- Golemi radni i stvaralački, znanstveni i istraživački opus Miljenka Domijana, konzervatora, povjesničara kulture i polihistora, koji je stekao ugled u stručnoj javnosti, svojom objektivnom činjeničnošću može lako prigušiti, pa čak i zamračiti, njegov subjektivni stvaralački svijet, gdje se diskurzivna misao prožima estetskim, ili se, štoviše u njega prerobražava, riječi su kojim je Marko Grčić nadahnuto progovorio o Miljenku Domijanu, hrvatskoj konzervatorskoj živoj i aktivnoj legendi, ali i umjetniku fotografu i crtaču u prologu knjige Dvije obale.
Miljenko Jergović pridružio je tome, i mnoštvu drugih tekstova, o onom drugom Miljenku Domijanu predivne rečenice, a spomenuo bih:
- Domijan, bezbeli, nije profesionalni fotograf, niti je profesionalni crtač. Ali nije ni amater. I to je važno napomenuti i znati. Fotografski aparat, blok za skiciranje, olovka i pero su špahtla i mistrija njegove meštrije.... Domijan pronalazi začetke apstrakcije u svježim toskanskim oranicama, u morlačkome podvelebitskom moru, pa ih kao teški metafizički radnik bilježi na svojim fotografijama, ispunjen onom djetinjom fascinacijom kakvu u odraslim godinama znaju imati samo stvarno obrazovani ljudi. Fasciniran sam njegovim fascinacijama. (Napisano u osvrtu na Domijanovu spektakularnu izložbu fotografija i crteža, svojevrsnu retrospektivu naziva "Od oka k srcu", s devet sastavnica postavljenih u Galeriji Klovićevi dvori (Bukovačka priča, Anima et corpus, Terra Toscana, Mare Morlacco, Kraške ljepotice, Pariški zapisi i flanerije, Lubenice za dušu, Armenia i Dvije obale).
Fotograf i crtač
Miljenka Domijana kao konzervatora, zaštitara i obnovitelja baštine Zadra, pa do cijele Hrvatske, manje-više znamo, a ovdje smo da progovorimo o onom nepoznatom. No, i s tvojim fascinantnim izložbama fotografija ljudi su već uvelike upoznati, možda manje s crtežima. Vratio bih se na početak tog "drugog Domijana", na - Bukovicu (fotografije izložbe Bukovačka priča iz 1974. godine)?
- "Od oka srcu", svojevrsna retrospektivna izložba tog mog paralelnog, ne bih govorio stvaralaštva, jer bi to bilo prepretenciozno, nego recimo onog kada sam koristio alat ekskluzivni konzervatorski, a to je foto aparat, za neku drugu temu, a to je, napisao sam u jednom kratkom tekstu, zbog prepoznavanja ljepote u prostoru koja se sama od sebe nametala da je zabilježim za sebe, a onda nekako da pokušam plasirati to ne bi li i ljudi osjetili tu atraktivnost prostora. Teme su jako različite.
Bukovačka priča - koje više nema
Sjećam se one prvotne - Bukovice?
