Razgovaraju plavooka i tamnokosa:
- Bila sam!
- Tu su, a nisam znala…
- To se ne propušta!
- Da! Najbolja muzika ikada…
Riva i - elita
Priča za klupicom je potrajala. Lokaciju nismo otkrili, mjesto: Zadar, vrijeme: prije koji dan, tema: koncert mladima popularnog benda, likovi: studentica, srednjoškolka, i - nećemo vam reći naziv, ali turbo-folk, iliti ‘cajka đir’ sastav iz bliskog nam istočnog susjedstva. No, ne, nisu u pitanju nedavnih znamenitih i znakovitih pet koncerata.
Napustimo nakratko istinitu crticu iz sadašnjosti i vratimo se barem na trenutak pola stoljeća unatrag - na farmu Maxa Yasgura. Mitski događaj generacije koja je bila spremna promijeniti svijet - od 16. do 18. kolovoza 1969., od očekivanih 200-tinjak tisuća posjetitelja brojka je narasla do nevjerojatnih 450-500 tisuća, dok je još dvaput toliko ostalo na zakrčenim prilaznim putevima. Nije to bio puki rock festival kakvih je toga ljeta bilo diljem SAD-a, ondje se hodočastilo iz uvjerenja i protesta. I to u tako velikom broju da je morala reagirati i vojska osiguravajući prolaz znatiželjnima, ali i prijevoz sudionika helikopterima, nužnu medicinsku pomoć, hranu i vodu, no ukupno gledajući, strahu nije bilo mjesta. U nepreglednoj gomili okupilo se milijun ljudi, uživalo se u tri dana glazbe, ljubavi i mira, bez ozbiljnijeg incidenta. Nešto slično nije se dogodilo u povijesti čovječanstva.
Baš se tu zbio vrhunac zanosa i prosvjeda cijele hipijevske generacije, najpoznatiji rock-festival ikada održan, po mnogima nenadmašiv. Na pozornici su se nizale legende koje se i danas diljem planeta slušaju s možda i više žara nego onda. Toga vikenda su ‘prašili’ mnogi iz reda najpoznatijih glazbenih virtuoza vremena, među kojima su The Who, Jefferson Airplane, Grateful Dead,Joan Baez, Janis Joplin, Joe Cocker, Canned Heat, a posljednji je na binu izašao Jimi Hendrix, četvrti dan slavlja. Dva sata iza nadahnuto je odsvirao američku himnu pred (preostalih) 40.000 najizdržljivijih sudionika mega-spektakla.
’Seks, droga i rock ‘n’ roll’ slogan je koji je svima poznat, a rodio se na mjestu gdje se rodio i valjda najveći otpor mladih prema ratu i čitav pokret identičnih ideala. Nastao je tu i slogan ‘Vodimo ljubav, a ne rat’, kojim su mladi 60-ih godina prošlog stoljeća protestirali protiv Vijetnamskog rata. U 2024. Woodstock slavi 55. rođendan.
Novac i terasa
A Zadar?
- Na spomen Silueta, Speedy Gonzalesa, Ditiramba, GenaroFloresa, Pulsa, Atlantskog poremećaja, Feudalne anarhije, LeClerca i mnogih drugih imena samo će se rijetkim Zadranima i Zadrankama otpuhati prašina s korica odavno zaboravljenih priča, citiramo i prepisujemo razočaravajućih tridesetak riječi urednika portala Peti kantun, Venka Burčula.
- Neće valjda pobijediti, promrsio je pripiti pjevač dovoljno glasno da ga čuju i ostali, opsovao je dva puta i iskesio se od jada, klimavo ustobočen pod TV-om prepunoga gradskoga kafića, gdje se te večeri napetost u zraku mogla rezati nožem, izrazi odobravanja omakli su se još dvojici polupijanih istomišljenika. Jedan je, naherene glave, istisnuo prigušenu kletvu zbog bjelodanoga poraza vlastite taštine, drugom se pak lice jadno izobličilo, kao da je pojeo nešto kiselo odmah nakon što je postao svjestan da će na Euroviziji zaista pobijediti zadarska grupa Riva. Nije se to, dragi moji, dogodilo u nekoj drugoj državi ili nekom drugom gradu, gdje je prirodno navijati za svoje, dogodilo se to, vjerovali ili ne, naočigled barem desetorice trijeznih svjedoka, u jednome poznatome zadarskom kafiću, gdje se onomad okupljala gradska elita, prepričava nam crticu Branimir Čakić, s Odjela Medioteke Gradske knjižnice Zadar, vrsni poznavatelj glazbenih kretanja, u svijetu, i kod nas.
