Bruno Milin je gradski vijećnik Grada Zadra, umirovljeni visoki časnik Hrvatske vojske, brigadir, sudionik svih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske Zbornog područja Split, s kojim smo razgovarali o uspomenama iz djetinjstva, ostvarenim i neostvarenim snovima, o tome kako provodi slobodno vrijeme i što smatra najvećim životnim uspjehom.
- Ne volim ja baš pričati o sebi, govoriti je trebalo kad je trebalo, obično oni koji puno govore o sebi nemaju činjenice, no dobro, da ne mudrujem sad. Kad je Zadarski tjednik u pitanju, može, što Vas zanima, popričat ćemo dok lovim lignje, kaže na početku telefonskog razgovora Milin.
Djetinjstvo u Diklu
I krenemo od početka - od djetinjstva u Diklu, kad je život, kako kaže Milin, bio potpuno drugačiji.
- Svi smo bili podjednako materijalno zbrinuti, ili bolje reći nezbrinuti, ali bilo je lijepo, igrali smo se i uživali. Nije bilo Interneta, mobitela i tih čudesa, jedva smo imali radio, ali imali smo u mjestu jednu televiziju, išli bismo skupa gledati seriju nedjeljom prije mise, prisjeća se Milin i ističe da su roditelji naporno radili u dikljanskim poljima, djeca skupa s njima, a u čitavom Diklu nije bilo neobrađene zemlje.
Igrali su se frenjama, skrivali se iza bačava u vrijeme berbe grožđa, imali su kulturno-umjetničku sekciju i organizirali razne priredbe. Išli su u školu u grad, u više razrede, pješice po makadamu, ali sve je to bilo zanimljivo, pa i kad su gradska djeca gledala Dikljane “preko oka”.
- Nakon toga, pri Tehničko-školskom centru otvorila su se dva odjeljka za kemijske tehničare usmjerene na proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića, prirodnih rakija i sokova. Tada je Maraska bila gigant! Bile su velike plaće, ali naravno trebalo je raditi. Upisao sam taj smjer kako bih se zaposlio što prije, da ne budem na teret roditeljima. I uspio sam, zaposlio sam se u Marasci, u proizvodnji i radio tu sve do Domovinskog rata. U tom periodu rada upoznao sam svoju suprugu, jedinu, nisam se razvodio, kroz smijeh govori Milin i dodaje da su uskoro dobili djecu.
Uvijek na crti
S 37 godina krenuo je u Domovinski rat, ostavio dvoje malodobne djece kući sa suprugom.
- Supruga je podnijela najveći teret, gore nego kao ja na frontu, šaljivo će Milin.
U ratu ga je “dopalo” uvijek, kako kaže, biti na crti i u borbi.
- Od Maslenice pa do kraja rata, tih desetih oslobodilačkih akcija, tijekom 12 mjeseci kući sam bio dva dana... A ovo prije neću ni zbrajati. Zatim, dvaput su me ranili - u operaciji “Jaguar” kad smo oslobađali brdo Križ iznad Bibinja, a drugi put nakon sporazuma Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, kad smo išli u Bosnu. Na Staru godinu 1995. godine završio je rat, prepričava emotivno Milin kojem nije bilo ni na kraj pameti da će ostatak života provoditi u vojsci.
Kad je rat završio, nastavlja Milin, vratio se u firmu u kojoj je stala proizvodnja - nije se radilo, nije bilo za plaće radnika...
- Vratio sam se u MORH, moj prvi nadređeni general Gotovina ponudio mi je da s njim idem u Zagreb, to nisam baš htio, opet bih bio odvojen od obitelji. Išao sam u Šibenik, to je blizu, desetak godina sam živio na relaciji Zadar-Šibenik-Split. Međutim, 2004. godine sam shvatio da me rat izmučio i psihički i fizički i donio sam odluku da sâm sebe pošaljem u mirovinu, kazuje Milin koji je završio Naprednu časničku školu u Zagrebu gdje su bili programi kompatibilni s NATO-m.
Unuci, more i masline
U međuvremenu je dobio jednog unuka, ponosno ističe Milin, pa je sad prije osam mjeseci dobio unuku. Inače, strastveni je ribolovac i svaki slobodni trenutak provodi na moru.
- Imam nešto djedovine, zasadio sam maslinik. Unuci, more i masline, to je moj život!, naglašava Milin.
Bio je predsjednik Mjesnog odbora Diklo tri mandata s ciljem da u svom mjestu, i u svom gradu, napravi nešto zajednici treba, kako bi dao svoj doprinos.
- Kad vidim realizirane projekte, osjećam zadovoljstvo. Naravno, nije se još sve ostvarilo, ali treba biti uporan, kaže Milin.
Ne bi ništa promijenio
Bilo kako bilo, najvećim uspjehom smatra svoju složnu obitelj, svoje unuke i što je uopće ostao živ.
- Doživio sam unuke, obitelj mi se nije raspala što se nažalost dogodilo mnogima s ovakvim načinom života kao što je bio moj, sve sam snage usmjerio da se to ne dogodi i uspio sam. I treće, uspjeh je što sam uopće živ ostao. Dvaput su me načeli, ali nisu ubili. Bilo je svega, ali čovjek sve izdrži, pogotovo kad ima cilj i podršku obitelji, naglašava Milin.
No, ipak, postoji jedan dječački san koji nažalost spletom okolnosti nije uspio ostvariti.
- Jako sam volio sport, a posebno košarku. Mene s terena nisu mitraljezom mogli potjerati, kroz smijeh priča Milin.
Tada su u Diklu imali svoj košarkaški klub i dospjeli su do tadašnje Jedinstvene hrvatske lige.
- Počelo je biti ozbiljno, trenirao nas je pokojni Mile Marcelić, bivši igrač Zadra. Onda me jedno vrijeme pratio pokojni Bruno Marcelić. Ali, životne prilike, sve ovo o čemu smo prethodno razgovarali, jednostavno su me odvukle na drugu stranu. Žao mi je zbog toga, govorili su da sam talentiran, otkriva nam Milin kojem je sport pomogao u razvoju radnih navika, usvajanju discipline itd.
Pomogla je zasigurno i ljubav prema moru, kao i mir koji mu ono pruža, a zaplovio je jer “ne možeš biti blizu mora, a ne biti na moru”, kako kaže, pa u skladu s tim plovi i lovi od svoje osme, devete godine.
- Ali tada je bilo ribe, sad ništa! Uvijek smo imali nekakvu brodicu, manju ili veću, ali uvijek sam išao s guštom i radošću, dodaje Milin.
Na koncu, završavamo razgovor zaključkom da gospodin Bruno danas ne bi mijenjao ništa u svom životu...
I nema veće radosti i uspjeha od zadovoljstva svime proživljenim i učinjenim, ako mene pitate.