- Zašto je Bukovica bitna? Jer je to ipak bio dominanto ekskluzivno dokumentarno-konzervatorski posao u kontekstu bilježenja etnografskih elemenata u zadarskom zaleđu i naravno etnoloških jer nisu to samo oblici. Posebno me zanimala i tako je tretirana pučka arhitektura, odnosno pučko graditeljsko nasljeđe koje je u svojoj skromnosti, ali opet tako atraktivno oblikovano da je integralni dio krajolika. U takvim nastambama, prepoznatim načinom oblikovanja kao kulturno dobro događa se i život. Tada prije 50 godina u Zelengradu, kojeg Vladimir Ardalić, pisac Bukovčanac, u svojoj knjizi o Bukovici zove "Duboka Bukovica" te 1974. život je bio potpuno autonoman. Nije bilo ničeg što je osiguravalo život izvan proizvodnje svega samostalno, od priučenih stolara, zidara, kovača... Do skromnih kraških polja s nešto malo žita i kukuruza. I autentična pekarska gastro ponuda, danas kad je gostioničarska nakarada, a tada se samo kruh pekao pod pekom. Neka to bude izvor za ovo novo. Kao Rabljanin, Zadranin, bodul, građanin ja sam snimao tada autentičnu prizvodnju kruha pod pekom koju nikad prije nisam vidio, s tada 28 godina. Bila je to fascinacija ekskluzivno sačuvanim prostorom sa svim etnološkim i etnografskim elemtnima. S mojim vraćanja u prošlost znajući da su to prebjezi pred Turcima, ako hoćeš i u zadnjem nam ratu, događalo se da su ljudi bježali od zla i naseljavali prazne prostore, mijenjali sve elemente geostrategija i geopolitika s 10 promjena vlasti itd. Čak se pisalo o tome kako su sačuvali i svoju jezičnu aktrakciju u ekskluzivnosti jezika iz Istočne Bosne uz Neretvu itd. Onda postoji tu evidentna bikonfesionalnost koja je bila apsolutno evidentna do nemilih događanja prije 40-50 godina. Što bi rekao Ardalić koji je ekskulzivni Bukovčanac, pravoslavac i Srbin - gore sada nego u neke turske zemane. Te ‘74. još sve funkcionira, a sada više ničega nema. Segemt Bukovice ostaje dragocjen dokument nažalost samo kamenja. Ljudi više nema, proizvodnje nema, funkcionira groblje, crkva je sačuvana, a čuo sam nedavno da je atmosfera hvala Bogu puno bolja nego prije 30 godina, pa kada recimo umre Srbin pravoslavac i katolici ga s pijetetom pokopaju kao prijatelja sumještanina, na žalost na praznoj zemlji i razvalini. Sad ću se potruditi da napravim paralelu prije i poslije kao fotografski dokument.
To je sad i dokument vremena jer smo imali tragičnu situaciju da pravoslavni srpski živalj tom agresijom ruši sve što je katoličko i hrvatsko, a onda se događa ‘95. i obratno. Ja sam sve to radio znajući priču od 17. stoljeća, od serdara, od Janković Stojana i vremena kada su bili i kondotjeri Veneciji i ta je moja prednost u obrazovanju bila bitna podloga i za likovnost fotografije.
A kako je do tog bukovačkog ciklusa došlo?
- Ja sam dobio zadatak od pokojne profesirice Ksenije Radulić, kultne direktorice Zavoda za zaštitu spomenika kulture da kao mlad, tek pristigao konzervator zabilježim foto aparatom i crtežom to nasljeđe. Crtao sam arhitektonske elemente jer sam i arhitektonski, odnosno građevinski tehničar i tako sam se i zaposlio i fotografirao.
Dolazak u Zadar i kako je sve počelo
Zaposlen si na tome, koliko pamtim i prije diplome?
- U Rijeci sam diplomirao na Likovnoj umjetnosti na Pedagoškoj akademiji. Misleći hoću li na slikarstvo, a sve je već naslikano, dolazim u Zadar i upisujem Povijest umjetnosti i filozofiju. Na drugom seminaru akademik Petricoli kao profesor pita tko govori jezike i ja digem ruku. Što? Njemački i talijanski. Pa opet pita, tko zna crtati. Dignem ruku. Opet Vi, a kako znate crtati? Ja kažem prostoručno, dakle mogu Vas sad porteretirati, ili tehničku dokumentaciju. Zove me u kabinet i pita: Miljenko, hoćete li Vi meni onda nacrtati tlocrte svih predromaničkih crkvica od 9. do 11. stoljeća u Dalmaciji? Hoću, ali nemam alata. Ići ćemo u Zavod, tamo je direktorica naša profesorica Ksenija Radulić pa ćete tamo crtati. Ja sam u 10. mjesecu 1968. došao u Zavod za zaštitu spomenika i - ostao cijeli život.
