Zadarski pisac Želimir Periš nakon velikog uspjeha s romanom Mladenka Kostonoga objavio je zbirku kratkih priča Gracija od čempresa. Riječ je o šest priča koje su bave malim zajednicama i u kojima je pokretač radnje nastojanje tumačenja svega onoga što je čovjeku nepoznato i teško dokučivo. Vremena i uvjeti se mijenjaju, ali ljudski porivi uvijek su isti. Jedni su gladni moći, drugi se nastoje tome oduprijeti, a uspijevaju tek kad se nađu dovoljno snažne žene, kao što je primjerice Ida Tratinčica, koje okupljaju pojedince tvoreći čvrstu tvrđavu. Zadnja postapokaliptična priča podsjetnik je na činjenicu koliko je sve za čim trenutačno jurimo potpuno nebitno, nakon “Velikog sranja” nije bitno ni tko smo ni čime se bavimo, već jedino koliko možemo biti korisni (ili lukavi!) za goli opstanak.
U umjetnosti nije bitno biti najbolji
Razgovarali smo s Perišem o horizontu očekivanja nakon Mladenke Kostonoge, inspiraciji, formi i mogućnostima kratke priče, društvenoj angažiranosti umjetnosti, ali i o zadarskoj književnoj sceni, kao i o suodnosu talenta i marljivog rada pisca.
Romanom Mladenka Kostonoga postigli ste velik uspjeh, dobili dvije značajne nagrade, i dalje je redovita preporuka na portalima, Facebooku i Instagramu... Jeste li to očekivali i je li bilo teško napisati novo djelo s obzirom na visoko postavljenu ljestvicu?
- Nema ljestvice. Tko se navodi s ljestvicama, taj ima samo tri pokušaja za preskočiti pa kad ne uspije, natjecanje je za njega gotovo. Zato je bolje niti ne prihvatiti pojam ljestvice. Književnost nije natjecanje. To je jedna od najvažnijih odlika koja dijeli umjetnost i industriju, u umjetnosti nije bitno biti najbolji, bitno je prenijeti emociju, potaknuti spoznaju i uljepšati inače sivi i bespredmetan, nasilan i grabežljiv svijet. Tko se navodi nagradama i prodajom, promašio je bit.
Moja prethodna knjiga, Mladenka Kostonoga, pronašla je svoju publiku, dobila je nekoliko nagrada, objavljena je i prevedena u više država, to je sjajno za knjigu. Gracija od čempresa, moja nova knjiga, tek traži svoju publiku.
Tipično, ali nezaobilazno pitanje, što Vas je inspiriralo?
- Gracija od čempresa je zbirka priča od kojih je svaka krenula iz različitog izvora, no sve su se na kraju spojile u jedinstvenu ideju, vrlo povezanu knjigu. Uvijek sam volio pisati o malim zajednicama, fascinira me u koliko društvenih odnosa se može proniknuti opisujući zajednicu od tek nekoliko ljudi. Jedno malo selo ima sve dinamike kao cijela jedna država i super mi je raditi takve hiperbole...
No, više od pametne bitno mi je napisati zanimljivu knjigu koja se ne ispušta iz ruku. Moje priče su prije svega žanrovski napeti trileri. Tko je koga ubio i zašto? Kako grom uvijek ubija ljude u selu i otkud im onda rane od sjekire? Zašto svatko ima svoju istinu o životu u gradovima? Tko su strašni zvjerovi koji opsjedaju žene u zabačenom selu? Može li nekoliko žena pobijediti cijelu križarsku vojsku? Čitava je knjiga puna misterija čija rješenja donose puno zabave i mrvu katarze čitateljima.
Čitav život u nekoliko stranica
Zašto kratke priče? Što forma kratke priče omogućava piscu, što čitatelju, koje su prednosti, a koje mane u odnosu na roman?
- U teškom ritmu dana i hrpi obveza koje nam nameću ritam nije lako pronaći vremena i volje za čitati debelu knjigu. Nekad se pravi odmor i rješenje nalazi u komadu teksta koji se pročita brzo - a to je jedno od najboljih definicija kratke priče koju znam: Ono što se pročita u jednom sjedenju. Tu sam definiciju prvi put čuo od Romana Simića koji me poučavao umijeću i tajnama kratke priče na jednoj radionici pisanja. Od njega sam i naučio kako i kratka priča može imati snagu romana, čak i veću. Naravno, kratka priča je sjajan izbor kad se piše o trenutku, o nekom događaju ili situaciji, ali kad se čitav jedan život ugura u nekoliko stranica, tad je to umjetnost.
