Potražnja za domovima za starije osobe u Zadru posljednjih je godina sve je veća. Kako stanovništvo stari, raste interes za privatnim i državnim domovima, no s njime dolazi i pitanje pristupačnosti cijena te uvjeta koji se nude korisnicima. I dok su državni domovi i dalje iznimno traženi, liste čekanja su dugačke, što mnoge starije osobe i njihove obitelji prisiljava na razmatranje privatnih opcija.
Od par stotina do više od tisuću eura za mjesec u Domu
Cijene smještaja u privatnim domovima znatno variraju, a ponajviše ovise o zdravstvenom stanju korisnika i vrsti sobe koju odaberu. Neki domovi nude osnovni paket njege i prehrane, dok drugi pružaju dodatne sadržaje poput fizikalne terapije, organiziranih aktivnosti i posebne skrbi za osobe s demencijom. Sve to utječe na krajnju cijenu, koja u Zadru može dosezati i nekoliko stotina eura mjesečno.
Dom za starije i nemoćne osobe Zadar, poznatiji kao Dom na Sfingi, ima kapacitet 441 ležaja, od kojih je dio u depadansi, a dio u podružnicama u Salima i Preku. Pokretnim, polupokretnim i nepokretnim korisnicima se nudi smještaj u jednokrevetnim, dvokrevetnim i trokrevetnim sobama, čija cijena varira od 458 eura mjesečno za trokrevetnu sobu za pokretne korisnike do 860 eura mjesečno za jednosobni smještaj u stacionaru. Mjesto domu je gotovo nemoguće dobiti, a na listi čekanja čeka se 6 do 7 godina, što nije neobično s obzirom da su cijene u ovom Domu dva do tri puta niže nego u privatnom smještaju.
Ipak, premda su skuplji i privatni domovi za starije dupkom su puni. U Domu za stare i nemoćne Babić korisnicima se nudi mogućnost smještaja u jednokrevetnim i dvokrevetnim sobama, uz nadzor stručnog osoblja, a na raspolaganju su im i socijalni radnik i fizioterapeut koji im osiguravaju optimalne uvjete socijalizacije i raznorazne aktivnosti.
Cijene divljaju, popunjenost 100%
- Cijene smještaja se kreću od 1100 do 1500 eura mjesečno, a cijena ovisi o tome je li štićenik odabrao jednokrevetnu ili dvokrevetnu sobu, te o njegovom zdravstvenom stanju, odnosno je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna, rekao je vlasnik Doma Marijo Babić koji dodaje kako u Domu ne postoje liste čekanja, ali naglašava da “kad bi imao još dvije ovakve kuće, popunio bi ih bez problema”.
U Obiteljskom domu za starije Filipi nude smještaj za 20 korisnika kojima su na raspolaganju jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe, od kojih svaka ima vlastitu kupaonicu, klima uređaj i TV.
- Cijena ovisi o tome je li korisnik pokretan ili nepokretan, a kreću se između 1000 i 1200 eura. Potražnja je velika pa imamo i listu čekanja, ali već godinu i pol dana nismo imali slobodno mjesto, rekla nam je vlasnica Sanja Filipi.
Kao i sve ostalo, cijene domova za starije porasle su u posljednje vrijeme, što je ponajviše uzrokovano velikom inflacijom, pa je tako i smještaj u ovom domu za starije poskupio u proteklih godinu dana.
- Podigli smo cijene oko 10 posto, odnosno oko 100 eura. Nismo to napravili odjednom, nego postupno, jer znamo da to nisu iznosi koje je ljudima lako izdvojiti, pojašnjava vlasnica.
Velika je potražnja i za u Domom za starije i nemoćne osobe Hera u kojem je smješteno 20 štićenika kojima se nude jednokrevetne i dvokrevetne sobe koje su opremljene TV-om, priključkom za internet, klima uređajem i uređajem za SOS pozive. Korisnicima se, osim smještaja i prehrane, pruža i 24 satnu medicinsku skrb te intenzivna njega, uz nadzor liječnika opće medicine jednom tjedno i po potrebi.
- Cijena se kreće u prosjeku oko 1300 eura, no ona ovisi o zdravstvenom stanju štićenika. Cijene su od Nove godine porasle za otprilike 100 eura, rekla je vlasnica Ivana Kapelari.
U Domu za starije i nemoćne osobe Blanka situacija je slična kao i u ostalim zadarskim staračkim domovima. Potražnja je velika, a Dom ima smještajne kapacitete za 20 ljudi. Riječ je najčešće o polupokretnim i nepokretnim osobama kojima se na korištenje nude jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe.
