Nalazimo se na vrhuncu predizborne kampanje, kada je do samih izbora ostalo manje od tjedan dana. Političari, stranke, liste i koalicije natječu se tko će pridobiti povjerenje birača, služeći se pritom svim alatima moderne komunikacijske tehnologije. No, bez obzira na načine prenošenja poruke, posebno je pitanje razina komunikacije i ophođenja. O tome smo porazgovarali s Vlatkom Vučić Marasović, sveučilišnom specijalisticom za odnose s javnošću i voditeljicom Odsjeka za odnose s javnošću Zadarske županije.
Nedostaje kultura dijaloga
Kako biste ocijenili razinu komunikacije između političara u ovo predizborno vrijeme?
- Rekla bih da se kultura javne komunikacije ne njeguje i da kultura dijaloga definitivno nedostaje. A kultura javne komunikacije najzorniji je pokazatelj kulture I civilizacijske razine jedne zemlje, s tim da je politička komunikacija u središtu pozornosti.
Teško je pričati o komunikaciji političkih aktera u uobičajenom smislu političke kampanje s obzirom na to da se atmosfera prije službenog početka kampanje poprilično usijala zbog istupa aktualnog predsjednika. Većina pažnje i komunikacije bila je usmjerena na to, što su u drugi plan bacile neke stvari koje bi trebale biti važne, a to je ono za što se stranke zalažu. Općenito, komunikacija pojedinih političara na nacionalnoj i na lokalnoj razini je izrazito loša, rekla bih ulična. Primjer kako ne komunicirati. Ne samo kada govorimo o predizbornom vremenu nego općenito. Nevjerojatno je koliko se ta komunikacija svodi na osobna prepucavanja i vrijeđanja, a gotovo nitko ne razgovara o konkretnim programima. U proteklom razdoblju javni diskurs se uglavnom sveo na prepucavanja premijera i predsjednika što jedan dio biračkog tijela zabavlja, no većinu ipak zamara. Pa je veliki broj građana, onaj dio koje to zamara, odlučio uopće ne pratiti kampanju.
Uvrede i optužbe
Kako se to odražava na kampanju?
- Predizborna kampanja kao i dosadašnjih godina uglavnom se svodi na niz osobnih uvreda ili optužbi za izdaju, veleizdaju, kriminal i slično.
Vrlo je mali broj političara koji se uspijevaju suzdržavati od neprimjerenih izjava, bilo u izjavama pred novinarima ili pak što je još češće slučaj putem društvenih mreža. Tu se većina političara vrlo lako da navesti na pogrešne poteze ne shvaćajući da su oni javne osobe čiji se komentari itekako čitaju, a kad jednom neprimjereno ili čak vulgarno komentiraš gotovo je. Netko je to vidio, snimio... možeš ti komentar izbrisati, ali netko ga je već iskoristio i za tren si u središtu medijske pozornosti.
Zastupanje vlastitih stavova katkad jest i emotivno i angažirano. Ali ta je angažiranost vidljiva u izvedbi, u nastupu. Znati argumentirati i odgovoriti na protuargumente je kultura dijaloga. Poštivati različita i drugačija mišljenja, dati priliku svakome da iskaže svoj stav. Nedostatak kulture dijaloga vidi se po tome što se drugačije stavove ismijava, izruguje se protivnicima, vrijeđa ih se na osobnoj razini.
Svi mogu komunicirati pristojnije, sadržajnije i odgovornije, određeni dio se i trudi, no za sad najviše pažnje privlače neprimjerene ili slučajne nespretne izjave pojedinaca, performansi i uvrede na osobnoj razini.
Agresivnost i oštrina nakratko mogu biti zabavni, ali kada dođe vrijeme krize, nesigurnih vremena, tada tražimo pouzdanost, smirenost, staloženost i promišljenost.
Rekla bih možda da je naša javna komunikacija kvalitetna samo kada je najteže u što smo se uvjerili za vrijeme pandemije ili kod prirodnih katastrofa.
Smjer javne komunikacije
Utječe li način komunikacije između političara na načine komunikacije ljudi u društvu općenito?
-Netko tko je pristojno odgojen sigurno neće poprimiti taj način neprimjerene i često vulgarne komunikacije. Istovremeno, način komunikacije naših političara utječe na razmišljanje i stav naših građana koji kroz takav način razgovora mogu stvoriti samo dojam nesigurnosti. Jer, znamo da je za uspjeh u životu najvažnija dobra komunikacija. Čovjek ostavlja dojam na nekoga u prvih nekoliko sekundi. Ako je prvi dojam loš teško da ćete kasnije stvoriti bolju sliku.
