Početak je studenog i turistička sezona, barem onakva kakvu je često poimamo u svojim glavama, odavno je gotova. Ipak, grad je i dalje pun turista, što potvrđuju i podaci kako je u listopadu u Hrvatskoj ostvareno 8 posto više noćenja, kao i oni da je Zadar, uz Dubrovnik, Split i Poreč, grad s najviše noćenja u prethodnom mjesecu.
Zimske zadarske turističke ‘atrakcije’
No, turisti koji se u ovom trenutku nalaze u Zadru upoznat će se s jednom neočekivanom “turističkom atrakcijom”. Riječ je o izlozima, već sada mnogih zatvorenih ugostiteljskih objekata i radnji, koji su obljepljeni bijelim papirom ili novinama, uz prigodnu poruku kako se prostor renovira ili kako su djelatnici na kolektivnom godišnjem odmoru, te kako će ponovno otvoriti nakon zime.
Uobičajena je to slika na zadarskom Poluotoku, našoj najvećoj turističkoj kulisi. Ljeti prepun turista kojih je svake godine sve više i koji dolaze brojnim i sve češčim niskotarifnim letovima u Zračnu luku Zadar, a zimi sablasno prazan, Poluotok je savršeni prikaz zadarskog, ali i općenito dalmatinskog i hrvatskog stihijskog turizma.
Turistima se ljeti nude gumene patkice, desetak različitih optika, nekoliko pizza cutova, gumeni bomboni i božićni ukrasi, kao i gomila prosječnih fast foodova i restorana, uz nekoliko izuzetaka, dok im se u posezonskom periodu ne nudi apsolutno ništa. Većina navedenih će, najkasnije do početka prosinca, zatvoriti svoja vrata do proljeća, a Poluotok će do Uskrsa nalikovati kakvoj sceni iz postapokaliptičnog filma, pust kao da tu nikad nitko nije živio.
Izuzetak su, naravno, jedino adventske kućice, enklava privida života u sveopćoj gradskoj pustoši. Kvaliteta tog preskupog tora za adventske ovce željne zabave je svakako upitna, no glazbena i gastronomska ponuda ukazuju da je ta manifestacija jedna od rijetkih namijenjenih domaćem stanovništvu.
Sve to rezultat je dugogodišnje gradske politike, ili bolje rečeno izostanka iste, u kojoj se centar grada makismalno turistificira, postajući tako kulisa za strance na proputovanju koja stvara privid života u prividnom gradu. Politika je to koju najbolje opisuju slavne i često ponavljane riječi gradonačelnika Branka Dukića: “Neka ljudi zarade!”, a čiji rezultat je danas divlji turistički El Dorado, bogomdani prostor za one željne brze zarade uz minimalno truda.
Strategija je obvezna za izradu, a neobvezujuća za provedbu!
Istodobno, gradskim vlastima i rukovodećim turističkim djelatnicima, puna su usta održivog turizma, raznoraznih strategija održivosti, priča o suživotu sada već nepostojećih stanovnika centra grada i turista, istodobno potpomognutih brojnim podacima o uspješnosti naše turističke vizije - podacima o dolascima, noćenjima, broju kreveta, brodova i automobila koji su prošli ovuda i čega sve ne.
Grad Zadar je prije nekoliko godina izradio i dokument znakovitog naziva Strategija razvoja turizma Grada Zadra za razdoblje 2016.-2026. koji je nastao u suradnji sa Sveučilištem u Zadru. Na otprilike 200 stranica tog dokumenta nalaze se brojne statistike i podaci o prostoru, stanovništvu i gostima, spominju se održivost, inovacije i unaprijeđivanje usluga, kao i oblici turizma kojem težimo - kupališni, nautički, zdravstveni, sportsko-rekreacijski, kulturni, te turizam treće dobi.
No, što to znači u praksi? Pa, u principu ništa. Naime, jedinice lokalne samouprave po zakonu su dužne izraditi takve strategije, no ne postoji zakon koji ih obvezuje da iste zaista i provedu, pa sve te strategije ostaju mrtvo slovo na papiru.
Tragačima za zlatom u ovom turističkom El Doradu ovakav turizam donosi zaradu, često jako dobru i jako brzu, no ostalim stanovnicima grada donosi samo probleme - betonizaciju, nesnosne ljetne gužve, nedostupno stanovanje, visoke cijene najma, te mrtav grad u zimskim mjesecima koji ništa ne nudi svojim građanima. Oni nemaju zašto odlaziti u centar grada, ondje više nema ni trgovina, ni kulturne ponude, ni gradskih institucija koje su namjenjene njima, ondje su sad samo apartmani i stvari za goste.
Čelnici bezobrazno stavili građane na ‘ignore’
Što je od 2016., otkad imamo Strategiju razvoja turizma u Gradu Zadru, učinjeno za turistički razvoj grada, koliko je ciljeva iz te Strategije ostvareno, u kojim je segmentima Grad Zadar turistički održiv grad, kakav je strateški plan Gradske uprave za revitalizaciju Poluotoka koji bi, u prvom redu, trebao biti prostor ugodan za život njegovim građanima, a ne da ga se par mjeseci u godini potpuno podredi turistima, samo su neka od pitanja koja smo postavili čelnom čovjeku grada Branku Dukiću i direktorici gradske Turističke zajednice Ivi Bencun. Naravno i sveučilišnoj profesorici Boženi Krce koja je strategiju i izradila. Krce nam je jedina odgovorila isprikom da, zbog bolesti, ne može odgovoriti. Dukić i Bencun uredno su pitanja izignorirali, ali to čak nema veze s politikom ili društvenim statusom, to je elementarno pitanje kućnog odgoja. Pritom zaboravljaju da su mediji produžena ruka javnosti, dakle, stavili su na ‘ignore’ građane koje ove teme itekako zanimaju. Nažalost, česta je praksa čelnika da izbjegavaju odgovore na pitanja koja im nisu ‘draga’, ali što bi nam uopće i rekli, a da to već ne znamo? Poučeni ranijim primjerima na zadanu temu, dobili bismo vjerojatno generičke odgovore o važnosti turizma i njegove održivosti, kao i o uspješnosti naše turističke vizije. Potvrđuju je, na kraju krajeva, i brojke o noćenjima, broju kreveta i dolascima.
Građani s druge strane, vide nešto drugo. Vide grad koji više nema vlastiti centar, grad koji sve više i više glubi vlastitu kulturu i identitet pred galopirajućim krdom stranog novca, novca koji sve intenzivnije mijenja sliku grada. No, vjerojatno ih vlastite oči varaju, jer ipak brojke kazuju drugačije, a one su, čini se, jedini relevantan faktor i mjera svih stvari danas.
