Dok većina ljudi more doživljava kroz prizmu ljeta, plivanja i odmora, za druge je ono svakodnevno radno mjesto, izvor strasti, ali i ozbiljnih izazova. Jedan od njih je Vedran Dorušić, poznati zadarski podvodni arheolog, instruktor ronjenja i vlasnik ronilačkog centra Foka. Klub Foka, osnovan 2002. godine na Pagu, danas stacioniran u Šimunima, pod njegovim vodstvom odavno je prerastao klasične rekreativne okvire i postao aktivan sudionik u zaštiti hrvatske podvodne kulturne baštine.
Značajna istraživanja
Vedran već više od petnaest godina sudjeluje u arheološkim istraživanjima na mnogim značajnim lokalitetima diljem jadranskog podmorja – od zadarskog i šibenskog akvatorija, preko Raba pa sve do projekta Gnalić i CISSantiqua. Često surađuje s prof. dr. sc. Irenom Radić Rossi, jednom od vodećih stručnjakinja za podvodnu arheologiju u Hrvatskoj. U ovom razgovoru otvorili smo temu trenutnog stanja podvodne arheologije kod nas, izazova na terenu, zakonodavnih prepreka, ali i budućnosti ovog fascinantnog i neuobičajenog poziva.
Vedrane, kako danas izgleda opća situacija s podvodnom arheologijom u Hrvatskoj, osobito u Dalmaciji i Gradu Zadru? Koliko lokalne i državne institucije podržavaju takav tip istraživanja?
Definitivno je jasno da država i lokalna zajednica podržavaju i financiraju ovakav tip istraživanja. Naravno, oni koji se bave istraživanjima uvijek bi htjeli više sredstava ili drukčiju raspodjelu, ali ako uzmemo u obzir da u Zadru djeluju Arheološki muzej, Međunarodni centar za podvodnu arheologiju i Sveučilište u Zadru, te da sve tri institucije uspijevaju osigurati sredstva za svoja istraživanja, možemo reći da je situacija dobra. Naravno, iz moje osobne perspektive možda bi bilo ispravnije financirati istraživanja koja iza sebe ostavljaju nove kapacitete – one koji se mogu iskoristiti u svrhu turizma ili promidžbe. No to je moje osobno mišljenje, budući da primarno dolazim iz turističkog sektora.
Negativan stav prema arheolozima
Poznato je da građani često negoduju kad čuju za arheologe – “opet će usporiti radove!” Kakav je odnos lokalne zajednice prema podvodnoj baštini?
Možemo reći da je taj, nazovimo ga, negativan stav prisutan i u podmorju, ali moram naglasiti da se stvari kreću u pozitivnom smjeru. Suradnja između arheologa, nas ronilaca i lokalnog stanovništva sve je bolja i to ponajviše zahvaljujući novijoj generaciji arheologa koja otvoreno pruža ruku suradnje. Ta promjena već donosi vrlo dobre rezultate. Nažalost, u prošlosti je komunikacija prema lokalnom stanovništvu bila loša, nikakva ili pogrešna, što je stvorilo određeni animozitet – posebno među lokalnim investitorima u gradnji. Stvorio se dojam da ćeš, što god dotakneš, imati problema s arheolozima, da će ti usporiti radove ili ih čak zabraniti. Danas znamo da to nije tako. Pušu povoljniji vjetrovi i stvari idu prema suradnji.
Zahtjevan i opasan posao
Kako izgleda jedan dan na podvodnom arheološkom terenu?
Takav posao izuzetno je zahtjevan. Radimo često na izoliranim lokacijama – otocima bez dućana, bez pošte, bez... svega. Moraš sve imati spremno. Pogriješiš? Nemaš drugu šansu. Doručak je u 7:00, teren u 8:00, i rad do zalaska sunca. Kad se vratimo, posao tek počinje: pranje nalaza, katalogizacija, dokumentacija, punjenje boca, miješanje plinova... Radni dan zna potrajati i do ponoći. Pauze? Rijetkost. Nedjelje? Samo ako puše bura. Iskustvo? Najvrjednija valuta.
Je li ikad došlo do ozbiljne nesreće?
Nažalost – da. Najteže mi je pao slučaj s Letavice, kad je jedna studentica izronila s 38 metara nakon samo 18 minuta. Bila je zapletena u pojas s olovima, izgubila neutralnu plovnost i izletjela prema površini. Srećom, imali smo kisik, ekipa je bila uigrana, sve smo odradili po pravilima. Nije imala simptome dekompresijske bolesti, ali šok je bio ogroman. Mlada osoba, bez iskustva... To nije šala. Takve situacije podsjećaju nas koliko je sve to krhko.