U Zagrebu kao Zadranin (i Rabljanin), šef službe, a ne - (pseudo)političar
I nakon tog - ostao cijeli život, dolazi Zagreb?
- I kad sam bio u Zagrebu, kao pomoćnik ministra i glavni konzervator, nikad nisam zaboravio Zadar kao kao svoj drugi zavičaj i još manje Rab kao svoj prvi zavičaj. Pa sam se s nekim ministrima, pa i sada mojim prijateljem Božom Biškupićem svađao, da ja hoću raditi, a ne biti pseudopolitičar. Netko doživljava pomoćnika ministra kao političara. Ja sam bio samo šef službe i nikad nisam htio napustiti praktičnu zaštitu spomenika kulture.
Graham Jackson, poveznica prvog i drugog zavičaja
Povežimo prvi i drugi zavičaj preko Graham Jacksona, engleskog arhitekta koji pravi projekt dovršetka našeg zvonika katedrale prema zvoniku rapske?
- Jackson u svojoj knjizi o arhitekturi po Dalmaciji piše: Unatoč napuštenosti i djelomičnoj urušenosti poslije velikih kuga i praznine potkraj 19. st. za mene je Rab najdraži grad na Jadranu. Onda mu je biskup zadarski prijatelj, ali ipak on ne dobiva direktno taj posao, već na javnom natječaju, a za uzor i karakter uzima rapski zvonik. Opet digresija o poslu. Njegov unuk Sir Nicholas Jackson europski je majstor orguljaš i dobijem ponudu da bi on negdje svirao. Nazovem i odmah dogovorim koncerte i svirao je i u Rabu i ovdje u Zadru. Pozvao me u London, a i ja sam držao predavanje u Londonu - Rab kao baštinski motiv za djelo njihovog ekskluzivnog člana akademije P. Grahama Jacksona. Unuk mu Sir Nicholas zove na večeru u Draper School Company klub jer lordovi koji su se bavili tekstilom imaju ekskluzivni klub. U taj prostor smije jednom na godinu dovesti jednog gosta, samo mušakrca, Ali moram imati frak, a nemam ga, pa mi kaže: barem smoking, a nemam ni to. Pa mi je Joško Paro, ambasador tada u Londonu, posudio svoj za večeru. Ne govorim engleski, ali sjedim kraj najutjecajnijeg lorda povjesničara umjetnosti i urednika izdanja o povijesti hrvatske umjetnosti koju je organizirala Jadranka Njerš. On i ja pričamo, odnosno ja blebećem nešto engleski i francuski, a govorim i držim predavanja po svijetu na njemačkom i talijanskom. Na kraju kaže: Thank you very much for your excellent anglo-frances.
Inače, lord Nicholas Jackson kod sebe doma ima akvarele svog djeda Grahama, o arhitekturi Dalmacije i Istočnog Jadrana, a drži ih ispod kreveta i ne zna što će s tim, a ima ih hrpu. Kolega Joško Belamarić pomaže i to smo dogovorili pa su ih otkupile Benediktinke što je dragocjena ostavština.
Obnova od dvaju ratova i zadarska UNESCO "fiks ideja"
- Okolnosti u kojima se događa da ja provodim, kako je profesor Tomislav Marasović rekao: aktivnu zaštitu kulturnih dobara od kad sam došao u Zadar 1968. kad smo još obnavljali spomenike iz Drugog svjetskog rata, da bismo dobili novi rat i opet isponova.