Priče su duhovita žanrovska mutacija bajke, na kojoj groteska tako lijepo raste, i satire koja im daje vezu sa suvremenošću, kritičnost, čak angažiranost, navodi urednik. Vjerujete li da piščeva angažiranost, kao i umjetnost općenito, može promijeniti svijet?
- Točno koliko i angažiranost zidara da napravi umjetnički relevantan i društveno osviješten zid. Ne treba mistificirati umjetnost. Svijet je kompleksan mehanizam osam milijardi individua i tri trilijuna stabala i svatko od njih malo doprinosi sutrašnjici.
Za mnoge uspjehe zaslužna je slučajnost
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
- Hvala na ovom pitanju, daje mi super priliku da se preispitam. Evo, sam malo vraćam film unatrag i ne mogu se sjetiti nijednog uspjeha koji bi se sad mogao spomenuti, a da definitivno mogu stati iza njega. Za mnoge uspjehe zaslužna je slučajnost ili tek sreća, a nema li gore stvari od nepravedno distribuirane sreće? Pitam se imam li uopće ikakvih uspjeha i koji su kriteriji? Mnogi bi na ovo odgovorili: “Moja djeca”, ali djeca su još djeca, nije li prerano za suditi? Nije lako ne biti samoljubiv, a i treba paziti da se čovjek ne ponosi stvarima na koje nije utjecao.
Kako vidite zadarsku književnu scenu?
- Zadru nikad nije nedostajalo ideje i žara, samo se žar teško manifestirao u prepoznatljivi književni pokret, tj. vatre koje bi se i rasplamsale ne bi dovoljno potrajale. Dugo sam bio u organizaciji Kalibar bestivala kojem je primarni cilj bio dovesti književni vrh u Zadar, pa time i lokalnu scenu dignuti na višu razinu. To je sjajno radilo dok je trajalo. Sad su u gradu neke nove inicijative, ima tu sjajnih ideja i sjajnih ljudi. Ja sam se isključio iz zbivanja, no popratim inovativne ideje. Zanimljiv je i ZaPisov novi projekt. Udruga zadarskih pisaca koja više od desetljeća djeluje u gradu za ovo proljeće priprema sjajnu novu knjigu koja će obilovati, ne samo pričama zadarskih autora, već i nizom gostovanja, na primjer priče Jurice Pavičića, čiji su krimići dobili fantastične nagrade i kod nas i vani, posebno u Francuskoj, zatim naši Zadrani u bijelom svijetu: akademkinja Maša Kolanović koja iza sebe također ima europsku nagradu za prozu i Veronika Santo, maestra spekulativne fikcije koja piše i objavljuje u Italiji, a u ekipi je i Marina Vujčić. Domaćim ZaPisovcima pridružit će se prave književne zvijezde.
Talent nije neki mistični božanski dar
Održavali ste radionice pisanja. Koliko je važan talent, a koliko uspješni pisci, prema Vašem iskustvu, duguju vrijednom i predanom radu?
- Oboje su važni i potrebni, iako posve različiti. Pokušajmo ovako, recimo kuhamo paštu: pašta je rad, a talent je sol koji stavljamo u vodu. Moguće je skuhati paštu i bez soli, ali neće biti ukusna, gotovo da neće biti ni jestiva. Možemo, dakle, u pisanje uložiti samo rad, ali će tekst ostati bljutav. S druge strane, ako nema rada, to jest ako nema pašte - nema ni jela. Rad je nužan. Mora ga biti. I mora ga biti puno inače ćemo ostati gladni. Ali, za ukusan obrok treba nam i talent, sol.
Međutim, talent nije neki mistični božanski dar. Treba se sjetiti da je talent nekad bio mjera za težinu, a i neke valute su nosile to ime, dakle talent je jedna vrlo mjerljiva stvar. Više od toga, talent je zamjenjiv. Nema li soli, pašta se može začiniti češnjakom. Zgnječite jedan češnjak umjesto prstohvata soli i stvar postaje ukusna. Pomaže i kapula. Ili, evo dobar kulinarski savjet: iscijedite limun i dobijete totalno uzbudljivo, vrlo jestivo jelo. Ima rješenja. Moram priznati, ni ja nisam pisac od velikog talenta, ali predano radim i koristim puno limuna.
Na kraju, poruka mladim piscima i onima koji to tek žele postati.
- Pročitajte 100 knjiga.
