Film “Najsretniji čovjek na svijetu” kojeg su Zadrani imali priliku pogledati zahvaljujući entuzijastičnoj ekipi iz Kino Zone, stvarno nije još jedan klišejizirani, predvidljivi i prepatetični film o ratu.
Naime, redateljica Teona Strugar Mitevska, koja s Elmom Tataragić potpisuje scenarij filma, donosi priču o grupi ljudi koja odlazi na speed dating event tražeći ljubav ili pak bježeći od samoće. Glavna junakinja Asja ni ne sanja da će njena potraga za ljubavlju, na majčin nagovor, zapravo otvoriti neke rane iz prošlosti s kojima sada mora raskrstiti.
Od humorističnog izleta do planine iskustva
Prema riječima redateljice, film “Najsretniji čovjek na svijetu” počinje kao humorističan izlet koji izrasta u planinu iskustava.
“Kandidati” se upoznaju odgovarajući na unaprijed zadana pitanja, sve započinje lagano, primjerice otkrivaju svoju omiljenu boju, kad su zadnji put pjevali i slično. Međutim, kako pitanja postaju ozbiljnija, teža i intimnija, tako i unutarnja stanja likova postaju sve burnija, opasnija i intrigantnija.
Nameću se pitanja što nas određuje - etnička pripadnost, vjeroispovijest, spol? Što nas razdvaja ili spaja? Jesmo li, bili žrtva ili agresor, jednako ranjeni?
Asja predstavlja žrtve rata - ranjena je kao 16-godišnjakinja, izgubila je prijatelja dok su išli pod vodu, nastavila je živjeti, odnosno preživljavati sjećajući se rata u svakom trenutku, posvetila se poslu na što je ponosna...
Zoran je bio dječak od 18 godina kada su ga odvukli u rat, da ubija, “da puca na svoj grad”... Imao je, naglašava, druge planove, nije htio, morao je. Kasnije je nastavio živjeti, odnosno preživljavati s grižnjom savjesti, premda svi, kada ga vide, pomisle da je najsretniji čovjek na svijetu.
Prema stvarnom događaju
Ostali su također protkani traumama, unutarnjim borbama i pitanjima na koje vjerojatno nikad neće pronaći odgovore. Njihovi su razgovori i odgovori savršena kulisa za isticanje glavnog dijaloga, priču Asje i Zorana.
Zanimljivi su krupni kadrovi koji omogućuju da mimika i geste pričaju priču, činjenica da se sve događa u jednom danu, u par sati, u Sarajevu danas i u, izuzev izlaska u klub kao svojevrsnog simbola bijega, istom prostoru. U skladu s tim, bilo bi izvrsno ovu snažnu priču postaviti na daske koje život znače.
Nakon projekcije filma, filmolog Mario Županović moderirao je razgovor sa Ksenijom Marinković, poznatom hrvatskom glumicom, koja je imala jednu od većih uloga u ovom filmu.
- Dirnulo me što je priča nastala prema stvarnom događaju i što govori o ranama koje nikako da zarastu. Jedna je žena na radionici pisanja upoznala čovjeka koji je bio najzanimljiviji u ekipi, korak po korak, ispostavilo se da je on pucao na nju u Sarajevu, sa srpske strane, ispričala je Ksenija priču o stvarnoj priči na kojoj je temeljen film.
Svi su glumci, otkrila je Ksenija, bazično kazalištarci i lijepo su se slagali i nadopunjavali, a Županović je istaknuo kako je regionalna koprodukcija sjajna stvar budući da se kroz umjetnost i kulturu promiču teške teme.
- Prvo, nijedna naša kinematografija nema dovoljna novca da sama financira film. Drugo, imamo želju surađivati i probati srušiti barijere koje postoje, naglasila je Ksenija.
Razgovaralo se još o proživljavanjima traume, a bitno je istaknuti da se publika rado uključila, postavljala pitanjima i pohvalila film. I zaista, ako imate sreće da u svom gradu možete pogledati nešto što nije Barbie i Oppenheimer, iskoristite priliku.
Jer ovo su teme koje nas se svih, nažalost, i dalje itekako tiču.