Možda i neprincipijelno gledam: Dubrovnik UNESCO, Split - UNESCO, pa i Stari Grad s poljem na Hvaru, Trogir UNESCO, Šibenik katedrala, Poreč... a Zadar? Bila mi je fiks ideja za Zadar. Dobio sam odmah informaciju da povijesna jezgra na žalost zbog rušenja u Drugom svjetskom ratu i 65 % novogradnji, ne može proći. Onda sam izmislo i odrađivao dva elaborata - prvo Monumentalni sklop na Forumu, pa drugi Rimska matrica ulica. Odbijeni smo, smatram - neprincipijelno. Pazi što mi kažu - da je Sv. Marija holistički tretman i da je nije trebalo toliko obnavljati. A što smo trebali - ostaviti?! Kad smo bili na glasovanju u Petrogradu, da kompleks bude upisan, to predlaže srpska delgacija na čelu s prof. koji je predavao na Pricetonu u Americi, jer je to dragocjni spomenik za cijelu civilizciju, od Rima, Bizanta do svega, pa ide glasovanje. Prešli smo polovicu, već se držimo za ruke, za čestitati, i digne se predstavnica Kolumbije očito pod utjecajem Francesca Pandarina i prevede to na - dat ćemo mogućost da se dopuni pa će ići na sljedeći upis.
No, pojavila se onda talijanska opcija - Bergamo koji ne može ući sam pa predlažu da idemo kao kompleksno dobro s mletačkim utvrdama. Bilo je 12 prijedloga, a upisano šest, nama su otpali Hvar zbog krive namjene tvrđave i Korčula jer je starija i nije ala moderna. Tada Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova prihvaćaju prijedlog. Uvijek valja biti dobro informiran jer moram Italiji i parirati jer je stavila supermaciju na Italiju. No, njihovoj sam ministrici rekao: oprosti, ovo je tema više naša nego vaša, jer je više mletačkih utvrda na našoj obali, i one su bitne, a ne vaše. Što ima Republika Italija s Republikom Venecijom, a imamo mi? Nismo dopustili da ostanemo provincijalne budale. Prof. Nicolas Marche iz Marseilesa je imao pozitivnu evaluaciju. Čak je i imao grešku za ulazna vrata za utvrdu Forte do Ravnica, tvrdeći mi da nije renesana, pa se naknadno ispravio i ispričao. Važna je u tom poslu kompleksnost, polidimenzionalnost, i kontakti s inozemstvom, a najmanje tehnicizam činovničkog tipa.
Kada sam studirao u Rimu, na tečaju UNESCO-a za zaštitu spomenika, za zahvaliti je što je Škrinja Svetog Šime restaurirana na najvišoj razini jer sam dobio prijatelja Christophera Ritkija iz kraljevskog pomorskog muzeja Britanije koji me povezao s pok. Darkom Vilharom i on je napravio elaborat po kojem je obnovljena škrinja.
Zadarski drugi "krsni list"
- Ono što sam naglasio i kod Nagrade Grada Zadra za životno djelo. Ovo je moj drugi Krsni list jer prvi mi je rođenjem u Rabu, a ovo je bio drugi za 52 godine u Zadru. I da sam ponosan što imam dva zavičaja, a koji su bili jako sukladni i živjeli jednu povijest, kulturu, tradiciju, pa se i potukli ako treba (naročito oko Paga). Život u Rabu i Zadru je bio isti. Pomalo sada postaje isti u svojoj pustoši. Tu se pak dohvatimo praznine rapskog kao i zadarskog poluotoka sada kada se s prelaskom sezone ugase svjetla.
A Miljenko je emotivno 27 godina brinuo o sestri, kojoj je bio skrbnik, a nakon čijeg lanjskog preminuća nije izdržao, već prodao stan s čime je posljednji stalni stanar stare povjesne jezgre Raba zimi - ugasio svjetlo.
Do Armenije putem vina
Miljenko, bacio bi se na zadnju stvar - Armeniju čiju si arhitekturu dugo želio vidjeti i konačno napravio ovaj veleban spoj slike i teksta, ali ne o umjetnosti i arhitekturi, već nečem u što se, recimo, oboje razumijemo, a to su vina. Armenska vina?