Ako vjerujemo da političari imaju znanje u smislu konkretnih strategija bit će manje ogorčenosti u društvu, a upravo pred izbore prilika je da se to i pokaže. Bitke u kampanji bi se trebale voditi o neostvarenim ili ostvarenim rezultatima, provedivim ili neprovedivim programima. No, ako ćemo do izbora slušati uvrede na osobnoj razini ili gledati razne performanse I cirkuse pojedinaca vjerojatno će se dio građana zapitati što nas tek čeka iza izbora.
Političari postavljaju trendove u komunikaciji, određuju smjer kojim javna komunikacija ide. I ako je inicijalna reakcija građana na oštre riječi zabava, neka vrsta navijanja, svrstavanja uz jednu ili drugu stranu, dugoročno stvara dojam nestabilnosti i nesigurnosti. Svi normalni ljudi žele i očekuju da njihovu državu vodi stabilna i uravnotežena vlast.
Senzacionalizam medija
U kolikoj mjeri mediji ispunjavaju svoju zadaću objektivnog prenošenja političkih poruka u kontekstu izbora?
– Mediji igraju ključnu ulogu u prenošenju političkih poruka, često pokušavaju biti objektivni u prenošenju tih poruka tijekom izbora, ali njihova sposobnost da to postignu može varirati. Različiti mediji imaju različite političke naglaske ili interese, što može utjecati na način na koji izvještavaju o političkim događajima i kandidatima. Stoga, iako mnogi mediji nastoje bit objektivni, uvijek je važno provjeravati izvor i potražiti više perspektiva kako biste dobili cjelovitu sliku političkih poruka tijekom izbora. Iako se od medija očekuje da budu izvori nepristranih informacija, često se susrećemo sa senzacionalizmom u izvještavanju. Različiti mediji mogu imati različite političke naglaske ili sklonosti, što može utjecati na način na koji se političke poruke prenose javnosti. Također, važno je uzeti u obzir vlasničku strukturu medija i njihove interese koji mogu utjecati na sadržaj i ton izvještavanja.
Mediji nastoje prenijeti I program i poruku, ako je uopće ima. No, na žalost malo će tko otvoriti članak ili pročitati cijeli tekst u novinama ili na nekom portalu gdje se razrađuje program. Puno je više onih koji će prije pročitati tekst o nekoj aferi ili međusobnim prepucavanjima te pratiti performanse pojedinaca. Drugo, ne manje važno, društvene mreže postale su ključni kanal za distribuciju informacija u predizbornim kampanjama, često nadmašujući tradicionalne medije… političke objave na Facebooku, satirične fotomontaže političkih suparnika, privlačenje pažnje birača s videima na društvenim mrežama… hrvatska politika itekako koristi sve prednosti moderne tehnologije. Manipulacija videom i fotografijama postala je nešto specifično za ovo vrijeme. Međutim s porastom njihove popularnosti dolazi i sve veći izazov u provjeri istinitosti informacija koje se šire.
E sada, stvar je medijske pismenosti I etičnosti hoće li se takva objava prenositi ili ne. Na žalost, često se prenosi zbog broja klikova.
Važno je razumjeti da društvene mreže omogućuju brzu i široku distribuciju informacija, što političkim strankama omogućuje da direktno komuniciraju s biračima bez posredovanja tradicionalnih medija. To može biti korisno za demokratizaciju informacija, ali isto tako može otvoriti vrata širenju lažnih ili neprovjerenih informacija.
Zato je ključno provjeriti istinitost informacija prije njihove daljnje distribucije ili prihvaćanja.
Pratiti pouzdane izvore
Promicanje medijske pismenosti može pomoći ljudima da razviju kritički stav prema informacijama koje konzumiraju na društvenim mrežama. Osposobljavanje ljudi da prepoznaju znakove lažnih vijesti ili manipulativnih tehnika može pomoći u suzbijanju širenja dezinformacija.
Trebalo bi pratiti pouzdane izvore vijesti i stručnjake iz različitih područja. To može pomoći u filtriranju sadržaja i smanjenju izloženosti lažnim vijestima. Kombinacija ovih strategija može pomoći u suzbijanju širenja dezinformacija na društvenim mrežama i osigurati da birači imaju pristup istinitim i relevantnim informacijama tijekom predizborne kampanje.
