosiočić i Davorin Kuljašević, a oni su već prešli 30 godina. Mi danas ne bismo mogli skupiti reprezentaciju koja ima oko 20 godina, a da bi dobro prošla na nekom međunarodnom natjecanju, smatra Levačić i dodaje kako je danas najperspektivnija šahovska nacija Indija koja će “ostati broj 1 idućih 30 godina”.
Šah je više od sporta
Za Levačića je šah naprosto dio života, “umjetnost, znanost, edukacija, filozofija, način izražavanja i sport”.
- U pokeru ili bilo kojoj kartaškoj igri uvijek postoji faktor sreće, a te igre nemaju ni takvu povijest ni dubinu kakvu ima šah. U šahu ne postoji faktor sreće, imate crne i bijele figure. Ako imate bijele statističke šanse da pobijedite su 52 posto, a ako imate crne 48. Dakle, razlika je minimalna. Šah je jednostavno borba jednog čovjeka protiv drugog, bez ikakvih dodatnih faktora osim njih samih. Naravno, tu je i organizacija i struktura igre. Šahisti imaju trenere, moraju živjeti sportski, strukture u federaciji su iste kao i u drugim sportovima, i to je sve ono što šah čini sportom, kaže Levačić koji smatra da se sportski vrhunast šahista događa u dobi od 40 godina.
Humana igra kojoj je u središtu čovjek
Kada je riječ o pripremama za meč, računala su veoma korisna, ali Levačić smatra kako ona na duge staze neće donijeti ništa dobro za samu igru.
- Pogledajte, recimo, taj fenomen Indije. Oni ne igraju isti šah kakav smo mi na zapadu naučili igrati i koji je postojao do danas. Indijci često povlače paradoksalne poteze, koji nemaju istu logiku, jer su oni računalna škola. Njima je važnija efikasnost nego ljepota i oni ne igraju lijepi šah. Lijepi šah je ljudski, njega možete objasniti, a oni u svakom otvaranju imaju čudne poteze. Zbog njih se mijenja teorija otvaranja i sada bi sve naše šahovske enciklopedije trebalo zanemariti. Svi se velemajstori čude tome kako oni igraju, ali njihov stil je paradoks. To nije nešto što treba pokazivati djeci kada uče igrati jer se negiraju osnove igre. Računala ne treba potpuno odbaciti, ali treba biti svjestan da ona gase ljepotu ljudske igre i kreativnosti. Mislim da će se u modu morati vratiti humana igra jer ljudi koji vole šah ne gledaju ga zbog efikasnosti već zbog ljepote, a to može dati samo čovjek, zaključuje Levačić koji se i u 66. godini priprema za prvenstvo Monaka i nada se da će se kvalificirati i za Šahovsku olimpijadu 2026. u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana.
