Popili smo kavu s našim poznatim zadarskim pjevačem Zoranom Jelenkovićem te smo razgovarali o njegovom sretnom djetinjstvu u Arbanasima, ljubavi prema glazbi, nastajanju najvećih hitova kao što su “Stara zvona” i “Điran”. Ispričao nam je i kako je upoznao suprugu, otkrio da je veliki ljubitelj mačaka i da bi se, da nije glazbenik, bavio poljoprivredom.
Učenik generacije
Imao je, kako kaže, savršeno djetinjstvo. Živio je u Arbanasima s roditeljima, sestrom, bakom i djedom. Otac je bio direktor u Tankerskoj plovidbi, a mama domaćica.
- Imamo velik vrt. Ekipa u kvartu je bila dobra, meni je odgovarao arbanaški mentalitet. Odgajan sam kao dijete “na visokoj nozi”, uštirkan, sređen, zalizane kose, ali u meni je bilo sto vragova. I to je moralo iskočiti iz mene, započinje Jelenković i dodaje da bi ljeta provodio u Brbinju na Dugom otoku kod drugih bake i djeda koji ga je učio ribarenju.
Od 1100 učenika tadašnje Osnovne škole “Krsto Ljubičić”, u kojoj je i svirao u harmonikaškom orkestru, bio je najbolji učenik i dobio je nagradu u osmom razredu, a trenirao je košarku i veslanje.
- A nakon “izazova ulice” došlo je do glazbe. Otac mi je kupio bubnjeve, prvo sam imao grupu Vrući asfalt, osnovali smo je Mirko Brljača, otac maloga Jure, i ja. Poslije smo se nas dvojica prebacili u Poker machine, zajedno s dvojicom iz Dikla. Već sa 17 godina imali smo dovoljan broj nastupa, svirali, zafrkavali se, to je bila divota od mladosti, ističe Jelenković koji je tada najviše slušao Bijelo dugme, posebno je volio Željka Bebeka.
Nije uvijek bio u svom bendu pa je Jelenković svirao i pjevao u mnogim poznatim zadarskim sastavima kao što su bili Galeb, Osvit, Biseri, itd. te pratio mnoga poznata imena kao što su Mišo Kovač, Duško Lokin, Ivo Fabijan…
Prošao sve škole u Zadru
Srednju školu, Pomorsku školu završio je nakon vojske, ali prije toga je, kako kaže, prošao sve škole u Zadru.
- Završio sam prvi razred gimnazije s vrlo dobrim, a u drugom sam razredu imao na polugodištu devet jedinica, ispravio sam sedam jedinica i napustio školu. Onda sam upisao tzv. šuvaricu, prve dvije godine bile su opće obrazovanje, pa onda dvije strukovno. Nakon toga sam otišao u ekonomsku, tu završio još jedan razred. Zatim sam htio prebaciti se za vozača četvrti razred, ali nisam završio. Pa onda u tehničku, razočarao sam se jer sam htio biti studijski ton majstor, a toga nije bilo u Zadru, trebalo je ići u Zagreb. Kad je otac vidio da je vrag odnio šalu, poslao me u vojsku s 20 godina. Nakon vojske završio sam Pomorsku školu vanredno, nisam mogao sebi dozvoliti da imam samo osam razreda, to bi bilo sramota, priča Jelenković na čiji su tijek obrazovanja utjecale glazba i zafrkancija.
Nakon vojske s novooformljenim bendom Poker machine išao je u Split kod Nenada Vilovića i snimili su demo materijal.
- Onda se dogodio rat... Pojavio sam se s bendom 1993. godine na Zadarskom festivalu u kazalištu s pjesmom “Galebe hrvatski”. Tada je došlo do kraja bendovskog rada. Onda sam iz dišpeta 1994. napravio “Stara zvona”. Ja sam htio uspjeti s bendom, ali nije bilo suđeno, kazuje Jelenković.
Vječni hitovi
Tekst za pjesmu “Stara zvona”, nastavlja Jelenković, nastao je u dva, tri sata noću iz, kako kaže, ludila i pijanstva.
- Pokojni Ivan Šango i ja bili smo dolje na Karmi na Kolovarama. On je pomogao s riječima, ja sve zapisivao. I onda je u šest i po’ zvonilo Zdravo Marijo. I kako zvone zvona, tako je išao refren. Tekst smo slagali tako da bih ja rekao - more diše, a on - školjić spava, ja - na srid kanala gajeta je stala, di sam ja, a on kaže - di si ti, prepričava Jelenković i dodaje da je na kraju, uz Nenada Vilovića, pjesma nastala u praktički jedan dan, dvije ure.
- Nije trebalo puno mudrovati, a kad ne mudruješ na pjesmi, to je to, dodaje Jelenković.
Pjesma “Stara zvona” bila je prekretnica i počeo se profesionalno baviti glazbom i sve je, zahvaljujući tom hitu, dalje teklo prirodno.
Zanimalo nas je i kako je nastao “Điran”...
- Isto tako, u pijanoj ludoj noći. To su bile čudne inspiracije koje danas ne bih mogao ostvariti. Barba Ivan Šango i ja smo opet zalomili, kod njegove nevjeste Dunje u Zukvama u Vrsima, ostali cijelu noć... I kaže nevjesta da napišemo pjesmu o điranu. I što ćemo, napišemo, uz dvije boce loze. Taj tekst je isto išao jednostavno. Mada, u prvoj verziji je bio barba Ivan i mala Kate jer je nevjesta Dunja taman rodila malu Katu, pisali smo što vidimo. Kad smo Đobe i ja odlučili raditi tu pjesmu na Zadarskom festivalu, onda je umro Đobin dida, a rodio se mali Pino, drugi dan, priča Jelenković o pjesmi posvećenoj djeci koja sad ima više pregleda nego prije.
Jelenkoviću je također draga pjesma “Ima Boga” koju je napisao barba Ivan Šango, kao i Cvit iz kamena, Romansa...
Da nije pjevač, bio bi poljoprivrednik
Posebno je ponosan što je izdržao 30 godina na sceni u čemu su mu podrška supruga i dvojica sinova, Šime i Ivan.
Suprugu je Jelenković upoznao ‘85. godine i 16.7. obilježili su 35. godišnjicu braka.
- Da nije bilo nje, ne bi ničega ovog bilo. A upoznao sam je slučajno, kad sam svirao u grupi Galeb, na nekoj fešti na Bokanjcu. Poslije se nismo viđali pa sam je opet sreo kad sam svirao u hotelu Zagreb, išao sam po kavu u Time out, ćakulali smo, pitao sam je broj, zaljubili smo se..., emotivno priča Jelenković.
Zovu ga, kaže, Zlatne Ruke, odmalena sadi po vrtu i zna puno o tome. I sad je, dodaje, imao odličan urod krumpira.
- Da nisam pjevač, bavio bih se poljoprivredom ili ribarstvom, ali prije poljoprivredom. Nikad ne bih sjedio na jednom mjestu, ističe Jelenković koji planira preseliti se na Dugi otok do 65. godine života i “natjerati se na mir”.
Na Dugi otok povest će i svoje mace, koje tada budu žive, jako ih voli i ima ih devet.
- Volim životinje, kad smo bio mali, imali smo kokice, psa... Sjećam se kako sam spasio macu koja je zapela u blokovima u djetinjstvu, ja sam špicom i macom razbijao zid i izvukao sam je, dodaje Jelenković.
Otkrio nam je na koncu da radi na pjesmi koja se zove “Pjesma koju pjevat neću”, a više o tome ispričat će čitateljima Tjednika kad je objavi.
