Što je čovjek zapravo, ako ne astronaut? Tomislav Miočić, autor zbirke poezije “Astronaut”, gradi svoju poeziju iz pozicije neprilagođenog, marginaliziranog, autsajdera koji se u svojoj okolini ni ne može osjećati drugačije nego onako kako se osjeća astronaut dok u svojem svemirskom skafanderu promatra stranu beskrajnost koja se proteže oko njega u svim smjerovima.
Tomislav bijeg traži u umjetnosti. Načitan je, naslušan i nagledan. Stoga je sve te utjecaje objedinio u svojoj poeziji, pa u pjesmama često spominje Gilmourea, Fellinija, Salingera, Orwella i druge velikane koji su obilježili svjetsku umjetnost.
Tomislavova lirika beskompromisna je borba protiv dekadencije, učmalosti, ispraznosti i općeg tupila. Ponekad je pesimistična, ponekad optimistična, ali uvijek drska i buntovna. Ne libi se imenovati stvari njihovim imenom, napisati nazive i pridjeve koje svi pomislimo u glavi, ali ih ostavimo neizgovorenima nauštrb obzira, kulturnog ponašanja i pristojnosti. Kao da nam hoće reći da na taj način samo održavamo na životu sve ono što je u našem društvu trulo, da smo mi ti koji uzrokuju trulež koja nas okružuje...
Bilo bi možda krivo reći da je ovo samo angažirana poezija. Zanemarili bismo duboku psihološku pozadinu pojedinca koji se skriva iza svake pjesme, naratora koji ne traži za sebe nikakvu milost, razumijevanje ili odobravanje okoline, dapače, često joj se prkosno suprotstavlja.
Poeziju danas može napisati svatko. I mnogo je loše, banalne poezije o banalnim pojavama o kojima prve sastavke pišu učenici u osnovnim školama. No, tu i tamo pojavi se poneka zbirka koja nas razdrma svojom britkošću, inteligencijom, emocijom i jezikom. Poezija koja je u stanju prokazati i identificirati emocije koje mi već imamo u sebi i iznijeti ih na površinu da nam bude lakše. “Astronaut” je upravo takva poezija.
