Tekst predstave “55 kvadrata” inspiriran je svakodnevicom i kolumnom Jurice Pavičića, a prati suvremenu splitsku obitelj tijekom ljetnih mjeseci. Izbačeni 1.5. iz stana koji unajmljuju, Lena i Tino odlučuju ljetne mjesece provesti kod Leninih roditelja, mlađeg brata i bake u stanu od 55 kvadrata. Osim najezde turista, ljeto u stanu otežava nepitka voda, požar koji se opasno približio gradu te smrad odlagališta smeća koji se širi cijelim gradom, a posebno kad zapuše južina, metaforički podsjećajući na odnos grada prema svojim građanima.
Gradacija napetosti
Usprkos smiješnim scenama i simpatičnim dosjetkama o svakodnevici svih nas, uglavnom vlada komorna atmosfera, pratimo gradaciju napetosti između triju generacija od kojih je svaka opterećena nekim svojim demonima.
Baka koju utjelovljuje sjajna Arijana Čulina, kao i većina starih Lijepe Naše, čeka mjesto u staračkom domu koje joj je obećao njen sin. Doduše, kasnije saznajemo da je taj sin prokockao novac od prodaje stana i da je priča o staračkom domu obična laž čime priča dobiva pomalo intrigantnu, ali nažalost i u realnosti nerijetku, obiteljsku pozadinu - žensko dijete brine o roditeljima, muško dobiva imovinu koju spiska na zabavu.
No, lik bake svakako je glas razuma i spomenik nekih davnijih, jednostavnijih, silno sretnijih vremena. Baka priča kako je Split izgledao nekada, kako su se ljudi ponašali, kako novac nije bio smisao života. Uspoređuje današnji Split, a to se može primijeniti na apsolutno svaki dalmatinski grad, s mravinjakom. Naime, domaći bježe na periferiju, ostavljajući grad koji su stvorili turistima.
Pa se na koncu izvrsnog monologa simbolično zapita: Ča smo na ovon svitu što se poprati glazbom.
Između snova i bračnih obveza
Baka priča s pokojnim suprugom, on je njen mir, i savjetnik, i utjeha. Monolozima se vjerno oslikavaju unutarnja stanja likova, pa i kontrast između brakova nekad i danas. Nekad je, prisjeća se baka, muškarac ženi osiguravao sve, a njenoj unuci Leni “onaj njen nije osigurao ni postelju”.
Lena sanja neki bolji život, neprestano propitujući gdje je, što je i kamo ide, zajedno sa svojim suprugom Tinom.
Moglo bi se reći i da je rastrgana između svojih snova, i odlaska iz rodnog grada, i bračnih obveza.
Na kraju lik mudre bake daje savjet da nađu svoju sliku i sanjaju zajedno i rješava zaplet “Deus ex machina”.
Lik brata predstavlja neke nove klince, one koji su u isto vrijeme i pasivni promatrači svijeta i cinični kritičari. Nemaju baš volje srediti svoj život i uložiti energiju da nađu svoje mjesto pod suncem, već okolo vrludaju žaleći se na sve i tvrdeći da ih netko uvijek sabotira. Ipak, lik monolozima otkriva unutarnja previranja i oštro kritizira društvo, stalež pojedinaca kojima je sve dozvoljeno i za koje ni moralne ni društvene norme ne vrijede.
- Ambicija za djecu propalica je smiješna, čak i uvredljiva, zaključi lik.
Majka je tipična dalmatinska, pomalo grintava žena koja je prema sinu suviše zaštitnički nastrojena, a od kćeri traži da pomaže i vječno nešto prigovara. Međutim, davši se u ulogu majke, supruge, kćeri, susjede, izgubila je sebe što postaje teret i uzrok nezadovoljstva.
Istovremeno pratimo život grada i nedaće koje dolaze kao kazna za pohlepu i nemar prema svemu što su naši preci stvarali i život tipične obitelji u Dalmaciji. I, kao da je sve povezano.
Predstava kritički propituje naslijeđene obrasce višegeneracijskog suživota i mehanizme mediteranskog društva čije su društvene politike pod teretom kapitala sve nepovoljnije kako za pojedinca tako i za obitelj.
