Na prijelazu iz 19. u 20. st. moji su djedovi i bake doselili, živjeli i radili u Zadru. Koji dan prije nego je počela primjena Ugovora u Rapallu kojim je Zadar 1920. pripao Italiji, djed po ocu, pomorski kapetan tada udovac, oženio se po drugi puta mojom bakom u crkvi Sv. Šime, a ondje se dva tjedna prije njega oženio i djed po majci.
Prvi je za koju godinu prešao s obitelji u Preko, a zatim u Šibenik, a drugog su netom se oženio, nove vlasti zajedno s bratom, poslije dva neuspjela pokušaja deportacije (skakali su s broda u luci, nisu se dali istjerati iz Zadra) na silu ukrcali na brod te se nastanio se u Šibeniku. Ondje su se tako silom prilika svi našli 1930-ih i tamo su se upoznali moji roditelji, započeo je svoju obiteljsku priču prof. dr. sc. Damir Magaš, redoviti profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Zadru.
Prošao ispod dva konja
-Poslije Drugoga svjetskog rata su kao prosvjetni djelatnici, po dekretu tadašnjih vlasti, radili po školama, otac u Vrgorcu, majka na Korčuli u Čari i u gradu Korčuli, a zatim su zatražili da ih se zaposli u istom mjestu da bi bili skupa kad se vjenčaju. Tako su premješteni u školu u Opuzen na Neretvi, i ondje sam rođen u Metkoviću. Djed i baka po ocu vratili su se u razrušeni Zadar, u Varoš, u Kovačku 14, a poslije smrti djeda, naša obitelj 1956., došla je ondje kod bake, dakle stotinjak metara zračne crte od tek osnovanog Filozofskog fakulteta. Imao sam tada 3 godine. Od tada sam neprekidno u Zadru, osim boravka za studija u Zagrebu. S ocem sam ujesen 1956. gledao svečani početak rada Fakulteta, a dio djetinjstva proveo sam u igri u ruševinama i bunkerima Kažerme, nekadašnjeg dominikanskog samostana u Varošu (danas Kazalište lutaka) u kojem je 1396. utemeljeno prvo naše sveučilište. Vrtić je tada bio u današnjoj gimnazijskoj zgradi u Foši, na cestama je automobil bio rijetkost- priča nam...
-Gdje su danas Arhiv, Znanstvena i Pomorska, bila je vojarna koja je imala i konjušnice. U rujnu bi pak zaprege iz Kotara, dovozile grožđe u Fošu i u jednoj zgodi sam prošao ispod 2 konja što nisam ni primijetio, ali je teta iz vrtića doživjela stres i to poslije ispričala mojim roditeljima,. U susjedstvu sam završio osmogodišnju školu, zatim gimnaziju, iščitao more knjiga, i poslije studirao primijenjenu geografiju u Zagrebu, prisjeća se naš sugovornik te nam otkriva kako je izabrao svoj budući životni poziv.
Dvodnevno putovanje do Požege...
-Bio sam zaljubljenik u geografiju od najmanjih dana. To su valjda potakli pomorački geni mojih vinjeračkih predaka, Atlas svijeta Seljačke sloge koji smo imali kući, Svijet oko nas kojeg su nama djeci kupili roditelji, Atlas Svijeta Leksikografskog zavoda kojeg sam poslije sam od štednje kupio na rate u knjižari koju je vodio Pulanić. Otkrivanje mora, zemalja i mjesta na atlasu unutar stana, povezivalo me s čitavim svijetom, k tome i filmovi u Kinu "Pobjeda" te prekrasnom starom Kinu "Kazalište", ili knjige iz Gradske knjižnice. S ocem sam dosta pješačio od Varoša do Dikla, Bokanjca, Vidilice i musapstanske šume, Crnog, Groblja, Punte Bajlo, jedrili smo s prijateljima, putovali brodovima duž hrvatske obale i otoka rodbini u Šibenik, Split, Korčulu, Rijeku.. Sa šest godina sam ljeti 1959. putovao od Zadra do Požege (brodom do Šibenika, željeznicom do Sunje pa do Pleternice pa do Požege oko 2 dana!)...
