Za par tjedana navršit će se točno pedeset godina otkako je Metkovac Smiljan Gluščević stigao u Zadar, u grad s kojim je igrom slučaja, njegova obitelj povezana na više načina.
U Zadru je, naime, ovaj poznati arheolog prvi put bio kao gimnazijalac na ekskurzijskom proputovanju, a njegov djed po ocu je u Arbanasima 1891. završio preparandiju kao jedan od najboljih u generaciji. I baš u Zadru njegov je otac kao glumac radio u zadarskom kazalištu, pod redateljskom palicom Šime Dunatova. Gluščevićeva strina bila je na Ižu učiteljica i pričala mu je o razrušenom poratnom Zadru.
Slike starog Zadra
Iako potječe iz dijelom glumačke obitelji, jer je rođak njegova oca bio Obrad Gluščević, poznati hrvatski filmski redatelj, a stric Ivica dugogodišnji glumac i redatelj amaterskog kazališta u Metkoviću, Smiljan je oduvijek želio studirati povijest. Na studij je želio poći u Zagreb, kamo su išli svi Metkovci, ali je upisao povijest i arheologiju u Zadru, namjeravajući se prebaciti nakon prvog semestra. Ali nakon par mjeseci više nije htio napustiti Zadar, tu je ostao, završio studij, oženio se, zaposlio.
I danas se dobro sjeća prvih susreta sa Zadrom početkom sedamdesetih godina, slika koje su mu se urezale u memoriju.
- Iznajmio sam sobu, u tadašnjoj Gundulićevoj i trećeg dana odlaska na fakultet sretnem susjeda i poznanika iz djetinjstva Juru Fabijanića. U ulici konji, ovce, praščići u vrećama, prodaje se sve moguće, ljudi kupuju robu, po grmovima se presvlače. Ja se čudim, mislim da je to neki sajam, a Jure mi objasni da je to uobičajena prodaja svake srijede, sjeća se Gluščević prvih dana života u Zadru, te posebno kad se počeo graditi Bulevar gdje su pronađeni ostaci antičke ceste i dio antičkog groblja.
- Na trećoj godini studija odveli su nas tamo, ali ja nisam bio jako impresioniran jer tada nisam mogao dovoljno spoznati koliki značaj ta otkrića imaju u kontekstu antičkog Zadra. Petnaest godina poslije vodio sam istraživanja na prostoru današnjeg Trgovinskog centra na Relji, kaže Gluščević kojemu je od mladosti prva opcija bila povijest, iako se poslije posvetio arheologiji, posebno podmorskoj.
- Sjećam se još u šestom razredu osnovne, kad nas je nastavnik iz hrvatskog pitao što bismo htjeli studirati, jedan kolega je rekao da će biti svećenik, što je doista i postao, a ja sam odgovorio da ću studirati povijest, kaže i sjeća se posebno jedne ogromne knjige od nekoliko stotina stranica koju je imala njegova strina.
Kao osmogodišnjak čitao Schwaba
- Bila je to knjiga Gustava Schwaba “Najljepše priče klasične starine.” Ja sam kao osmogodišnji dječak cijelu knjigu pročitao, i mada mi se sve to pomiješalo, bio sam impresioniran mitološkim pričama i u sjećanju su mi ostala imena mnogih bogova, božica, junaka i drugih likova, kaže Gluščević kojemu je u trećem osnovne u ruke došla mala knjiga sa slikom Odiseja, ali na ćirilici. Ni to za devetogodišnjeg dječaka nije bilo prepreka da je pročita iako je to, priznaje, bila prava muka jer tada nije dovoljno poznavao ćirilično pismo. To su, kaže, bili njegovi prvi dodiri s poviješću koju je jako volio i studirao zajedno s arheologijom, koju je kao dječak više povezivao s nečim egzotičnim, s grčkim jezikom, piramidama i sl.
Smiljanova supruga Jagoda Gluščević, dugogodišnja ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, inače rođena Kninjanka, u Zadru je studirala hrvatski i povijest umjetnosti, te su se na studiju upoznali i poslije vjenčali.
S podvodnom arheologijom Gluščevića je povezala slučajnost da je baš pri kraju njegova studija, u Arheološkom muzeju Zadar odobreno radno mjesto za hidroarheologa, o čemu ga je, sjeća se, obavijestio profesor Belošević kojeg je sreo dok se vraćao s ručka u menzi kod “Mimoze.”
- Ja sam oduvijek bio dobar plivač i ronilac, a onda sam završio tečaj za ronjenje s komprimiranim zrakom, te sam zapravo bio prvi u cijeloj državi koji je formalno bio zaposlen na mjestu podvodnog arheologa, kaže i dodaje da je imao prilike ostati kao asistent na arheologiji na Filozofskom fakultetu, no poslovni put ipak ga je odveo u Arheološki muzej.
Opasni incidenti
Kao podvodni arheolog ronio je po cijelom Jadranu, a najviše na zadarskom području i doživio, bolje rečeno preživio, tri vrlo kritične situacije. Prvi put kad je s kolegom Jurišićem pregledavao podmorje u sklopu PP Telašćica i na sebe navukao tzv. kompenzator plovnosti koji služi roniocu za balansiranje svoje plovnosti pomoću napuhivanja ili ispuhivanja spremnika kompenzatora na određenim dubinama.
- Vraćali smo se s dubine od 70 metara, a negdje na 35 metara trebao sam početi ispuhivati zrak, ali zrak se nije mogao isprazniti. Uspio sam na kraju otkačiti kompenzator i skinuti ga preko glave i uspješno izroniti, priča o kritičnoj situaciji, koja se ponovila i kad je ronio na Silbi s prof. Brusićem. Tada mu je zakazala šipka na boci koja je imala za cilj signalizirati kad se smanji pritisak zraka. Tada se šipka treba potegnuti i ide se na izron, ali na njegovoj boci nije funkcionirala, pa se kolega nekako uspio nasloniti na “zub” i srećom je proradila.
Treći incident bio je i najteži, i tada je prvi put ronio s bocama na nitrox. Boce su spojene trima ventilima, ali jedan kolega je zabunom zatvorio srednji ventil jer mu se učinilo da boca pušta, pa je Gluščević na dubini ostao bez zraka koji je trebao doći iz druge boce, te je morao ići na slobodan izron.
- Trnuli su mi prsti i dio ispod brade, pa sam za svaki slučaj prebačen u barokomoru u Pulu, priča o kriznim trenucima tijekom ronjenja.
Iako je život posvetio arheologiji, u mladosti je Gluščević imao aspiraciju postati amaterski glumac, pa se tako prisjeća pokušaja osnivanja amaterskog kazališta u gimnaziji kada je tijekom probe vrlo ekspresivno čitao zadani tekst. Za razliku od svog prvog glumačkog “zadatka” u osnovnoj školi kad ga je majka učiteljica stavila u epizodnu ulogu školske predstave, a on zbog treme tako tiho govorio da su mu iz publike dovikivali “jače, jače.”
