Evo nas već u srpnju, završava zelena rezidba koja podrazumijeva prorjeđivanje listova zbog bolje prozračnosti trsa i vršikanje mladica da se ograniči zelena masa na petnaest do sedamnaest zdravih listova potrebnih za korektno dozrijevanje grožđa. Vršikanje bi bilo bolje provoditi nešto kasnije, tamo u kolovozu, ali u većini vinograda što zbog korektne obrade i gnojidbe, a što zbog velike količine kiše, stanje u vinogradima je takvo da je vršikanje već sada potrebno izvršiti. Nakon toga slijedi jedan od najznačajnijih agrotehničkih zahvata u srpnju kod ambicioznijih vinogradara-vinara, a to je zelena berba kao vrlo bitan preduvjet za proizvodnju vrhunskih vina. Neke sorte grožđa se jednostavno prerode iz mnogih znanih i neznanih razloga. Nekada je to ovisno o sortnoj podlozi, nekad o vrsti uzgojnog oblika, starosti trsa, vrsti tla, gnojidbi, količini oborina i još mnogo toga. Ma koji uzrok bio, zelenu berbu treba činiti upravo u ovo doba kako bi trs ušao u fazu zriobe neopterećen i donio nam željene rezultate, a to je vrhunsko vino. U starijim vinogradima na vrhunskim pozicijama je urod već poprilično izbalansiran i tu su potrebne manje korekcije, a i kroz godine je sam vinogradar uočio eventualne potrebe u korekciji trsa da bi dobio najbolje rezultate. Jasno, ima i vinograda u kojima se teško postiže i onaj minimum prinosa koji su zapravo potpuna suprotnost potrebi zelene rezidbe. Tu treba tražiti uzroke slabog prinosa, zapravo sva ona pitanja koja su postavljena na otvaranju ove teme. Uvijek kada se postavlja pitanje količine i kvalitete uroda odnosno uspješnosti vinograda, zapravo se otvara ono najvažnije pitanje kada ćemo izraditi kvalitetan katastar pozicija za sadnju vinove loze kao što su to Francuzi učinili polovinom 19. stoljeća. E kada bismo to imali, tada bi se vinogradi sadili samo na najboljim pozicijama jer takvih imamo još jako puno slobodnih. Uzalud je sav trud i ulaganje vinogradara ako je vinograd posadio na krivoj poziciji. Ma ni država se tu nije proslavila jer je čak i stimulirala sadnju vinograda na potpuno besperspektivnim pozicijama.
Kad ni država ne može pomoći
Uvijek naglašavam izbor pozicije kao osnovni preduvjet za vrhunski vinograd, ali ni to automatski ne garantira spektakularne rezultate ako vinogradar nije stručan i maksimalno posvećen svome trsu. Imamo primjere na vrhunskim pozicijama, koje bi Francuzi nazvali Grand Cru, gdje susjedni vinogradi jedan do drugoga daju potpuno različite rezultate. Jedan dva do tri kila vrhunskog zdravog grožđa, a drugi 0,5-1,00 kg grožđa i to ako važemo zajedno sa pepelnicom. E, tu država ne može pomoći.
Ja osobno ograničavam bijele sorte na maksimalno dva kila po trsu, a crne do jedan i pol kilogram i time zapravo prestaju značajnije aktivnosti u vinogradu, ostaje još jedno prskanje i potom iščekivanje, mjerenje parametara i pripreme za berbu za koju uvijek očekujemo da će biti bolja od prethodne.
Radovi na aglomeraciji
Aktivnosti u vinogradu prestaju, a gužve u prometu se povećavaju dolaskom turista. A i bez njih nam je stanje na cestama neizdrživo. Dnevno bez nekog osobitog razloga provodim u zastojima na cesti i semaforima i do dva sata i najčešće razmišljam kako smo to uspjeli promet u ovom našem lijepom gradu, mnogi kažu i najpoželjnijem za život na obali, toliko otežati. Jedan od razloga su radovi na aglomeraciji, ali mislim da to nisu najveći problemi. Kupujem neki dan sanitariju u nekom dućanu i na pitanje trgovca koji kvalitet želim, odgovaram: samo EU, ništa kinesko. I dobijem odmah vrlo pametno protupitanje: tko nam je gradio Pelješki most, a tko ti je skoro godinu dana gradio tristo metara odvodne mreže u ulici? Odgovor je jasan, da nam sav ovaj nered u prostoru stvaraju najčešće nekompetentni izvoditelji radova iz EU jer smo našu operativu nažalost uspjeli potpuno eutanizirati. Stvarno, kada u prolazu vidim organizaciju i dinamiku tih gradilišta, jasno je zbog čega svi ti radovi na prometnim koridorima traju nepotrebno dugo. Na trenutno najvećem gradilištu se može vidjeti 10-15 teških strojeva od kojih tek nekoliko radi, vrlo mali broj djelatnika koji kao da se dosađuju, a danima se ne vidi napredak radova. Sportskim rječnikom bi se reklo “govor tijela ne ulijeva nadu u skoro dovršenje radova”. Baš kao što naš vrli izbornik na Euru postavi dva beka da stoje uz aut liniju na centru kao linijski suci pa kaže kako stoperi stoje široko dok nam protivnici zabijaju kad hoće i kako hoće, a najčešće u zadnjim sekundama kada je to najvažnije. Ali neću više jer sam neki dan pročitao da ni to nije baš domoljubno napadati vlastitog izbornika. Taj nered u prometu i prostoru koji su nam EU operativci učinili, to ni u crnohumornim filmovima se ne može vidjeti. Tko to organizira, tko tolerira, a tko nadzire, nije mi jasno. Na cestama se postavljaju potpuno zbunjujući prometni znakovi koji ostaju i kada se radovi više ne izvode, ne kažem kada su gotovi jer je uopće upitno kada će to biti. I hoće li biti. I koji je konačni rezultat. A on će se mjeriti kvalitetom zraka oko pročistača, koji su čudnim urbanističkim planiranjem smješteni nadomak obiteljskih kuća i izlaznim parametrima vode iz tih pročistača. Jasno, i funkcionalnošću ukupne odvodne mreže.