Sjećam se prve vožnje autobusom do Vinjerca s bakom za Božić iste godine, zatim putovanja u Starigrad (bus do Ražanca, brod do Starigrada). S 14 godina sam prešao Velebit od Medka do Starigrada, a s petnaest, 1968. u kolovozu sam s rođakom iz Šibenika bio u tadašnjoj Čehoslovačkoj 3 tjedna na razmjeni djece i mladeži u Patrovcu blizu Trenčina. Došli Rusi, Mađari, Istočni Nijemci i druge vojske, mi mlađarija razmišljali ako nas blokiraju kako ćemo pješke kroz Panoniju do Jadrana, ali zadržali su nas samo nekoliko dana više i na vrijeme smo stigli na početak školske godine. Za zemljopis su me animirali učiteljica i profesori u osnovnoj i srednjoj školi, pa sam tako 1971. i maturalni rad napisao o Islandu. Htio sam studirati jedino geografiju jer sam je naprosto volio premda su mi nastavnici i na profesionalnoj orijentaciji rekli neka idem na medicinu, ekonomiju ili pravo. Kada je o Islandu riječ, dvadeset godina, poslije toga kad je Island na Božić 1991. priznao samostalnu Hrvatsku, napisao sam pismo njihovom ministru vanjskih poslova Jónu Baldvinu Hanibalssonu, u znak zahvale, a on mi je za koji dan poslao veliko pismo s literaturom i zemljovidima Islanda, kaže prof. Magaš te nastavlja:
Znanstveni rad o otoku Viru
-Bio sam uronjen u studij primijenjene geografije, tada sam upoznao i suprugu Katu, koja mi nesebično pomaže u svim trenutcima i postignućima, a Zadar nam je otvorio srce, ovdje smo se 1976. i zaposlili, ja u Zavodu za urbanizam, a Kata u Gimnaziji. Dok sam tražio posao (oklijevao sam prihvatiti neki od poslova u Zagrebu, naime, kao odličnom studentu posao su mi nudili na tadašnjem Fakultetu političkih nauka, ali mi je rečeno da trebam ući u Partiju, zatim na Vanjskoj trgovini te na PMF-u) bilo je zanimljivih susreta. Posebno mi je bio dojmljiv razgovor s dr. Vjekoslavom Maštrovićem koji je tada bio upravitelj Centra za povijesne znanosti u Zadru. Rekao mi je da kao geograf imam malo izgleda za posao u Centru, jer da odnedavno Zavod više nije višedisciplinaran, nego prednost imaju povjesničari, ali ugodno raspoložen razgovorom sa mnom, rekao mi je da ako želim, neka napišem znanstveni rad, najbolje o otoku Viru (jer je upravo bio završen tamošnji most) koji bi mogao, ako ga Akademijini recenzenti ocijene kvalitetnim, biti objavljen u Radovima Centra. Prihvatio sam i tako sam počeo sa znanstvenim radom u svojevrsnoj suradnji s Akademijom, a sljedeće godine napisao sam u suautorstvu s Valentinom Uranijom prvi zavičajni priručnik za osnovne škole Zadar i okolni krajevi. Tako je započela ta priča.
Istodobno, od 1. siječnja 1976. primili su me kao pripravnika geografa planera u Zavodu za urbanizam Zadar. Bilo je neizmjerno puno lijepih trenutaka u sedamnaest godina rada na poslu prostornog planera, magistrirao sam, doktorirao, i u vrijeme teških dana za Filozofski fakultet u vrijeme srpske agresije 1993., zaposlio se na njemu, na Odsjeku za razrednu nastavu. U sljedećih 27 poticajnih, zahtjevnih, ali i uspješnih godina, utemeljio sam geografski studij (već sljedeće 1994.), Hrvatsko geografsko društvo (1995.), časopis Geoadria (1996.) i djelovao na osnivanju Sveučilišta u Zadru, ispričao je naš sugovornik, koji nam otkrva još zanimljivih detalja svoje bogate karijere.
