Razgovarali smo Draganom Veselićem koji je na zadarskoj i hrvatskoj glumačkoj sceni aktivan skoro trideset godina. Dragana svi koji ga poznaju, a poznaju ga mnogi, iz milja zovu Dragi, čak ga, kako kaže, niti doma nitko ne zove po imenu nego po nadimku, a nije ga po imenu ni majka zvala - samo su mu tako ime dali.
Kada sam Vam spomenuo riječ doajen i legenda našeg glumišta, kazali ste da ne volite taj izraz. Zašto?
- Ta riječ vjerovatno dolazi s godinama rada ili staža, a valjda sam nešto i napravio i odigrao nekih upamćenih uloga, pa se tada može staviti ta etiketa legenda, mada ja nisam sklon tim i takvim izrazima jer su za mene legende uglavnom ljudi koji su pod pločom, a ja još nisam.
Dječji osmijeh
Što je potrebno kako bi netko uopće postao glumac u Kazalištu lutaka Zadar?
- U moje vrijeme je to bilo stjecajem sretnih okolnosti, a danas ipak moraš u Osijeku završiti Akademiju glume i lutkarstva i tek tada tražiti posao i moliti Boga da ga nađeš. U moje vrijeme, koje je bilo ratno vrijeme, radila se predstava “Stjepan, posljednji kralj bosanski” redatelja Tomislava Durbešića, a koji je, moram to spomenuti, jedini redatelj koji se za vrijeme rata usudio doći u Zadar. Za potrebe te predstave bilo je potrebno 16 glumaca, dakako s postojećim ansamblom, a bilo je potrebno nekoliko mjeseci da se predstava završi do kraja. Redatelj Durbešić je mogao zaposliti samo jednog glumca od spomenutih 16 i predložio je mene na čemu sam mu vječno zahvalan. U ovih tridesetak godina odigrao sam predstava i predstava i da Vam budem iskren više se i ne sjećam koliko je premijera bilo. Vjerojatno više od 60. Znalo je biti predstava gdje promijeniš tri do četiri uloge u jednoj predstavi, a gledatelji to uopće ne shvate. Mora se mijenjati boja glasa, mijenja se i karakter glumca. To jesu kratke uloge, ali u cjelini dosta zahtjevne...
Dragi, Vi ste glumeći Djeda Božićnjaka poklonili poklona i poklona zadarskoj djeci i tako im uljepšali blagdane?
- Da, to je jedna od najdužih uloga koju igram, a igrao sam je još i prije u Kazalištu lutaka kada je postojao teatar Tokar, dakle jedna amaterska družina i te smo blagdanske predstave održavali u tadašnjem domu Sindikata, u njemu smo boravili i prije rata, za vrijeme rata i poslije. No, s obzirom da tu ulogu igram već 35 godina, ta djeca kojima sam nekada davao poklone sad su roditelji, pa sam Djed Božićnjak njihovoj djeci, a skoro pa i djeci njihove djece, što mi je izuzetno drago. Zovu me ljudi i moje generacije kako bih njihovome unuku dao poklone i to me jedino i veseli. Gužve mi iscrpljuju energiju jer je i nemam toliko koliko sam je nekad imao, tako da mi je draže otići u neki vrtić ili zatvorene prostore jer mi je drago uveseliti ljude i izmamiti im osmijeh na lice...
Znatiželjan po prirodi
Osim u Kazalištu lutaka aktivni ste i na dramskim izvedbama. Koja je razlika između glumačke izvedbe u lutkarstvu i dramske izvedbe, odnosno što je teže?
