Svi ga znaju kao prekaljenog diplomata, sociologa religije i odličnog poznavatelja vanjske politike, osobito vatikanske diplomacije. Rijetkima je poznato da je Ivica Maštruko zapravo profesor engleskog jezika i književnosti, a tek najbliži znaju da je u mladosti bio vodič engleskim turistima koji su na jedrenjacima plovili Jadranom, recepcionar u Starigradu i - glumac.
Kritika ga pohvalila kao izvrsnog magarca
- U zadarskom lutkarskom kazalištu radio sam jedno vrijeme kao glumac, a zbog dubokog glasa interpretirao sam najčešće životinje, otkriva Maštruko da je djeci dočaravao, primjerice, medvjeda, a kazališna kritika u ondašnjem Narodnom listu ocijenila je i da je “Maštruko bio izvrstan kao magarac.”
Glumio je i u zadarskom teatru, a posljednja predstava u kojoj je igrao, sjeća se, bilo je uprizorenje Zoranićevih “Planina”, s kojom je zadarsko kazalište gostovalo u današnjem zagrebačkom kazalištu Gavella.
Rođen je u mjestu Ugljan, u dijelu Batalaža, gdje je živio prvih pet godina života, a to je vrijeme Drugoga svjetskog rata, nakon čega s obitelji odlazi u Split, jer mu je otac dobio posao u splitskom brodogradilištu.
- Ćaća je radio u Americi, bio je tajnik Kluba pomoraca u New Yorku, a radio je na poslovima promjene zastava na brodovima duge plovidbe, kaže i dodaje da je dio novca od kasnije prodaje toga njujorškog kluba išao za izgradnju zadarskog spomenika mornaru na Branimiru.
- Kući se ćaća vratio u gaćama i košulji, isto onako kako je i otišao u Ameriku, kaže Maštruko i priča da je njegov otac pri povratku kući doživio havariju kad je brod u Jadranu naišao na minu, pri čemu srećom nitko nije stradao. Kad je brod izvučen na kopno, u njemu je pronađena i kutija s očevim stvarima, a među njima i radiogram kojim mu supruga javlja da mu se rodio sin Ivica, a koji Maštruko još uvijek čuva.
Nije imao nikakvih želja
Ivica Maštruko u Zadru je na Filozofskom fakultetu 1965. diplomirao engleski i književnost, nakon čega se opredjeljuje za sociologiju religije, granu sociologije koja se bavi proučavanjem vjerovanja i uloge religije u društvu.
Otkuda zanimanje za to područje, pitamo Maštruka koji ističe da nije vjernik, ali da nije ni ateist jer bi to značilo poricanje Boga.
- Oduvijek me je zanimao fenomen vjere, pratio sam i interesirao se posebno za istočne religije, za budizam, islam i druga istočnjačka vjerovanja. U to vrijeme bilo je malo onih iz svjetovnih krugova koji su se time bavili, kaže, a na pitanje je li u mladosti imao neke određene želje čime se u životu želi baviti i što želi postići, odgovara da nije imao nikakvih želja, jer se rukovodio budističkom izrekom da je “izvor svih naših patnji u našim željama.”
Maštruko je radio kao profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao je na Fakultetu sociologije, političkih znanosti i novinarstva u Ljubljani iz sociologije religije.
U mladosti je radio kao novinar u Narodnom listu, a iz Zadra je bio i dopisnik beogradske Borbe za zagrebačko izdanje, dok je za beogradsko izdanje slao košarkaška izvješća.
Sedamdesetih je godina bio direktor i glavni urednik Radio Zadra i televizijskog studija u Zadru. U kultnoj radijskoj emisiji “Pomorska večer”, emitiranoj svakog ponedjeljka, Maštruko je vodio rubriku zvanu Bodul Majk.
- To je bila humoristična rubrika u sklopu “Pomorske večeri” u kojoj sam inkognito interpretirao u dijalektu priče o američkim povratnicima, priče iz života otočana. Ovisno o likovima mijenjao sam glas i slušatelji nisu znali tko je Bodul Majk. Tu sam rubriku vodio i dok sam bio predsjednik Skupštine općine Zadar, a jednom sam napravio i intervju sam sa sobom, u kojem Bodul Majk ismijava predsjednika Općine, to jest mene, sjeća se Maštruko koji je bio i predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Zadar.
Ambasador zemlje koje nema
U Sabor je bio biran tri puta, prvi put od 1969.- 1974., drugi put od 1986. – 1989., te 2003. godine kao zastupnik Hrvatskog sabora.
Bogatu diplomatsku karijeru započinje 1989. kao ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici, a to vrijeme je ujedno razdoblje najvećih političkih turbulencija na ovim prostorima, predratno vrijeme raspada bivše države.
- U tom periodu od 1989. do 1991. bio sam svako malo kod Pape jer su Ivanu Pavlu II. u posjet stizali Tuđman, Kučan, Gligorov, Izetbegović i mnogi drugi tadašnji vodeći političari. Jedino nije bio Milošević. Pri kraju mandata zapravo sam bio ambasador zemlje koje nema. Formalno sam bio jugoslavenski ambasador, a države više nije bilo, dok sam s druge strane odlukom predsjednika Tuđmana predstavljao Hrvatsku u Italiji, ali Hrvatska još nije bila priznata, kaže Ivica Maštruko koji je utemeljio dva hrvatska veleposlanstva – ono u Italiji i Grčkoj. Bio je hrvatski veleposlanik i u Armeniji, Sloveniji, Rumunjskoj, te u Moldaviji, za koju kaže da ima najbolji konjak na svijetu.
Iz dugog razdoblja diplomatske karijere, pamti mnoge burne situacije, događaje, susrete, koje nije moguće ukratko navoditi, no potvrđuje da u diplomaciji ništa nije onako kako se čini. Važno je, kaže, znati se pretvarati i glumiti, a na koji način se nešto diplomatskim kanalima uspjelo dogovoriti najčešće javnost nikad ne sazna.
Njegova je, kaže, životna maksima da ulaže napor da što manje radi, pa tako, primjerice, nije nikad imao volje naučiti voziti automobil.
- Nisam htio polagati vozački niti sam za tim imao potrebe, a uvijek sam imao profesionalnog vozača, ističe kroz smijeh, te dodaje ozbiljnije da je oduvijek imao strah da bi kao vozač mogao prouzročiti prometnu nesreću, pa je u autu radije “komande” prepustio drugima.
Maštruko cijeli život, pa tako i danas u osamdeset i drugoj godini, jako puno čita, a čita sve - od novina, publicistike do romana.