Škovace iznad Dikla
Kada mi radimo projekt za građevinsku dozvolu za najmanju kućicu, obvezan prilog je elaborat priključenja na javnu cestu što podrazumijeva i prometnu regulaciju, odnosno postavljanje prometnih znakova prilikom izvršenja radova. Pitam se kada vidim ove zbunjujuće znakove nasumce nabacane po cesti i u grmljima oko ceste po kojem je to elaboratu postavljeno. Tko je autor elaborata, tko je odobrio, a tko kontrolira. Na Rampadi u Diklu je mjesecima bez razloga stajao znak zabrane za sav promet pokraj kojega smo svi prolazili pa i oni koji nam rado pišu kazne i za najmanji prekršaj. I dok vjetar nije srušio znak, nitko ga nije dirao. Ostala je jedna nejasna rupa u asfaltu i sada su na njoj dva znaka različitog značenja. Jedan kaže radovi na cesti, a sa suprotne strane na istom stupu drugi određuje prioritet u pravcu kretanja što izaziva stalne smetnje u prometu, a jedina je korist što postolje znaka prekriva rupu u asfaltu. I to stoji mjesecima. Kada sam u svojoj knjizi “Od Cerodola do Burgundije” prije 6 godina zapisao da je to enormno velik i težak zadatak izgraditi odvodnu mrežu koja se nije gradila pedesetak godina i da je to posao od najmanje deset godina, neki “branitelji sustava” su me napali da to nije baš domoljubno razmišljanje baš kao što danas ustaju, neću reći na koje noge, kada upozoravam na ekološku bombu “Škovace” iznad Dikla koja nije riješena preseljenjem u Biljane Donje. Treba to sanirati što je posao vrlo delikatan gotovo kao i izgradnja novog odlagališta. Koliko je meni poznato, još ne postoje ozbiljna tehnološka rješenja kako to sanirati. Ako nisam u pravu, bit će mi drago.
Nadam se da ćemo “Škovacu” i odvodnu mrežu riješiti, ali što ćemo sa prometom koji postaje svaki dan sve sporiji. Mislim da je krajnje vrijeme da se ozbiljno pozabavimo ovim gotovo nerješivim problemom. Raste nam broj stanovnika jer ljudi rado doseljavaju u ovaj prelijepi grad, raste broj automobila po stanovniku, rastu privredne aktivnosti, a i prometna mreža unutar formiranih dijelova naselja je definirana uglavnom pogrešnim urbanističkim planiranjem u posljednjih tridesetak godina i stihijskom, najčešće divljom gradnjom. A koje su subjektivne okolnosti? Pa to su često odabrana kriva rješenja u prometu. E sada mogu nabrajati jako dugo pa ću samo staviti naglasak na neke vrlo bitne razloge po mom mišljenju: vrlo malo usklađenih zelenih valova poput Tuđmanove, vrlo malo “pametnih” semafora poput onog novog na Bilom brigu, izbjegavanje izgradnje rotora i forsiranje semafora, vrlo malo “desnih skretača” korektne dužine, problemi “lijevih skretača” na D8 (magistrala), neselektivno postavljanje uspornika (ležećih policajaca) često i nezakonito pretjeranih visina, usporeno vozikanje iz dosade, strah od drakonskih kazni koje su usklađene sa europskim premda primanja, a posebno mirovine to nisu. Sve to dovodi do znatnog usporavanja prometa u odnosu na dozvoljene brzine, a problem Žmirića postoji već dvadesetak godina i sada smo konačno blizu rješenja, ali smo već stvorili nove kritične točke kao slijedeću barijeru.