- Ja sam u biti znatiželjan po prirodi i sve me zanima, pa prihvaćam sve poslove koji mi se ukažu, pri tom mislim na snimanje filmova, kooprodukcija, sapunica itd. Dakle, sve što je meni glumački dobro, ja to igram, jer to volim, a na kraju krajeva to je moja profesija. Kada me pitate o razlikama - lutkarstvo je znatno teže i poslije opere i baleta to je najteža disciplina u izvedbenim djelatnostima. U lutkarstvu imate problem uloge, problem lutke i problem sebe samoga. Recimo da se zasniva na nekome 3D-u, dok u dramskoj izvedbi imaš problem sebe i uloge koju imaš, to je 2D. To što si si ti zamislio kako nešto napraviti, uloga ti ili to omogućuje ili te sputava. Sve ovisi koliko si vješt animator jer takva će ti i izvedba biti. U drami je puno lakše. Što se tiče moga angažmana, sad igramo Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj koju ćemo igrati diljem Hrvatske. Isto tako snimam i za njemačku televiziju koja je u kooprodukciji, a radi kriminalističke serije, radnja se odvija na našoj obali. Mene je dopala uloga draguljara i bila je vrlo gledana. Igram i manju ulogu u filmu Božji gnjev kojemu će premijera biti na pulskom festivalu. Radim i s Ričardom, odnosno Enijem Meštrovićem u njegovoj monodrami Oči Uoči Zgospod’non. Ja Igram Boga, a Enio glumi čovjeka koji je u čistilištu i ispovijeda se Bogu.
Kulturna scena Zadra
S obzirom da je Vaša struka izrazito vezana uz komunikaciju i dijalog, kako biste opisali komunikaciju kod nekih naših političara, a i inače?
- Uistinu mu nije jasno kome to sve treba, naročito na državnoj razini. Vokabular im je poput dva kvartovska sukobljena ganga. Osobno sam odavno odbacio razmišljanja politike jer osobno smatram da je demokratski izaći na izbore, a s obzirom da se sve manje izlazi na izbore, onda nema smisla niti pričati o politici. Inače je komunikacija među ljudima u padu, a s druge strane podkapacitiranost je onih koji sjede u Gradskom vijeću i u Saboru. Jer svatko iz svoga rova ruje i nešto traži, a nikako da se pruži ruka i da se pogleda što se može zajedno napraviti. Ovako se političari ponašaju poput razmažene djece. Ja nemam ništa protiv dobrih projekata, ali se ne mogu načuditi građevinskom lobiju. Uvijek se pitam tko to omogućuje da se na nekome mjestu nešto napravi, otkad je to pogled na groblje odlična investicija i bolja je od pogleda na more. Pa valjda bi se davno radilo takvo što da je to istina. Ono što su napravili na Belafuži, mislim da je to van svake pameti. Ovolika koncentracija stanova na malom prostoru je besmislena, a ako su već gradili trebali su raditi urbane vile jer su u okruženju privatne kuće, a ne zgradurine s 2000 stanovnika bez prilaznih cesta. Osim toga, svatko tko je letio iznad Zadra vidio je neizgrađeno prostranstvo, a svi se žele nagurati na mali prostor. Zadar danas izgleda kao da miš gricka malo sira uz more...
Što mislite o kulturnoj sceni grada Zadra?
- Na izvedbenom planu se puno događa, i na likovnoj, i dramskoj sceni, i kod nas u Kazalištu lutaka, a i ples je jako aktivan i tu stvarno skidam kapu Sanji Petrovski i zbog njezinog cijeloživotnog htijenja da zadarska plesna scena zaživi. Mislim da je naša plesna scena odmah iza zagrebačke. Samo to što djeca uče plesati od malih nogu je jako bitno jer se uče koordinaciji pokreta koja je jako bitna. Danas se djeca, nažalost, više ne penju po stablima kao što smo mi nekada. Roditelje je strah da ne padnu, a nama je to bila normalna stvar. Nažalost tehnologija je naša budućnost i ne možemo je poreći, ali je možemo umanjiti. No, što se tiče same kulturne scene ipak mi nije jasno da nemamo šest muških i ženskih glumaca, i da nemamo stalni ansambl u HNK sa svojim repertoarom i cijelim pratećim sadržajima. Ako se već hvalimo svojom poviješću, kulturom, kada je grad imao 8000 stanovnika, tiskara braće Batara tiskala je 16 lokalnih novina, danas nemamo ništa. Mi moramo imati stalni glumački postav, nije to ni do ravnatelja nego i do politike grada jer svi ti glumci moraju imati plaće. Dakle, u to se mora ulagati. Ja sam se uistinu naradio, ne samo u Kazalištu lutaka, nego u svim oblicima vezanim za glumište. Kada se samo sjetim da sam 25 godina vodio dočeke Nove godine i karnevale, da sam bio turistički animator, uhvati me nekad umor. No, ja nisam čovjek od statike i dok gura - gura, na kraju krajeva cijeli je život jedno veliko kazalište...