- Armenija je - Noino pojanstvo. Gdje se ono dogodilo? Ispod Ararata. Noina arka se nasukala na Ararat. I lord Bayron naziva dolinu pod Araratom između Erevana, glavnog grada i Araratam koji je apsurdno sad turski, rajskom dolinom i najplodnijom na svijetu. Tamo je Noa zasadio prvi vinograd i otud ono biblijsko famozno noino pojanstvo. Tamo sam bio na kvalitetnoj strukovnoj ekskurziji jer sam dobio poziv od izdavačke kuće čiji je segment i časopis Archeologia Viva čiji sam vanjski suradnik, a čiji je urednik tijekom rata dolazio u Zadar da bi pisao o razaranju kulturne baštine. Prvi doticaj s Armenijom imao sam u Ravenni 1973. kada je šef centra za izučavanje armenske arhitekture u Milanu Ariano Pagolovelo održao sjajno predavanje s velikim dijapozitivima u koloru što me fasciniralo i s čim sam bio dugo opsjednut. Nazovem Piera, ima li kvragu kakav popust, jer je 2.000 eura? Poslije tri dana zove me da je gazda kuće poklonio put badava, kao suradniku. Devet sam dana kao lud koncem kolovoza i početkom rujna u majici kratkih rukava jurcao i pentrao se okolo. Zove me Miljenko Jergović kad je vido slike, pa viče: pa ti se pentrao! Naravno, jer bez tog ne bih dobio ništa. Urednik i dizajner ARTRESOR firme koja je napravila monografiju Armenija Sacra kad je vidio taj segment na izložbi u Klovićevim dvorima, kaže mi da moramo izdati knjigu. Napravimo ugovor, a trebam napisati 80 kartica, a nisam od velikog pisanja, no na kraju napravim 100 kartica. Naravno, i to pišem koristeći i obimno navodeći, talijanske i njemačke izvore. I za tu knjigu sam dobio godišnju nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske zajedno s našom Antonijom koja je dobila za svoj Zadar, a ja za ovaj međunarodni spektar. Pitao si za vino. Imali smo vrhunski smještaj i najboljeg vodiča i talijanskog i armenskog, na razini docenta. Još sam ih i mučio pitanjima jer sam je prethodno sve naštrebao. Sve je bilo ekskluziva jer armenska je jedna od najboljih kuhinja na svijetu i ovo što mi mislimo da nam je iz turske ili srpske kuhinje zapravo je poteklo iz Armenije (dodajem i Gruziju). Uz svaki sam taj obrok tražio i njihova čuvena vina i donosili su izvrsna, pogotovo bijela vina. Konjak armenski je najčuveniji na svijetu, i skup. Tu smo se dohvatili i dugogodišnjeg prava kojeg su svojevremeno imali Armenci, i nitko drugi na svijetu, da svoj konjak tako zovu, za što im je sad EU isplatila milijunske odštete da prekinu. Tu smo se onda prisjetili i kako nama Slovenci brane Teran, makar smo tu nešto u EU izborili, a Talijani Prošek što je još u previranju... Pa smo se prisjetili da je Churchill preferirao armenski konjak, a da su u Ninovu Babiloncima, odnosno Nabukodonossoru Armenci donosili vina (sačuvano u reljefima), tada najbolje na svijetu. Pa smo onda vinima došli opet u Toskanu i pomalo obišli svijet... do konstatacije da armenski konjak ide do 7 zvjezdica.
Hedonist eno-gastro baštine
- Ja volim reći da sam hedonist jer to meni nije negativno određenje, već zavisi kako taj hedonizam trošiš i kako dobivaš mogućnosti. Ja sam to u gastro baštini apsolutno. Ja sam nedavno držao predavanje o venecijanskoj gastro baštini u Dalmaciji, na Rabu jer sve što imamo je naša inačica mletačke kuhinje s boljom sirovinom. Kuham sam, dugo sam držao klape u Zagrebu, Zadru i Rabu i ja bih kuhao i na Lunu i u Zadru za moju ekipu. Ja sam i u Zadru, a u Rabu pogotovo, mogao ući u kuhinju, Ja i sad kod Jose u Sukošanu uđem u kuhinju i dogovaram se i određujem kuharu što. Nekoliko sam jela i plasirao. Crni rižot sa sipama iz lagune. No što je tamo ekskluziva - puletna s nero di sepia pa sam na Rabu sugerirao - ako imaš crnila od sipe, skuhaj pulentu pa je potom svi traže. Kako smo svi ostarili, sve je manje toga. Eto, jučer sam s mojom jadnom klapom napravio eksces pa sam se morao ispričati. Inače se klapa svela na tri muška i dvije ženske i nabavio sam pivca od tri kila, a prijateljica koja inače dobro kuha i ima jednu malu gostionicu radila je tingul. ali vidim paštu prekuhanu. Iz velike teće uzmem krilca, a meso pada s kosti na što svašta izgovorim, pa oni meni, pa sam na kraju uz psovke bez jela išao ća. Sad sam se ispričao.
