Postoji više vrsnih intelektualaca, rođenih ili stasalih u Zadru, koji su već jednom nogom zakoračili u dvadeseto stoljeće, a istovremeno u novo doba prenijeli vrline ljudi iz prošlih vremena, navodi Gloriija Rabac-Čondrić u svom radu “Književno-kulturna djelatnost na talijanskom jeziku u Zadru u 19. stoljeću”.
Među njih svakako pripada i Tulio Erber, koji se rodio u Veroni 1854., ali je kao dječak preselio s roditeljima u Zadar, gdje je ostao do svoje smrti 1909. U Zadru je pohađao Gimnaziju, a zatim je završio studije u Grazu. Nakon završenog školovanja vraća se u Zadar i postaje gimnazijski profesor geografije i njemačkog jezika. Uživao je veliko poštovanje kod učenika, kolega i građana koji su ga, kako navodi Gloriija Rabac-Čondrić, cijenili zbog njegove intelektualne vrijednosti, dobrote i skromnosti.
Zadarsko školstvo od 1282.
Među njegovim djelima izdvaja se Storia del’ I. R. Ginnasio Superiore in Zara, odnosno povijest zadarske gimnazije.
“U kratkom pregledu prvih početaka školstva u Zadru, Giuseppe Ferrari Cupilli iznosi podatak da se 1282. godine pojavila gramatička škola na komunalnoj razini. Taj datum prihvaća i Tulio Erber žaleći što su dokumenti iz tog razdoblja oskudni. Prihvativši 1282. godinu kao povijesnu činjenicu, Erber sažima pet stotina godina školstva u mali broj stranica,” nastavlja u svom radu Glorija Rabac-Čondrić.
Erber u svojoj knjizi zaslugu za značajne događaje na obrazovnom i kulturnom planu, početkom 19. stoljeća, pripisuje uglednim građanima Giandomenicu Straticu i Nikoli Jakšiću, koji su bili članovi Ekonomsko-književne akademije. Njima su se pridružili Ivan Đurović, Ivan Kreljanović Albinoni te Straticov mlađi brat Giorgio.
Erberove skupljene i provjerene činjenice o obrazovanju i odgoju svjedoče da je Zadar kroz cijelo 19. stoljeće bio rasadište znanja i da je njegova gimnazija bila pravo vrelo duhovnog i intelektualnog života. Među prvima u Hrvatskoj, ta je gimnazija odgojila niz naraštaja, pripremala ih za sveučilišne studije, nakon kojih su se vraćali u Zadar da bi mu služili kao lučonoše uzvišenih ljudskih ciljeva i nosili stijeg napretka. O tome Erber ne govori eksplicite niti daje na znanje da su pojedinci iznevjerili očekivanja. Sud o njima ostavio je novom naraštaju.
Soneti zaratini
Još jedan iz te skupine svakako bi bio i Giuseppe de Bersa, koji je rođen u Zadru 1862. gdje je i preminuo 1932. U Dubrovniku je završio klasičnu gimnaziju, a poput Erbera, u Grazu studij arheologije i povijesti umjetnosti. Objavljivao je svoje radove u hrvatskim i talijanskim listovima, a izvodio je i istraživanja uz jadransku obalu i u prostorima zaobalja. Stihove je pisao na hrvatskom i talijanskom jeziku, kao i na zadarskom dijalektu na kojemu je 1902. objavio zbirku stihova pod naslovom Soneti zaratini s 58 pjesama.
Kako navodi Glorija Rabac-Čondrić “Bersa ne prihvaća Sabalichevu pretencioznu duhovnost i sarkastične umetke. Ulice grada nude mu mnoštvo prizora i ljudskih profila koji ga izazivaju.Ne služi se introspektivnim poniranjem u čovjeka, već ga prati i promatra njegove postupke. Nerijetko se zaustavlja pred njegovim domom i osluškuje izvana njegove glasove.”
Opisao ritam grada
Pišući o de Bersi Nedjeljka Balić Nižić ističe kako su ovi njegovi soneti bili različito primljeni, pa ih se i hvalilo i kudilo, dok ih je posebno napadao Antonio Battara.
Zanimljivo je njegovo viđenje Kalelarge, ulice u kojoj se “tiskaju domaćini i prekomorski gosti – kojima uska prometnica nije po volji – te im de Bersa svojim zaratinskim stihovima poručuje da, ako im se ne sviđa, neka se vrate odakle su došli, što njegovim pjesmama daje i dašak suvremenosti.
