Mnogi se roditelji osjećaju izgubljeno i iscrpljeno jer ne znaju kako pomoći djetetu koje se muči sa školom. Loše ocjene, muke s pisanjem domaće zadaće, nedostatak volje i truda. Svi smo jednom bili školarci, no s vremenom zaboravimo kakvi su izazovi u školskim klupama. Odgovor nudi Dragana Pavičić koja je dugi niz godina radila kao učiteljica, a poslije toga se posvetila individualnom radu s učenicima. Osnovala je udrugu Klub učenja, čiji je cilj olakšati djeci i roditeljima put do kvalitetnog i opuštenog obrazovanja. U multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice održala je predavanje “Nauči kako učiti” namijenjeno roditeljima koji žele olakšati đački put djetetu pa tako i sebi.
Educiranje je važno
Pavičić izdvaja važnost educiranja roditelja kao prvog koraka prema olakšanju djetetovog obrazovanja. Prvenstveno, trebali bi znati o različitim fazama razvoja mozga koje su ključne za razvoj vještina koncentracije i motivacije. Predfrontalni korteks, zaslužan za te vještine, razvija se u kasnijoj dobi, zbog čega je ključno razumjeti izazov djeteta da dugo održi pažnju. Roditelji i učitelji bi trebali znati u kojoj fazi se razvijaju različiti dijelovi mozga i koristiti to kao oslonac u načinu na koji pristupaju djetetu. Važno je i napomenuti specifičnost odrastanja u trenutnom ubrzanom i tehnološki naprednom svijetu koji djeci pruža gomilu kompleksnog sadržaja, što mijenja njihov odnos prema školskom gradivu. Takve informacije nisu implementirane u obrazovni sustav, kao ni znanje o neurološkom razvoju djece, što može objasniti poteškoće s kojima se susreću.
Prvi korak do lakšeg učenja
Njegovanje djeteta je prvi korak olakšanju učenja. Roditelj mora slušati, vidjeti i poznavati svoje dijete te imati vjere u njega. Pavičić kritizira stari princip “ajde u sobu i uči” jer on ne uključuje roditeljsko vodstvo – podršku i suradnju roditelja koja djetetu postavlja temelje razvoja metoda, vještina i tehnika učenja. Djetetove potrebe moraju biti zadovoljene, počevši od sreće.
Slavna alegorija životinjske škole za Pavičić predstavlja savršen prikaz trenutnog neadekvatnog školskog sustava – zadatak penjanja na stablo je izvediv i lagan za majmuna, vjevericu, zmiju itd…ali za kornjaču, ribu ili žirafu je nemoguć i poražavajući. Rješavanje zadatka iz matematike možda je mačji kašalj za jednog učenika, dok će drugi bez problema naslikati sliku ili odsvirati Beethovena. Učitelji, roditelji i školski radnici bi trebali voditi računa o djetetovim sposobnostima, mašti i interesima kako bi iste mogli njegovati. Odrasle figure su vodilja djece – bili oni obitelj ili ne. Predavačica veliku kritiku pridaje učiteljima koji se ne žele individualno posvetiti djeci: “Nema izlike da učitelj nema vremena pomoći djetetu, škola je to dužna osigurati”.
Škola donosi promjene u životu djeteta
Potrebno se osvrnuti i na velike promjene koje škola donosi u dječjem životu: odjednom poslije stalne igre u vrtiću dolaze ocjene, obaveze, strogi vremenski rasporedi i učionice u kojima se zahtjeva da mirno sjede i šute 45 minuta. S druge strane, od opterećenih i potplaćenih učitelja se očekuje potpuna posvećenost te preuzimanje roditeljske uloge kad roditelji posustaju. Isprepletenost različitih problema koje je potrebno postupno rješavati rezultira zbunjenošću djece, roditelja te odgojno obrazovnih djelatnika. Programi mentorstva jedan su od raspoloživih resursa koji djeluju kako bi olakšali put te kompenzirali sustavne nedostatke u obrazovanju. Za dobrobit djece, potrebna je zajednička suradnja ljudi kojima je stalo do mališana – mentora poput Dragane Pavičić, učitelja i učiteljica, roditelja, ali i odgovornost škole kao institucije da prilagodi svoj način rada današnjoj djeci. Možda smo zaboravili teret školskog ruksaka, ali možemo se prisjetiti frustracije koja je proizlazila iz neuspjeha. Takva iskustva podsjećaju na potrebe koje smo mi sami jednom imali – da nas se tretira kao zasebne individue sposobne izraziti svoje želje, probleme i osjećaje.
