Da bi “pobjegli od uznemirujućih iznuda i ugnjetavanja”, Murvičani su uputili žalbu generalnom providuru Angelu Memu i tražili da se “smanje nameti i zaustavi pohlepa onih koji se žele obogatiti na krvi siromaha”. U jednom od dokumenata iz 1789. godine navedeno je da su murvički glavari obitelji u jednom trenutku razmišljali da angažiraju odvjetnika jer “žele imati potrebnu pomoć”. Izabrali su dr. Gorisija (vjerojatno se radi o zadarskom odvjetniku dr. Ivanu Gorisiju) jer su svi ostali zadarski “advokati ili sunarodnjaci ili rođaci naših protivnika”. Ali, dr. Gorisio ih je odbio iz neodređenih “ljudskih razloga”, pa glavari traže od prokuratora sela Josipa Božića i Dujma Marelje da još jednom razgovaraju s njim i pokušaju ga nagovoriti da “prihvati slučaj” kako njihovi “pravedni razlozi ne bi bili žrtvovani”.
Nije poznato jesu li u tome uspjeli, ali je vrlo vjerojatno da su upravo zadarski odvjetnici Ivan Gorisio i Giacomo Galzigna, makar savjetima, pomogli mještanima Murvice da sastave svoja pisma, žalbe i dopise providuru Memu.
Poziv iz providurove administracije
Na kraju, “poveri Morlachi” su u svojoj pobuni dočekali prvu pobjedu: uspješno su ostvarili pritisak na mletačke činovnike i pokrajinsku vlast u Zadru, pa su dobili poziv iz providurove administracije da dođu u Zadar i obrazlože svoj dopis. Osim don Jure Čobana, među njima nije bilo pismenog čovjeka, ali Murvičani su ovog puta odlučili da u Providurovu palaču ode jedan od njih - Filip Marelja.
Marelja je bio 34-godišnjak koji je u Murvici živio s bratom Dujmom (17), nećakom Mijatom (7), suprugom Stojom (20), trudnom rođakinjom Martom (21) i sestrama Stanom (15), Ivanicom (11) i Marcelom (9). Naravno, danas nije moguće ni zamisliti u kojoj je mjeri Filip bio impresioniran sa svime što je vidio po ulasku u visokim bedemima okruženi Zadar i u unutrašnjost Providurove palače. Da je došao u neki drugi svijet, moralo mu je biti jasno i kada je vidio ljude pred kojima je obrazlagao “murvički slučaj”.
Ostalo je zapisano s koliko žestine su na taj uspjeh murvičkih “pobunjenika” uzvratili Licini i Bortulačić. Njihov odgovor na Mareljinu “prezentaciju” u Providurovoj palači, u jednom od svojih narednih pisama mještani su opisali ovako:
-Kad su naši protivnici to saznali, nije im bilo stalo do sadržaja pisma, nego su dali ljude strpati u zatvor!
Završili u zatvoru
Prvi je zatvoren Filip Marelja, pa Mijat Pastuović, Toma Starčević, Jovica, Marko i Mijat Opačić, te Grgo Knežević (Vrsuna). Iz nekih drugih je dokumenata vidljivo da su u zatvoru bili i David Opačić i Grgo Ćustić.
Svi su oni završili s onu strane brave jer nisu mogli (ili htjeli) platiti Liciniju i Bortulačiću koliko su od njih tražili, ali su, navedeno je u tom dokumentu, “u ovoj katastrofalnoj godini morali prodati svoju imovinu kako bi nadoknadili koliko su oni željeli da bi - izašli iz zatvora!”
U jednom javnobilježničkom zapisu od 27.8.1789. godine stoji da murvički prokurator Josip Božić mletačkim vlastima i dalje “preporučuje vratiti kalež, zlatni križ i stvari” uzete iz mjesne crkve i kaže da je “trenutno u zatvoru više od osam ljudi” iz Murvice.
Na pobunu murvičkih seljaka mletačka je vlast reagirala i poduzela opsežnu istragu koja je obuhvatila proteklih 80 godina jer su providurovi ljudi ustanovili da su mnogi dijelovi starih katastarskih mapa Murvice, skica i popratnih dokumenata jednostavno nestali, da su zagubljeni, jako oštećeni ili uništeni i da - ukratko - ne postoji relevantna dokumentacija iz koje bi se uvidjelo zašto je i kako došlo do “murvičkog skandala” i tko je od sukobljenih strana u pravu.
Kreiranje realnijih katastarskih knjiga
Zato je providur od arhivara i zadarskih javnih bilježnika zatražio dostavu sve sačuvane dokumentacije o takozvanim “investiturama”, dodjelama zemljišta različitim kategorijama stanovništva u širokom rasponu od “Morlaka” do zadarskih plemića. U sklopu te provjere, plemići su morali dati pismena objašnjenja o tome kako su, kada i na koji način došli do vlasništva nad zemljom i u kakvim su imovinsko-pravnim odnosima bili s murvičkim seljacima. Paralelno s tim, dostavljali su i kopije parcijalnih katastarskih skica za posjede svojih obitelji, što je dobro došlo mletačkim vlastima da na temelju dokumenata iz privatnih arhiva makar pokušaju rekonstruirati što se proteklih godina događalo na terenu i kreiraju realnije katastarske knjige i mape.
Generalni providur je želio da mu i nezadovoljni mještani Murvice dadu svoje dokaze i podatke o tome koju zemlju i na temelju čega smatraju svojom, pa ja župniku Juri Čobanu napisao poruku u kojoj mu kaže da “mora s oltara, za vrijeme najveće posjete, javno narediti svim seljacima pojedinačno da u roku od nekoliko dana predaju dokumentaciju o vlasništvu dotičnih terena”. Čoban je poslušao naredbu i 6.12.1789. novom providuru Angelu Diedu odgovorio porukom koja je ostala sačuvana. U njoj stoji: “bi ovai preuzviseni zapovid puplikan u crkvi na vrime od mise svima selanima kako unemu zapovida od mene paroka don Jure Čobana”.
Izigran i župnik
Ispostavilo se da je Licini Rubcich izigrao ne samo seljake nego i don Juru Čobana. Seoski su glavari Čobanu namijenili dva kampa slobodnog zemljišta po cijeni od jednog cekina za izdržavanje konja koji mu je potreban jer su “kuće udaljene jedna od druge” i po nekoliko milja, pa mu konj treba “za obilazak bolesnika”, pogotovo preko zime zbog blata i loših puteva. To zemljište je graničilo s posjedom pravoslavne crkve sv. Georgija iz Smokovića, ali ga je Licini naknadno, zbog većeg novca, dao nekom drugom.
