Predstava (Pret)posljednja panda ili statika, prema tekstu Dina Pešuta, pod redateljskom palicom Vinka Radovčića jedna je od onih nakon koje gledatelj zaista dugo razmišlja, propituje sebe, svijet oko sebe, tko je, što je i kamo ide i na koji način.
Jednostavna scenografija, drveni pravokutnik ispunjen zemljom i jednostavna kostimografija, obični tamni kupaći kostimi, zaslužne su za ogoljevanje najdubljih emocija i razmišljanja, u fokusu su samo glumci, njihove riječi, ekspresije i pokreti, silno važni za prenošenje misli i suživljavanje s publikom.
Pomalo pogubljeni i često usamljeni
Osim zemlje, tu su i suncokreti, svatko od njih četvero nakon promišljanja nosi ih u svoj kut, i ti su suncokreti simbol traženja svoga mjesta pod suncem, svrhe postojanja i cilja. Na kraju, svi se spajaju na sredini sugerirajući kako smo, usprkos razlikama i drukčijim prioritetima, svi isti - pomalo pogubljeni i često usamljeni.
Pratimo dječju igru, ali igru djece rođene 1990. godine, u Sisku... Igraju se u podrumu osluškujući granate, dijeleći teške obiteljske priče, strah, ali i podjele koje su, eto, jednostavno dobili u nasljedstvo.
Ana, Luka, Marija i Marin igraju se najprije “ringe, ringe, jaja...”, bezazleno, dječji, no pratimo gradaciju i igrama se oslikavaju i životne i društveno-političke okolnosti u kojima odrastaju... Pa se tako krenu igrati privatizacije, pa Srba i Hrvata, pa Europe i prosperiteta, pa se na koncu igraju i - kompleksa.
Likovi sanjaju Kopenhagen, što isto nije slučajno - kao mala djeca igrali su se barbikama i autićima koja su im poslala djeca iz Danske pa su maštali o nekom veselom, bezbrižnom, šarenom svijetu gdje kuće nemaju rupe od metka.
Komentira se štošta, kritizira se društvo, ali su teške teme omotane simpatičnim dosjetkama. Predstava se bavi i pitanjem Domovinskog rata: “Ako si protiv rata, onda si protiv Hrvatske”, pitanjem seksualne orijentacije, pitanjem vršnjačkog i seksualnog nasilja: “Veliki dečki bogatih roditelja mogu sve”, pa i Crkve.
Itekako je zanimljiv i odabir glazbe - najprije u podrumu zaplešu uz Cecin hit, pa oduševljeno pjevaju Čavoglave Marka Perkovića Thompsona, zatim emotivno pjesmu Moja domovina, dok predstava završava pjesmom Tvoja zemlja Vice Vukova.
Domoljublje - blagoslov ili uteg
No, je li im domoljublje, iskazano barem željom da ne odu svi vani, blagoslov ili životni uteg, teško je reći.
Ana (Mirjana Đan) je predivna i pametna, takva je oduvijek, svi joj se dive i najvažnije - svoja je, ustrajna i odlučna.
Zahvaljujući tome, završava u Parizu gdje piše eseje i uživa u životu. Ipak, nada se da neće završiti kao Dubravka Ugrešić.
S druge strane, Marija (Tea Harčević), simboličnog imena slabiji je karakter, odustaje od svega, čak i od sebe. Dok njeni prijatelji otkrivaju nove svjetove, ona se iz kronične usamljenosti pridružuje grupi vjernika, hoda i bori se za život. U predstavi, što valja pohvaliti, nije propušteno ukazati na licemjerje društvenih i vjerskih skupina, kao i na to da krajnosti nerijetko dovode do mržnje i nerazumijevanja onih koji misle drugačije.
Luka (Filip Lugarić) je homoseksualac, i to svi znaju od najranijih dana, ali isto tako, to nitko ne želi ni čuti ni reći.
Luku Marin tuče u školi iz jednostavnog razloga - jer može. I to zlostavljanje prati ga tijekom cijelog života, i onda kada je poznati redatelj, on je nesiguran, on se trese i zamuckuje.
Marin (Tomislav Dunđer) dječak je koji je u maloj, skromoj sobici sanjao veliki svijet, bogatstvo, društveni položaj i sve benefite koje on donosi. Osim bijednog života, oblikovao ga je i strogi odgoj, u duhu nacionalnosti i nit vodilja da cilj opravdava sredstvo.
I tako, upisao je pravo, pa je postao pročelnik za kulturu, pa je malo po malo gradio carstvo, okupljao kokainske “prijatelje” i zgodne plavuše oko sebe sve dok na vrata nije pokucao - USKOK.
Osjećaj (ne)pripadnosti
Lepeza likova zapravo je poput kataloga ljudi, koliko god grubo i šturo zvučalo. Likovi su prototipi u kojima je jasno vidljivo odakle su, u kakvom su se prostoru igrali, kakvim su ih informacijama zalijevali od najranijih dana, kamo idu i što su spremni žrtvovati za to. I, priznajmo iskreno, svi se možemo svrstati u jednu od prikazanih ladica.
Društvo je i dalje uskogrudno, isključivo i svi, kao i likovi, tražimo samo osjećaj pripadnosti, grad koji će ostati naš i onda kad odemo iz njega tragajući za boljim životom, prijatelje koji će nas, unatoč promjenama koje su sastavni dio života, razumjeti i zagrliti.
Osim tereta podjela i opterećenosti povijesnim bremenom, generacije rođene devedesetih nose u sebi strah, traumu, prisilno brže odrastanje jer se najprije skrivaju kako bi uopće preživjeli, bore se za golu egzistenciju, a nakon što rat konačno završi, proživljavaju neke druge vrste ratova i borbi. Od toga da mogu biti ono što zaista jesu i glasno to reći do toga da se i njihovi roditelji, a i oni silno trude da bi uopće imali posao i nešto novca za preživjeti.
Sve je to ova sjajna glumačka ekipa savršeno prenijela publici koja je bila na pozornici, koja je zapjevala s njima, koja se srčano tu i tamo nasmijala, koja je tužno uzdisala na scene koje su isječci teškog vremena, ali i velike snage, upornosti i želje da se ipak, na ovaj ili onaj način, stvori bolji svijet.