- Vjekovne pouke o agonijama proroka u svome selu ovdje su valjda utemeljene, na prešutnom stratištu nadomak Donatova hrama. I teško je nakon stotine sličnih epizoda vjerovati da je jadnije u drugim sredinama. U nekadašnjem gradu košarke, sve se tada ogledalo kroz uspone i padove omiljenih nam junaka iz drevnih Jazina. I još uvijek, odnos prema Kreši i Pinu očituje se u masovnom negiranju postojanja Krešine dvorane i tolikim zlim jezicima koji se nikada do kraja umoriti neće od blaćenja čovjeka bez kojega nit’ bi Krešo zaigrao za Zadar, nit’ bi Zadar ikada bio grad košarke i košarkaša. Zadarski mediokriteti jednostavno ne podnose i nikada nisu podnosili bolje od sebe, nije dakle problem što mediokriteta ovdje ima vjerojatno koliko i drugdje, već je problem u tome što su ovdje često i prečesto upravljali tuđim sudbama. Postavljajući se kao učitelji svega i svačega, kao treneri, odvjetnici, direktori i dežurni kritičari. Eto, slijedom takvoga jada, nikada nismo imali punokrvni rock bend koji bi bio značajan na županijskoj, a kamoli na državnoj razini, govori Čakić.
Nema ovdje kodeksa viteške časti
Rock glazbi je, u istom nam tonu nastavlja, nužna iskrenost i autorski rizik, koji se, ne samo u užem okružju, obično brzo gube čim zamiriše novac ‘pirskih gaža’. Borbi za egzistenciju nema se što prigovoriti, no u glazbenim arenama autorskoga tipa nema jamstva sigurne zarade i nikada ga nije bilo, s druge pak strane strši i odnos starih glazbenika prema mladima.
- Na vlastite sam oči više puta posvjedočio, umjesto da ih poguraju i zdravo posavjetuju, oni ih u studiju svojski ogole do zadnje kune i vrate ih natrag na ulicu savjetima kojima je mjesto jedino u nečasnim zbirkama priča za ubijanje entuzijazma. Uz časne iznimke, ovjenčane titulama ridikula, nema ovdje kodeksa viteške časti kakav postoji, primjerice, u Splitu i Rijeci, gdje svoj svoga razumljivo gura, neovisno o ovoj ili onoj pripadnosti, žanru i ukusu. Što se pak glazbenoga ukusa većine tiče, taj je, uz problem mentaliteta, najubojitiji po razvoj rocka, koji je oduvijek i bio siroče u našem Zadru, bolje je bilo tek u davna doba dok su Kalelargom odjekivali hitovi Radija Luxembourg, ali i tadašnje je rockere na izlazna vrata kreativnosti opet izgurao miris novca, gurajući ih po ljetnim terasama, gdje su izvodili tuđe, a svoje skoro nikada. Razvijanje kreativnosti zahtijeva dugi put bez hvale i novca, na koji su tek rijetki spremni, pogotovo danas gdje je svatko svakome menadžer i gdje strpljivosti i nužnim porazima nema mjesta. Na središnjem frontu, rockerski ukus tu nije istreniran i stvari se u startu krivo postavljaju, što je, istina, problem i drugdje oko nas, zbog čega je rock odavno nestao iz mainstreama. Preživljavajući još isključivo zbog stranih i domaćih rock dinosaura i tolikih im oproštajnih turneja, lišenih energije bez kakve, unatoč milijunskim spektaklima i hordama prekaljenih fanova, rock zvuči kao sumorna glazbena parada nostalgičara, komentira Čakić glazbenu scenu.