U Pridragi sam vodio obnovu crkve Svetog Martina unatoč svim predodređenjima naših starijih kolega, da je ili predromanička ili barokna crkva. Pavuša i ja otkrili smo da je iz 5. stoljeća i s prigradnjama iz 6. stoljeća. Tad sam išao autobusom do Posedarja, a onda pješke do Pridrage početkom 70-ih. Dobio sam dragocjene prijatelje tamo, jedan je Slavko Gospić, a njegov manual Jerolim Jerko Čulina koji je poslije postao lugar tih godina je nama pripremao ekskluzivu. Znaš za sv. Marina iz Toursa i legendu o guskama (naravno da znam čuvenog vinskog sveca), a oni su imali tuke. I tada je tuka lešo ili pod peku u Pridragi bila teška ekskluziva Jerkova. To nije drugdje bilo tada i sada je po restoranima ta morlačka tradicija došla u venecijansku gastro tradiciju grada Zadra. Meni su svojevremeno braća Marasovići zamjerili kao čuvari kulturne tradicije kad sam napisao da je i eno-gastro baština kulturna baština.
Podvodni ribolovac
- Ta me gastro prezentacija dovodi do podvodnog ribolova jer sam najsretniji čovjek bio kada bih tri, četiri ure ronio i lovio ribu. Moje su lovne dubine od pet do 15, pa 16 i 17, čak i 18 metara. Jedino što mi je pravilo radost u životu i isključilo me od svega je bio podvodni riblov. U Zadru - jedino s pokojnim Zdenkom Brusićem. U zatonskoj smo luci radili s bocama i tamo hrpe materijala našli. A kako je bilo plitko, boca je trajala pa bismo ronili dva puta po dvije ure. Popodne bismo skinuli boce i uzeli pušku za uhvatiti za večeru. I jedino sam s njim po Olibu i Premudi za zimskijih vremena ronio s odijelom. Inače ne. U Rabu u mojoj klapi baš i nisu ronili, osim jednog što me nadmašivao. Sad su bolji od mene jer se bave lignjama, a ja ne. Samo još volim na duboko loviti arbune, ali nisam šampion. Jednom sam skoro stradao kad mi je jedan ugor pobjegao u jamu na 13 metara. Eko fenomen je da sam znao sve oko Raba, Kolan, Pag i svi ti otoci, svaku rupu i odem ovo ljeto - ničega više nema. A moji Rabljani izloviše sve. Nekad se išlo na sviću kad nije bilo vjetra, sad love i po fortuni s tim "televizijama".
Od Rapske gospode do - bande
- Moj su otac i njegov djed obnavljali crkvu svetog Kirijaka u Premudi. Moji su bili građevinari, moj djed i pradjed sagradili su župnu crkvu u Pakoštanima koju je projektirao Čiril Metod Iveković. Dvije djedove sestre su uz radnike 1910. ukrcali u brod na jedra i doveli u Pakoštane Obe su se udale pa mi je vlasnik Kroštule (Ante Vulin) rođak. Djedova sestra je kuhala za radnike i onda se udale u Pakoštane. Na Silbi i Olibu sam ja bio gospodin što je radio crkvu i to. Sad je sramota reći da si s Raba jer je ta banda sve polovila.