- Mjesečna cijena je trenutno oko 1150 eura i ona se formira s obzirom na zdravstveno stanje korisnika, ali od ovog mjeseca ćemo morati poskupiti pa će smještaj koštati oko 1300 eura. Dok smo plaćali kunama cijena je bila između 4500 i 5000 kuna, ali s obzirom da je sve poskupilo praktički duplo i da su plaće narasle skoro duplo, tako je i cijena smještaja porasla jednako toliko. Njegovateljica je nekad imala plaću oko 5000 kuna, a danas ima oko 1300 eura. Uvijek je plaća njegovateljice bila otprilike ista kao i cijena smještaja, tako da je moralo doći do poskupljenja, rekla je vlasnica Doma Blanka Šarović.
Bolnice otpuštaju poluizliječene pacijente, Alzeheimer problem
Šarović naglašava kako porast cijene smještaja nije doveo do manjka potražnje za mjestom u Domu, a razlog toga vidi u tome što se ljudi zbog vlastitih obveza i posla ne mogu sami brinuti za starije članove svoje obitelji, te im starački domovi ostaju kao jedina opcija.
- Potražnja je sada možda i veća nego prije jer bolnica otpušta na kućnu njegu napola izliječene ljude i kada oni dođu doma obitelj se ne snalazi. Pacijente se šalje doma gdje oni nemaju nikakve uvjete za njegu. Mi se nerijetko srećemo s bolestima i stanjima za koja nismo ni educirani ni opremljeni jer mi nismo bolnica i ne možemo tim ljudima dati njegu kakva im treba. Ali bolnice takve pacijente gledaju kao trošak i otpuštaju ih, a onda se obitelji moraju same snalaziti što će s njima. Veliki su nam problem i pacijenti s Alzheimerovom bolešću. Naime, ako je takav pacijent pokretan vi ga po zakonu ne smijete držati zatvorenog u sobi, a ti ljudi su skloni lutanjima i obitelj ne može brinuti o njima. Dom na Sfingi je trebao imati odjel za takve korisnike, ali ni oni ne primaju pokretne osobe koje boluju od Alzheimera. To je strašno, te ljude nitko ne prima i nitko se ne želi baviti s njima, a mi takve pacijente po zakonu ne bismo ni smjeli primati, dodaje Šarović.
Mirovina pokriva tek trećinu troškova
Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 586,04 eura, te je u većini domova za starije dostatna tek za trećinu ili, u boljem slučaju, polovinu iznosa smještaja. Očito je kako su troškovi smještaja u takvim domovima za većinu umirovljenika “nemoguća misija”, a Marko Mijić, predsjednik nedavno osnovane Udruge umirovljenika “3. dob”, ističe kako su umirovljenici općenito najugroženija skupina u našem društvu.
- Jedan veliki dio te populacije živi ispod društvenog standarda, odnosno imaju mirovine od 400 do 600 eura i one ne mogu ni blizu pokriti troškove staračkih domova. Čak i da mogu, na županijskoj i gradskoj, ali i na državnoj razini, ima jako mali broj domova, a pogotovo onih koji zadovoljavaju visoke standarde. Umirovljenici su primorani odlaziti u opskurne privatne domove gdje ne dobivaju uslugu koju zaslužuju, a tu prvenstveno mislim na zdravstvenu skrb. Ti domovi trebaju sadržavati 24-satnu zdravstvenu skrb, a mi imamo situaciju da ljudi koji su u staračkim domovima sebi ne mogu oprostiti što su se uopće prijavili jer ne dobivaju od tih ustanova ono što su očekivali, rekao je Mijić.
Mijić dodaje kako su domovi najvećem broju umirovljenika preskupi, te im često moraju financijski pomagati članovi obitelji, odnosno njihova djeca ili unučad, a kao velik problem ističe i duge liste čekanja.
- Većina starijih osoba je financijski ovisna o mirovinama, bez značajne ušteđevine, jedan dio je financijski neovisan, jer u vlasništvu imaju nekretnine u kojima žive, a jedan dio se oslanja na pomoć djece i unučadi. U državnim domovima za starije čeka se po 10 ili 12 godina na mjesto, pa veliki broj umirovljenika ni ne dočeka mjesto u domu jer u međuvremenu nađu neko drugo rješenje ili preminu, dodao je.
Domovi za starije bez kvalitetnih programa
Brojni članovi njegove udruge podjednako se žale i na privatne i na državne domove, a osim manjkave zdravstvene njege, nedostaje im i kvalitetniji socijalni život te “topla ljudska riječ”.