Utvrde jala
Među glazbenicima, kaže, čut ćemo ponešto o svirci, vokalnim dionicama, o gitarskim solažama, čut ćemo o tome pokoju tek nakon obilatih ogovaranja suparničkoga klana, u koji spadaju čak i entuzijasti koji su još do maločas sjedili za istim stolom sa svojim ogovarateljima.
- Uz utvrde jala i dveri pretjeranoga ponosa, zadarski glazbeni frontovi prepuni su snobova, koji se s podsmijehom odnose prema glazbi kojoj su dovoljna tri akorda. Putem, izgubili su oduševljenje i zanos negdje još djetinjstvu, a bez njih nema kompasa, kakav je učitelj bez kompasa, jedan se takav u istoj rečenici narugao Mozartu i Beatlesima. Iz istoga je klana jedna dama na sva usta uzela hvaliti bezvremensku ‘Tomorrow never knows’, uzevši je za primjer modernoga undergrounda koji ‘ima šuga i ritma’ za razliku od isforsiranih evergreena staromodnih Beatlesa, pa je ostala bez daha nakon što je spoznala čiju je skladbu nahvalila. Ma, ovdje je samozvanih glazbenih znalaca gotovo koliko i košarkaških trenera. I svatko svakome zamjera sve i svašta, i ne prašta ništa. To nas ni najmanje ne treba čuditi, s obzirom na bolnu činjenicu kako je ogovaranje odavno najrašireniji zadarski kolektivni hobi, u sredini u kojoj su poželjne sve maske osim lica istine, možete li, kojim čudom, zamisliti kafiće u subotnjoj špici oslobođene zadaha ogovaranja? O kreativnosti uglavnom ni riječi, o pristupu melodijama, skladbama, strukturama i aranžmanima, čut ćete u glazbenim krugovima otprilike onoliko često koliko ćete puta vidjeti Dylana i Hendrixa na listama želja. Jalova bi sudba Azre bila da je Štulić startao na Kalelargi, o njoj bi Johnny tepao golim zidovima bolnice na Ugljanu, pomalo rezignirano promatra Branimir svijet oko sebe.
Kičeraj raznih natjecanja
Urušavanju rocka u Zadru, Hrvatskoj, kao i svijetu, smatra, pogoduju naročito kičeraji raznih natjecanja tipa Američkoga idola, prema čijim bi kriterijima Dylan bio ismijan, a Stonesi izbačeni već u prvome krugu nadmetanja. Teško ćete, tvrdi nam, danas naići na producenta voljnoga za eksperimentiranje, postoje uhodane sheme kakve jamče lagani i nemali iznos novca, zbog čega iz godine u godinu mainstream glazba zvuči sve monotonije i sve tuplje, pjesme su lišene melodičnosti, iskrenosti, pustolovine i prirodnoga zvuka.
- Da. S ovcama je lakše, stoga i glazba ide putevima krda. Stvari su nizbrdo krenule još u davnim sedamdesetima, kada je u rock glazbu goropadno upao biznis i uzeo nemilice sputavati eksperimente koji unaprijed ne jamče zaradu, iznimki je bilo i uvijek će ih biti, u mainstreamu, zadnje dvije iz davnih su devedesetih, OK computer - Radiohead i Nevermind - Nirvana. U masovnom obliku, rock otada preživljava ponajviše preko heavy metala, koji opet ima svoje zakone i okvire koji ga smještaju u svjetove demona i nasilja beskonačno udaljene od svijeta klasičnoga rocka koji je propitkivao društvena pitanja, mijenjajući svijest mladih i tjerajući studente na ulice i na proteste protiv rata. Ljubitelji klasičnoga rocka umorili su se od čekanja na bend dostojan legendi iz 60-ih i 70-ih. Ukoliko slušaš isključivo samo određenu vrstu glazbe i uvijek istih pet bendova, koji sviraju uvijek jedno te isto, možeš li očekivati nešto vrijedno spomena? Po pitanju slušanja iste vrste glazbe, naš Gibo je jednom mudro primjetio kako je blitva zdrava, no ukoliko je jedeš svaki dan, prije ili kasnije ti se mora zgaditi, ističe Čakić parafrazirajući Zlatana Stipišića.