Uređenje kapele Sv. Dimitrija
-Bio sam iznenađen kada me je 1992. iz Školske knjige nazvao tadašnji urednik za zemljopis Tomislav Jelić sa zamolbom da pišem Zemljopis Hrvatske, prvi gimnazijski udžbenik o prostoru suverene Hrvatske. Pitao sam ga zar u Zagrebu nema tko pisati, jer u Zadru često nema struje, računala rade i ne rade, tamo je sve lakše. Odgovorio mi je da se na opetovane pozive za pisanje tog udžbenika nitko ne odaziva. Nazvao sam tada mog starog profesora sa sveučilišta koji je dotad predavao regionalnu geografiju da zajedno napišemo taj udžbenik i on je pristao. U dva sam mandata volontirao kao član poglavarstva Zadarsko-kninske (1993.-1997.), odnosno Zadarske županije (2000.-2004.). Ostalo mi je u sjećanju da je u prigodnom susretu za sv. Ivana Boska u arbanaškom župnom uredu, tadašnji župnik salezijanac don Ivan Kordić upoznavši me kao tadašnjeg prodekana s mons. Šimom Dukom (Simeone Duca), spomenuo stanje kapele Sv. Dimitrija (tada je bila ruševna, zapuštena iz kupole su rasle smokve), a ovaj je odmah izjavio "to je prva stvar koju treba obnoviti, ja ću dati novac koliko je potrebno". I stvarno, taj zadarski visoki prelat, poznat po brojnim darovštinama, u cijelosti je financirao obnovu Sv. Dimitrija, koji je svečano otvoren u svibnju 2003., evo uskoro će biti 20 godina. Ubrzo, 2000., bio sam imenovan dekanom i, kao posljednji u nizu dekana Filozofskog fakulteta, radio sam na ostvarenju zamisli o obnovi Sveučilišta u Zadru.
Poslije obnove zgrade u Novom kampusu, vodio sam obnovu kapele Sv. Dimitrija, a kao rektor prve korake obnovljenog Sveučilišta i uređenje zgrada na obali, zgrade sveučilišnih centara u Jazinama i Rektorata. Poslije zahtjevnih predradnji koje su trajale pune tri godine, Sabor RH donio je Zakon o osnivanju Sveučilišta u Zadru početkom srpnja 2002., a u ime Vlade RH koja me početkom rujna imenovala privremenim rektorom, odluku mi je osobno uručio u Zadru tadašnji predsjednik Saborskog odbora za obrazovanje i znanost prof. dr. sc. Ante Simonić. I danas se sjećam prve sjednice Senata, 25. ožujka 2003. (kada su uz ostalo raspisani i izbori za rektora) i u njegovu radu sudjelovao sam kao prvi izabrani rektor do 2007., a zatim kao član do umirovljenja 2020. Moj rad na Sveučilištu više-manje je poznat, ali bih volio istaknuti da je godine 2004. počasni doktorat Senat dodijelio upravo mons. dott. Šimi Duki za pomoć u osnivanju Sveučilišta u Zadru, posebice cjelokupnu obnovu Sveučilišne kapele sv. Dimitrija i doprinos znanosti. Godine 2005. počasni doktorat dodijeljen je prof. dr. sc. fra Stjepanu Krasiću, dominikancu, za nemjerljiv doprinos spoznaji o prvom sveučilištu u Hrvata, Dominikanskom generalnom studiju (Universitas Iadertina) u Zadru i osnivanju novog/obnovljenog Sveučilišta u Zadru te za postignuća u znanosti. Njegova knjiga o starom zadarskom sveučilištu bila je temelj za aklamacijsku odluku na posebnoj proslavi 600. godišnjice osnivanja (1996.) za obnovu Sveučilišta u Zadru prihvaćenu od svih hrvatskih rektora, predstavnika svjetovnih i crkvenih vlasti, HAZU, Matice hrvatske, brojnih profesora itd. Godine 2007. Počasni doktorat dodijeljen je gđi. Doris Pack, zastupnici u Europskom parlamentu i predstavnici Europske komisije, za poticaje i podršku u osnivanju Sveučilišta u Zadru, ispričpao nam je profesor Magaš te se podsjetio i na još neke manje znane pojedinosti.