Ispod 40 metara je skuplje
Kako stojimo s tehnologijom? Imamo li moderne uređaje, opremu, znanje?
Za ronjenja do 40 metara – da, i više nego solidno. Sve dublje – postaje jako skupo, tehnički izazovno i rijetko se provodi. Rad na većim dubinama traži posebne plinove, iskusne ronioce i jako dobru pripremu. Ali za ono što radimo do 40 metara, oprema je dobra. Naravno, uvijek može bolje, pogotovo kad govorimo o edukaciji i kapacitetima.
Kakve su reakcije javnosti na podvodnu arheologiju?
Ljude to uvijek zanima – ali samo ako im to ispričaš na jednostavan, njima blizak način. Problem je što se podaci često zadržavaju u stručnim krugovima. A kad ljudima kažeš da si našao brod iz 1. stoljeća ispred plaže na kojoj se kupaju – oči im se zacakle! Društvene mreže su tu nevjerojatan alat. STRATON projekt, primjerice – tu smo se trudili sve objavljivati u realnom vremenu. I ljudi su to pratili! Takve stvari moramo više raditi.
Troma administracija je najveća prepreka
A prepreke? Pretpostavljam da ih ima i više nego ronioca...
Najveća prepreka? Tromost administracije. Zakonodavstvo koje djeluje kao da je iz doba VHS kazeta. Dozvole za podvodno istraživanje izdaje i Ministarstvo obrane – i to u roku od 60 dana. Čak i kad želiš pregledati plićak ispred Krka. To zbunjuje i nas koji u sustavu radimo, a kamoli širu javnost. Zakoni su nedorečeni, staromodni i ne prate stvarnost. Potrebna je reforma. Ne kažem da treba pustiti svakog s maskom da “istražuje”, ali mora postojati balans.
Suradnje s velikim imenima, poput prof. dr. sc. Irene Radić Rossi – kako one izgledaju?
Rad s profesoricom Irenom bio je moj početak. Od tada sam surađivao s mnogima – domaćima i strancima. Upoznaš ljude iz različitih kultura, učiš nove metode, vidiš drugačije pristupe.
Ako želite napredovati u svom poslu, suradnja je ključna – bez nje se danas jednostavno ne može ići naprijed.
Imao sam i čast raditi sa starijom generacijom stručnjaka, a posebno bih istaknuo profesora Zdenka Brusića, začetnika hrvatske podvodne arheologije. Osim što je bio pionir u svom području, bio je i iznimno zanimljiv sugovornik – osoba koja je i u poznim godinama pratila moderne tehnološke trendove i savršeno se uklapala u društvo studenata.
Suradnja s različitim ljudima – kroz sve te godine i terene – možda je i najljepša uspomena. Vrijednija i od samih nalaza.
Podvodna arheologija je strast
I za kraj – budućnost? Što treba napraviti da podvodna arheologija postane ono što zaslužuje biti?
Nemam jasnu viziju, ali znam da se bez projekata – ne može. Mladi će morati sve više pisati EU i lokalne projekte. I morat ćemo komunicirati s javnošću – jasno i glasno. Imamo nevjerojatne nalaze – ali gdje su muzeji koji to pokazuju? Brodolom kod Gnalića je svjetski raritet, a muzej u Biogradu – duh prošlog sustava. Da je u Italiji, to bi bio top 5 muzeja na Mediteranu. Imamo sve – povijest, nalaze, ljude, more. Ali još nemamo – priču. Kad je ispričamo kako treba, podvodna arheologija će postati nacionalni ponos.
Podvodna arheologija u Hrvatskoj nije samo posao – to je strast, znanost, rizik i često borba s nevidljivim protivnicima. S jedne strane stoje otkrića koja doslovno oduzimaju dah: antički brodolomi, potonule trgovine, ostaci izgubljenih vremena – sve to leži ispod površine mora koje svakog ljeta oduševljava tisuće turista. S druge strane, tu je sustav: trom, zakržljao, zakonski preopterećen i još uvijek ukorijenjen u paradigmu prošlog stoljeća.
Arheolozi i ronioci poput Vedrana Dorušića operiraju između te dvije krajnosti – između čuda koje otkrivaju i zidova na koje svakodnevno nailaze. Bez podrške sustava, bez modernih zakona, bez snažne institucionalne promocije, podvodna arheologija riskira da ostane zatvorena unutar ronilačkih bilježnica, arhiva i stručnih konferencija koje šira javnost nikad neće čuti. A to bi bila šteta ne samo za znanost, već i za nacionalni identitet. Jer ono što se skriva ispod mora – to smo mi. Naša povijest, naši putevi, naše veze s Mediteranom, s Rimom, s Istokom, s prošlošću koju nikad nećemo moći razumjeti do kraja ako ne pogledamo ispod površine.
