Gotovo da Zadar ne pamti polemiku koju je svojom slikom izazvao mladi slikar Mario Javoran. Gradski oci platili su njegovu repliku rusko-ukrainskog slikara Ilije Rjepina, koja se smatra za najuspjeliju sliku pokreta “Peredvižnjevci”. Umjesto da se u likovnim krugovima povede polemika oko uspješnosti modernog redizajna likovnog uradka ne baš originalnog naziva Mediterraneo i njegove povezanosti s istoimenim oskarovcem Gabrielea Salvatoresa, slika je postala politički subjekt. Protivnici ne umjetničke vrijednosti, već isplate iz vječno suzljive i škrtave blagajne Grada Zadra već su okupirali zadarski medijski mainstream, pa smo odlučili predati mikrofon akademskom slikaru, grafičaru i pedagogu Igoru Gluiću ili onoj strani koja slikara Javorana pozna baš u likovnom svjetlu...
...
-Ovu polemiku koja je nastala moglo bi se podijeliti u nekoliko slojeva.
Najbrojniji su prostodušni navijači; to su oni koji pišu: Bravo Mario... Toooo, sve ih razvali... Legendo... itd. Njih ne zanima koliko je što plaćeno, jer se na gluposti u ovoj zemlji ionako najviše troši. Njima je drago što je on iz njihova grada; njihovom utrobom ne struji zavist i frustracija. Samo sreća. Da vlastitoj djeci mogu reći: Vidiš ljubavi da se može, ako se trudiš!
Ispod njih je kategorija onih koje narod oduvijek zove imenom “pametnjakovići”. To su odlikaši iz srednje koji su iz Likovnog zapamtili Rjepina pa, kako ih već nitko ništa ne pita, žele malo svojom sijalicom prosvijetliti sebi nepoznate, s druge strane računala.
Najniže su se ugnijezdili likovni kritičar, lokalni, ali i neki nacionalni...
...
U sportu su odavno sportaše podijelili u tri kategorije: Lokalna vrijednost, Nacionalna vrijednost, i Međunarodna vrijednost.
Najveći broj tih naših slikara su u kući - Lokalna vrijednost. To je prostor od Zadra do Sv. Roka i od Vira do Benkovca.
Par njih jednom je nogom i u Nacionalnoj kategoriji. A Međunarodna vrijednost - tko su ti? Kada NY u svom dopisu Barceloni piše da dolaze sa svojom izabranom ekipom, ispred koje korača veliki Mario Javoran, jbg druže Klarica, to nešto znači...
...
A kada je slika trebala krenuti za Barcelonu, Mario je naručio prijevoz preko neke europske kuće koja to godinama pouzdano radi. I dođe taj dugi kombi u Zagreb, pred halu gdje smo sređivali okvir. Vozač sjedne, izvadi sendvič i jede. Šofer, što reći. Mario ode do njega i pita ga želi li vidjeti što će voziti.
On smjesta odloži sendvič i dođe do nas u halu, do slike. Mi je držimo uspravnom, da je bolje vidi, i nakon minut/dva pogledamo na tog Uzbekistanca s mikrofonkom od frizure, a njemu se suze, kao potok slijevaju niz lice. Na tren je čak izgubio ravnotežu, potražio oslonac i sjeo. Mario ga pita: Što je, prijatelju?
“Moj djed je bio burlak na Volgi i cijelo sam djetinjstvo gledao tu bijedu. Sad ga gledam na slici.” Pa zagrli Marija, i nastavi plakati...
CIJELI RAZGOVOR U VELIKOM INTERVJUU TJEDNA MOŽETE PROČITATI U NOVOM BROJU TISKANOG IZDANJA ZADARSKOG TJEDNIKA!