Svirao violinu i violu
-Rado se sjećam i moga glazbenog života, od upisa u Glazbenu školu 1961. zajedno sa susjedom iz Varoša, Harijem Gusekom, poslije profesorom na muzičkoj akademiji u Zagrebu i pijanistom, čiji je otac tada svirao klavir u Hotelu "Zagreb". U školskom orkestru, svirao sam violinu, od 1967. nas je uvježbavao Šime Dešpalj, često i u svom stanu u zgradi na Rivi, jer je naš maestro Mihovil Kowalczyk već bio teško bolestan, a tada je stigao i prof. Petar Vrbančić pa je počela obnova Zadarskog komornog orkestra kojeg je 1961. utemeljio Pavle Dešpalj. U njemu sam svirao kraće vrijeme violinu, a poslije violu sve do 2002., dakle oko 35 godina. Budući da orkestar nije bio registriran kao udruga, 1980.-ih sam pripremio statut i s prof. Vrbančićem obilazio urede te organizirao osnivačku skupštinu da bi se orkestar i formalno osnovao te je ubrzo dobio prostor u produžetku ondašnje Koncertne dvorane. Na žalost upravo ta je dvorana teško stradala u srpskom granatiranju grada početkom listopada 1991. Danas je orkestar pod vodstvom Ivana Repušića afirmiran u nas i šire što me čini iznimno sretnim, ističe Magaš i nastavlja:.
Ljudi i sudbine...
-U životu su me pratili i prate me predivni ljudi i sudbine. Uz oca i majku, suprugu, izvrsne prosvjetne djelatnike i brata, bili su to profesori na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu: akademik Josip Roglić, Josip Riđanović, Veljko Rogić, Ivan Crkvenčić, Mladen Friganović, Tomislav Šegota, Ivo Baučić, Zlatko Pepeonik, Milan Vresk, Petrica Novosel Žic i dr., ali i geolozi (Stjepan Bahun, Ante Polšak, Donata Devidé-Nedela), biolozi (Ljudevit Ilijanić, akademik Milan Meštrov), geofizičari (Božena Volarić, Dragutin Skoko), petrolozi (Miroslav Tajder), profesori magistarskog znanstvenog studija urbanizma i prostornog planiranja (Ante Marinović-Uzelac, Bruno Milić i dr.). Uz spomenutog prof. Vjekoslava Maštrovića, ne mogu ne prisjetiti se i agilnog don Amosa Rube Filipija s kojim sam surađivao oko pisanja radova o Sestrunju i Molatu, nadbiskupa msgr. Mariana Oblaka koji mi je povjerio izradu zemljovida Zadarske nadbiskupije (danas je inovirana na web stranici), djelatnika Znanstvene knjižnice (još od vremena dok je bila u zgradi općine) i Državnog arhiva koji su mi uvijek bili u pomoći oko traženja podataka i pojedine građe. Za moj znanstveni rad bilo je dragocjeno i iskustvo praktičnog rada na prostornim planovima i ekološkim studijama u Zavodu za urbanizam kao i suradnja s tadašnjim Zavodom za statistiku itd., kaže Damir Magaš, osvrnuvši se i na regionalnu organizaciju države:
Zadar regionalno središte
-Bavim se regionalnom geografijom Hrvatske i regionalizacijom Hrvatske, a otprije i prostorom hrvatskih otoka (vodio sam i dva znanstvena projekta na kojima je izrasla plejada mladih zadarskih geografa i objavljeno nekoliko desetaka radova i knjiga). U svojim radovima ističem opasnost od pretjerane centralizacije, zastarjelog modela "glavni grad" odnosno "četiri centra", koji je rezultirao demografskom pustoši Hrvatske, potičem regionalizaciju s više razvojnih središta među kojima bi i Zadar imao značenje pravog regionalnog grada sa svim pripadajućim funkcijama i uslugama. Istaknuo bih monografiju Geografija Hrvatske, kao prvu u samostalnoj RH sintetiziranu osnovnu geografsku građu o njezinu suvremenom prostoru na oko 600 stranica, koja je prevedena i na engleski. U izradi je sedam knjiga Velike geografije Hrvatske, kojima sam glavni urednik i suautor. Tri knjige su izašle iz tiska, dvije se očekuju u ovoj godini, dvije nadam se dogodine ili do 2025., zaključio je profesor emeritus Damir Magaš.