- Ti ljudi traže i nekakvu zabavu, nekakav socijalni život, međutim osjećaju se kao da su u domovima postali samo broj, a u drugim sferama se o njima uopće ne priča, naglašava Mijić.
Mijić naglašava kako u hrvatskoj ima 1,2 milijuna umirovljenika, dok ih je u Zadru oko 19 tisuća, a o njima se vodi briga isključivo u predizborno vrijeme kad im se daju mrvice u obliku minimalnih povećanja mirovina ili jednokratnih novčanih isplata, te se želi jedan veliki broj ljudi nagnati da odaberu neku od političkih opcija.
- Sve drugo je manje bitno, imaju mirovine kakve imaju, žive od izbora do izbora, a njihovi prihodi ne mogu zadovoljiti ni osnovnu sindikalnu košaricu. Dok se ne usvoji mirovinska reforma kojom će se mirovine povećavati sukladno inflaciji, umirovljenici će biti najniži i najpodcjenjeniji sloj našeg društva, rekao je predsjednik udruge “3. dob”.
Umirovljenici su najpodcjenjeniji dio društva
Mijić je udrugu osnovao upravo kako bi poboljšao standard umirovljenika, ponajprije kako bi se zadovoljile njihove potrebe za socijalizacijom i kako bi njihovo vrijeme bilo svrhovito, ali i kako bi ukazivao na probleme jedne od najvećih društvenih skupina u Hrvatskoj.
- Cilj udruge je da umirovljenicima omogućimo, ne samo putovanja i zabavu, već predavanja iz svih društvenih sfera. Prvo predavanje koje smo organizirali je bilo o depresiji, jer smo smatrali da umirovljenici nakon radnog procesa i odlaska u mirovinu dolaze u situaciju u kojoj su otuđeni. Stoga smo organizirali predavanje kako bi eminentni psiholozi pokazali koji su simptomi te bolesti i kako bi umirovljenici mogli samo prepoznati imaju li takvih problema. Organizirali smo i predavanje o umjetnoj inteligenciji, koje je bilo toliko posjećeno da smo ga morali i ponoviti, što znači da se umirovljenici ne zadovoljavaju samo s društvenim prostorijama u kojima igraju šah i Čovječe, ne ljuti se, već žele ići u korak s modernim tehnologijama. To su ljudi koji se služe mobitelima, imaju profile na društvenim mrežama, te se ne žele osjećati kao zaostali segment društva, već žele biti ravnopravni svojoj djeci i unucima, naglašava Mijić.
- I dok gradovi omogućuju starijim osobama zadovoljenje svojih društvenih potreba kroz različite organizirane i instucionalizirane oblike, kao što su Udruge umirovljenika, kina, kazališta, koncerti, dotle je to na otocima ili manjim ruralnim sredinama neizvodivo, zbog čega se umirovljenička populacija osjeća još više usamljenom i društveno “odbačenom”, dodao je.
Umirovljenici žele živjeti “punim plućima”
Kako žive umirovljenici posvjedočile su Nada Baranović i Vesna Maras, dvije članice Udruge umirovljenika “3. dob”.
- Većina nas umirovljenika misli da mirovina nije dostatna za pokrivanje svih mjesečnih troškova, koji rastu iz dana u dan. Smeta nam dugo čekanje na specijalističke preglede i na dobivanje mjesta u domovima, pa bi trebali biti “pokretačka snaga” za iznalaženja načina oko izgradnje novih, modernijih, domova, koji bi bili dostupni svakome, standardizirani po potrebama i volji umirovljenika i po povoljnijim cijenama. Kad nam je to već onemogućeno jedini izlaz su nam Udruge, koje nude određeni društveni kontakt, kroz zabavu, ples i putovanja, što je samo jedan segment zadovoljavanja naših društvenih potreba i interesa, rekla je Nada.
- Koliko god Udruge nude različite društvene aktivnosti i veću socijalizaciju njenih članova mišljenja sam da bi one trebale više poticati gradske strukture vlasti za boljom i kvalitetnijom zdravstvenom i socijalom skrbi, cjeloživotnim obrazovanjem, dostupnost jeftinijeg javnog prijevoza, omogućiti niže cijene ulaznica raznih kulturnih događanja, poticati digitalno opismenjavanje putem radionica uz stručnu pomoć, razvijati kreativne i kognitivne sposobnosti tipa plesa, pjevanja, kvizova, za što bi trebalo izdvojiti određena financijska sredstva, želimo li napredno i moderno društvo, dodala je Vesna.