Među mladim glazbenicima, liste omiljenih pjesama i bendova, napominje, vrte se oko uvijek istih desetak imena, među kojima nikada nećete naći neke iz skupina prvotimaca: The Beatles, Elvis, The Rolling Stones, Bob Dylan, The Who, David Bowie, The Kinks, Jimi Hendrix Experience, The Beach Boys, CCR; The Byrds, Genesis, Pink Floyd & Led Zeppelin, dok ćete redovito slušati o Metallici, Maidenima i Gunsima, čije su vrijednosti i bezvremenska snaga također neupitne i svačijega divljenja vrijedne, no oni nit’ su početak, nit’ kraj, a zasigurno nisu esencija rocka. Prema stupovima generacije, Toto i Straitsi vrhunac su rocka, što je još i dobro pored činjenice da su na jednome tulumu, prilikom isprobavanja audio sustava, mudraci ugasili Strawberry fields forever i na njeno mjesto umetnuli Jovanku Plavoga Orkestra, uz znalačku napomenu: ‘Evo ti prave muzike, slušaj!’, prisjeća se Čakić.
Masovni glazbeni ukus
Ni za Stonese tamo nije bilo mjesta, bome ni za Queen, dok su Slayer i Megadeth svoje otprašili. Varljivi efekt nostalgije čini što čini, uz odbojnost ideje o slušanju glazbe na koju su nam većini plesali roditelji, bake i djedovi, a za koju će tamo neki kopač po kontejnerima kliknuti da je prava. Pa ipak, ne manjka ni optimizma, pozitivnih naznaka, rifova, nota i tonova.
- Zadnjih godina upoznajem i mlade pustolove, na trendove imune, potrudili su se i shvatili razliku između God only knows i Nothing else matters, i koji će, tragajući za izvorom s kojega su se napojili obožavani im Maideni pronaći i proučiti mitski Selling England bythepound veličanstvenih Genesisa. Možemo li pričati o rocku, ako nam je strana njegova lektira? Tolike glazbenike i producente poznajem koji u životu nisu pošteno poslušali niti jedan elitni album koji krasi gornje domove renomiranih lista poput onih Rolling Stonea i NME-a. Vrijeme ipak čini svoje, i kvaliteta tu i tamo opet izbija, pa se čak u oproštajnim Marvelovim Avengersima mogu čuti i Stonesi i Kinksi, kao dio soundtracka iz vremena dok su išli ruku pod ruku rock i klasika. Prošloga mjeseca, u zadarskoj gradskoj knjižnici posvjedočio sam zaista kako se srednjoškolci i studenti, oslobođeni taštine i priučenih mitova, međusobno mijenjaju za longplejke najvišega umjetničkoga ranga! Na pultu Glazbenoga odjela, tako su svojim prepoznatljivim omotima dominirali Pet sounds, Revolver i Blonde on blonde, sva tri albumska dragulja iz davne ‘66. - kazuje nam Čakić, ‘rocker dušom i tijelom knjižničar...
- Nazire li se prema tome nada u gradu koji, jedini uz Pulu, nema svoj CD-shop i gdje svakodnevno gradom starim tri tisuće godina, odjekuju rima i takt ovovremenih i navodno modernih ‘blejalica’ i poskočica? Odraz stanja duhovnoga i mentalnoga stanja lokaliteta najbolje možda prezentiraju upravo masovni glazbeni okus i ritam, napominje nam Čakić.
S druge strane fronta, sve su glasniji pokreti otpora, začeti na društvenim mrežama. U zadnje vrijeme sve je više mladih koji se okreću starom dobrom rocku, pri čemu valja istaknuti golemi utjecaj filmskog hita Bohemian rhapsody, tako da...
Prokušani recept prema kojemu svakom albumu valja dati minimalno tri prilike, i sve tri negdje u svome kutku, gdje ništa drugo neće odvraćati pozornost, definitivno vrijedi i danas, kao i davnih 60-ih godina. Nazire li se, prema tome, i tu, u Donatovu gradu - kako mu melodično tepamo - kakav rock preporod, dugih pola stoljeća nakon Woodstocka? Tko zna…
