Usprkos vremenu, segmenti čežnje i ljubavi uvijek ostaju isti

Vesna Štulić objavila je svoju petnaestu knjigu po redu, a prvi roman, i to roman povijesne fikcije “Na vjetrometini triju svjetova”.

Riječ je o trima pričama smještenima u prošlost, prva se događa krajem 19. stoljeća daleku prošlost.

- Uključuju stvarne karakteristike svih povijesnih razdoblja, s fikcioniziranim likovima i događajima i koji se u konačnici povezuju u jednu priču, započinje Štulić.

Ispričala nam je što ju je potaknulo, na koje se povijesne izvore oslanjala te na koji je način spajala fikciju i fakciju.

Promocija je dogovorena za rujan u prostoriji Ogranka Matice hrvatske Zadar, a sudeći prema prvim komentarima i recenzijama - recepcija će biti izvrsna.

Inspiracija - ljepotica u Vruljici

Iako je Štulić po rođenju Dubrovkinja, živi već dugo u Ninu, a Zadar je grad njenog djetinjstva i školovanja.

- Svi tijekom odrastanja prolazimo pokraj nekih arhaičnih zdranja, a da se ne zapitamo što je tu nekad bilo, čemu je nešto služilo, kakva se sve povijest tu događala. Zadar je prepun takvih “ljepotica”. A mene je posebno, putujući često od Nina do Zadra, kada bi autobus skretao prema Vruljici, opčinjala jedna stara vila. Imala sam osjećaj kao da sam nekad davno, u nekom drugom životu, živjela tamo. No, to kod mene nije čudno. Ja taj osjećaj imam za gotovo sva stara zdanja koja ugledam ili imam sreću da ušetam u njihovu unutrašnjost. A s obzirom da nikad nisam ušetala u tu vilu, dozvolila sam sebi da riječju ušetam ne samo u njezinu unutrašnjost, već i u povijest, u to neko samo za mene romantičnije vrijeme, iako je zapravo bilo prožeto jako teškim političkim previranjima, priča Štulić.

Ovaj roman napisan je prije gotovo petnaestak godina, trebalo joj je vremena oko njegove pripreme i pisanja, ali i da skupi hrabrosti da ugleda svjetlo dana.

- Ja sam po vokaciji autorica poezije, no kada sam dobila izvrsne recenzije od mojih recenzenata Sanijele Matković i Nikole Šimić Tonina, dali su mi vjetar u leđa i već pišem dva nova romana; jedan o Juraj Dalmatincu, drugi o Faustu Vrančiću, najavljuje Štulić koja obožava proučavati povijest, onu daleku, ali voli pri pisanju romana utkati fikciju, pustit mašti na volju.

- Sjećam se tih povijesnih knjiga koje sam proučavala, sve pomno bilježila, to 19. stoljeće, kako na kulturnoj, tako i na političkoj sceni Zadra, zatim je u drugom dijelu Domovinski rat, no neki detalji, poput izvora podatka, preseljenjem su izgubili svoj trag, baš kao što se tijekom povijesti neki dokumenti zagube, kaže Štulić na pitanje o povijesnim izvorima.

Istraživačica i nadopisivačica povijesti

Spajanje povijesti i fikcije njoj je kao stanje zaljubljenosti, stoga povijesni žanr zaista voli.

- Dok se nižu te povijesne dionice koje su zapravo predložak, likovi se slijedom životnih okolnosti svjesno upliću. Sav odmak fikcijom od vremena u kojem se piše, funkcionira prema modelu - utvare. Spajajući dva ili tri daleka vremenska razdoblja zapravo načinila sam korak u imaginarijum i “nestala” u toj priči. Takve vrste romana uvijek poentiraju na kraju i ma koliko se ta dva, tri svijeta u nekim segmentima razlikovala, segmenti čežnje i ljubavi uvijek ostaju isti, naglašava Štulić.

U romanu osim povijesti ima i ljubavnih elemenata, kronike, fantastike, pa čak i kriminalističkom žanra u jednom dijelu.

- Glavni lik Katarina nalazi se kako na profesionalnoj, tako i na osobnoj vjetrometini, koliko god života imala, a ja kao autor koji se stavlja u ulogu glavnog lika, jer je roman pisan u prvom licu, istovremeno postajem istraživačica i nadopisivačica povijesti. dodaje Štulić.

Sanijela Matković napisala je da “u sredini romana stoji žena “prokleta” svojom ženstvenošću, razapeta između emocija i stvarnosti na proputovanju vremenom, tradicijom, uspomenama. Stoji između naizgled “dva muškarca” rasvjetljujući svoju i njihovu sudbinu. U svojoj statičnosti trudi se biti prijatelj, utjeha, sklonište, odmorište”.

- Roman je još topao od tiskarskog stroja, no oni koji su na bilo koji način, bilo skriptom, bilo mojim prepričavanjem dok se pisao, bilo sad knjigom, sretni su zbog njega koliko i ja i ocjenjuju ga izvrsno. Budućnost mu isključivo ovisi o tome koliko čitatelj voli povijesnu fikciju. No, ja sam sretna zbog njega i jednako se veselim budućim po “provjerenoj formuli” jer to sam ja i ne vidim se u drugim žanrovima, osim što se poezija uvijek upliće i želi biti primarna, zaključuje Štulić.