- Zaintrigirala me tema ovog predavanja, kako pomoći djeci u vještinama i načinima učenja. Bilo mi je zadovoljstvo prisustvovati, čuti rad i razmišljanja naše Dragane Pavičić, komentirala je nakon predavanja majka školarca. Bila je to prigoda da i mi postavimo nekoliko pitanja mentorici.
Sustav u kojem nema djeteta
Spomenuli ste da imate kritike obrazovnom sustavu. S obzirom da ste i sami radili u školi, koja vam je bila prekretnica i koje bi kritike izdvojili?
Ono što sam primijetila jest da je to sustav u kojem nema djeteta. Sve se bazira na samom sadržaju, točno je određeno što i kako se uči. Nema odstupanja od toga i nema osnovnih potreba koje svaki čovjek treba imati: sloboda, mogućnost izbora i odlučivanja o sebi i o načinu na koji ćeš učiti.
Kako ste se počeli baviti mentorstvom?
Učenje je kategorija koje jednostavno nema u školi, koliko god to ludo zvučalo jer se samo učenje uči. Ne možemo samo djetetu reći “ajde u sobu i nauči.” To je zapravo niz vještina i tehnika koje se trebaju svladati. To uvijek ide uz sadržaj.
Razvoj vještina 21. stoljeća je najveći izazov
Što biste naveli kao najveće izazove školarcima u današnjem brzom i tehnološki naprednom vremenu?
Ja bih rekla upravo razvoj tih vještina 21. stoljeća. Sad imamo vještine liderstva, suprotno od onoga da će dijete raditi točno kako im je rečeno. Uz to, imamo i vještine kritičkog mišljenja, rješavanja problema. Kako navigirati cijeloj toj slobodi. Lako je nekome dati slobodu, ali trebamo dijete voditi kroz to, ne možemo ga pustiti samog. Treba mu ruka i oslonac da zna da nije sam u svemu tome. Danas bi izdvojila vještinu prilagodbe kao najvažniju. Treba znati prilagoditi se svijetu u kojem živimo, ali istovremeno ostati svoj, znati tko smo i što smo i živjeti da ostvarimo svoje snove bez obzira na sve.
Koje su najčešće greške uočavate u pristupima roditelja?
Prvo ne bih rekla da su to greške, jer roditelji rade najbolje što znaju s onim što imaju. Jednostavno u školi nemamo tu pomoć i podršku u onom pravom smislu. To nisu prisila i moranje, tjeranje i kazne, na čemu se danas dosta bazira. Mene roditelji često pitaju o motivaciji, kako motivirati dijete da uči. To je isto tako vještina itekako povezana i s mozgom i s potrebama. To je nešto od čega bi roditelji trebali poći pa i odgojno obrazovni djelatnici. Dakle, opet se vraćamo na edukaciju roditelja i djelatnika. Treba se orijentirati da to bude što opuštenije i što ugodnije za sve. Moramo biti svjesni da ne možemo nikog tjerati da išta radi pa tako ni djecu. Od tjeranja naposljetku nema ništa.
Uloga emocionalne inteligencije
Pričali ste o emocionalnoj inteligenciji koja se često zapostavlja. Kako bi savjetovali roditeljima da njeguju emotivniju stranu djeteta?
Uvijek se vraćamo na potrebe. Osnovna djetetova potreba je da ga se čuje, vidi i razumije. Upravo kad se uzrujamo, to je potrebno. Bilo da se radi o odraslima ili djeci, želimo da nas se razumije onakvih kakvi jesmo. Kad smo iskreni i to djetetu tako pokažemo, onda možemo dijete smiriti.
Što bi poručili roditeljima koji se osjećaju izgubljeno u motiviranju djeteta?
Ja bi preporučila da budu što opušteniji, ako je to moguće. Ono na što se fokusiramo, to raste. Ako ćemo se fokusirati na način da će to biti muka, teško i nešto što oduzima cijeli dan, to će tako i biti. Ako opuštenije pristupimo, čujemo, vidimo i razumijemo dijete, onda je to druga priča.
