Ciklus Nove arhitektonske prakse Društva arhitekata Zadra sinoć je nastavljen predavanjem pod nazivom Modernost antike - primjer pulskog rimskog kazališta pulskog arhitekte Emila Jurcana. Emil Jurcan je nezavisni arhitekt aktivan na području pejzaža, arhitekture konzervacije i restauracije. S iskustvom djelovanja u različitim kolektivima koji su se bavili kritičkim prostornim praksama, poput ljubljanske grupe Temp i hrvatske Pulske grupe, jedan je od osnivača arhitektonske zadruge “Praksa” i suurednik edicije za teoriju arhitekture “Dobroleta”. Trenutno je doktorand Sveučilišta u Ljubljani i vanjski suradnik Urbanih studija pri Sveučilištu u Rijeci.
Jurcan je sudjelovao u obnovi ovog pulskog spomenika kulture na kojem je povijesna patina ostavila mnogobrojne tragove. Napose utjecaj moderne koji se ogleda u ovom, manjem od dva pulska antička kazališta.
Malo rimsko kazalište u Puli izgrađeno je vjerojatno u 1. stoljeću na istočnoj padini pulskog brežuljka podno starog Castruma. Zauzimalo je znatno veći prostor od onog danas vidljivog, jer nisu do kraja završena arheološka istraživanja. Korištenje padine brežuljka za gledalište nije bila karakteristika rimskih već grčkih teatara. Prostor teatra dijelio se na arhitektonsku scenu i proscenij na kojem su igrali glumci, orkestar i gledalište koje je moglo primiti do 5000 gledatelja. Osim Malog rimskog kazališta, Pula je u 1. stoljeću imala Amfiteatar i Veliko rimsko kazalište extra murros, tj. izvan gradskih bedema. Iako je ovo kazalište bilo znatno veće, a moglo je primiti i veći broj gledatelja, ono je propalo u srednjem vijeku, a velik dio ostataka iskoristio je Antoine De Ville u 17. stoljeću za izgradnju pulskog Kaštela.
U Malom rimskom kazalištu preko ljeta održavale prigodne predstave koje su tematizirale antičku baštinu Pule. Zadnjih par godina u Kazalištu se ne izvode nikakve manifestacije zbog nestabilnosti konstrukcije koja bi se uskoro trebala sanirati. Malo rimsko kazalište je otkriveno relativno kasno. Najvjerojatnije početkom drugog desetljeća 20. stoljeća.
Među svim odnosima u kojima se pojavljuje moderna, najistaknutiji je odnos prema antici, smatrao je Walter Benjmin, a pulski antički spomenici, nad kojima se historičnost moderne pojavljivala u radikalnim diskontinuitetima - između revolucionarne Francuske i reakcionarne Austrije, između fašističke Italije i socijalističke Jugoslavije - predstavlja interesantan primjer upisivanja ražličitih lica modernosti u trajnu materiju spomenika. Najnoviji primjer je netom završeni projekt rekonstrukcije rimskog kazališta u Puli, na kojemu je autor sudjelovao posljednjih deset godina, rekao je Jurcan.
No kao aktivist, Jurcan je spomenu niz kontroverzi vezanih za pulsku spomeničku baštinu. Naime, kaže Jurcan, dok se svaki centimetar povijesne jezgre u Puli komercijalizira i privatizira, zašto se to ne bi moglo uraditi i sa spoemnicima kulture čija obnova doslovce guta ogroman novac. Baš primjer rimskog kazališta i odustajanje od priredbi koje su prekinute zbog nestabilnosti konstrukcije te neadekvatne obnove Augustovog hrama nakon bombardiranja u D, rugom svjestkom ratu za Jurcana su podložni raspravi dok za komunalne potrebe Pule uvijek nedostaje novca...