Kazna za sporu vožnju
A sada i prva paralela sa spomenutom barijerom. Tamo davno osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su počeli umirati “velikani onoga doba”, ovisno o njihovoj veličini se određivao broj dana žalosti i opće tugovanje. Bila su samo dva TV programa i u dane žalosti je svirala samo ozbiljna glazba, a aktualan je bio vic koji se samo na uho mogao pričati. “Na prvom ozbiljna glazba, prebaciš na drugi, a tamo ti drug prijeti prstom zašto ne žaluješ”. Kako u danima bez tuge nije bilo ozbiljne glazbe, jedan moj prijatelj, umjetnička duša, je izjavio da jedva čeka kada će netko važan umrijeti da bi uživao u pravoj glazbi. Ne trebam niti objašnjavati u koji ideološki pakao je nakon toga upao. Kada sam na toj temi, red je spomenuti da su se tada svirale samo dvije vrste glazbe, cajke nešto više i sevdalinke nešto manje. Hrvatska izvorna narodna glazba vrlo malo ili ništa. Danas je na televizijama ipak nešto bolje, a za cajke smo izgradili arene koje se višekratno pune kada dolaze razvikane “zvijezde” s prostora bivše države. I tu bih pohvalio našu “peku” koju je čuvena prija A.P. napunila samo jedanput. I to je previše, ali bolje jedanput nego pet puta kao u metropoli.
Vratimo se novoj barijeri na raskrižju Puta Nina i Bokanjca. Ako je netko procijenio da tu nije mjesto za rotor, zašto nisu predviđene duže trake tzv. desni skretači jer prostora ima (osim jedne privatne parcele koja nije od utjecaja). Vrlo jednostavno se ponovno iz pravca Žmirića može iskoristiti zatvoreni dio Puta Nina kao “desni skretač” i to do rotora na Meladi i svi problemi su riješeni. Isto tako se mogu produžiti “desni skretači” iz pravca grada i “Lidla” i to raskrižje postaje normalno protočno, a ne čekati i po deset intervala do zelenog svjetla za prolaz. Pitam se što je sa ispušnim plinovima, što je s potrošnjom goriva, a što s globalnim zatopljenjem o kojem se organiziraju svjetske konferencije. A gdje su tu ekološke udruge, što one misle?
Mišljenja sam da bi za vožnju sporiju 20 km i više od dozvoljene bez razloga, trebalo uvesti kazne sukladno onima za brzu vožnju.
Obilaznica koja to nije
Ovo je samo jedan primjer kako se može riješiti jedna neuralgična točka u gradu, a takvih je jako puno. A da bi se riješili prometnog kaosa koji sigurno neće prestati završetkom aglomeracije i turističke sezone predlažem da se urgentno priđe analizi i rješavanju svih barijera i kritičnih točaka u prometu kao hitna i “vatrogasna” mjera već danas, a da se istraže mogućnosti novih obodnih cesta-obilaznica oko grada jer današnja obilaznica - Ulica hrvatskog sabora na kojoj je prosječna brzina 25-40 km/na sat to sigurno nije. Svi ozbiljni europski gradovi, a tko kaže da i mi to ne želimo biti, imaju po nekoliko prometnih “prstenova” pa zašto to i mi ne bismo učinili u ovom idealnom ravničarskom prostoru bez potrebe za tunelima, mostovima i vijaduktima. Na tim novim obodnim cestama koje se mogu dobrim dijelom uklopiti u postojeće trase, predlažem izgradnju javnih parkirališta jer na Poluotoku koji će uvijek biti u fokusu turista, ima vrlo malo potencijalnog prostora za nova parkirališta. Nama treba samo pamet. Nešto veća od ove koja je proizvela prometni kaos.
Ipak je ljepše u vinogradu. Ali vraga, nije tamo sve bajno. S terena stižu vijesti da se pojavila filoksera. To je ona opaka bolest koja je prouzročila propast vinograda polovinom 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, a posebno Dalmaciji koja je prouzročila povijesno iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje. Dugo je vremena trebalo da se donekle oporavimo od te katastrofe, ali nikada se više nismo vratili na tadašnje površine vinograda. Problem je riješen uzgojem loze na američkim podlogama koje su otporne na filokseru tako da ovogodišnja pojava ne bi trebala prouzročiti značajnije štete, ali treba biti oprezan. Svu bolesnu lozu, a radi se o manjim vršnim izbojima, treba odrezati, iznijeti iz vinograda i uništiti, možda najbolje spaliti, a alat dezinficirati. Problem može nastati samo u vinogradima koji su sađeni reznicama jer njihov korijen nije otporan na filokseru. Unatoč upozorenju struke da se ne sade vinogradi na taj način, neki vinogradari su to ipak učinili i sada mogu nastati štete i veće od samog vinograda. Filoksera se može značajnije proširiti.
Sjaj benkovačke noći
A osim prometnog kaosa i filoksere, događaju se i vrlo lijepe stvari. I ove godine su nas grad Benkovac i i Turistička zajednica Ravni kotari počastili “Vinfestom” - festivalom vina Zadarske županije u prekrasnom ambijentu Kaštela Benković. O rezultatima ovog elitnog vinskog natjecanja će Vas izvijestiti neumorni Damir Maričić, a ja ću samo iznijeti svoje oduševljenje našim autohtonim sortama. Od osam pehara šest su osvojile domaće sorte Maraština, Plavina, Svrdlovina i Tribidrag. I to dominantno rekao bih u nebeskom sjaju benkovačke noći.
I još nešto. Nitko nas nije pozdravio niti zaustavljao na povratku kući u Biljanima. Pohvalno..
