Zadru nedostaje kritička masa i spontanost koja bi stvorila stvarnu scenu

Irena Boćkai i Roko Nakić izvedbeni su umjetnici i voditelji udruge Trećeprostor. Diplomirali su Neverbalni teatar na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Roko je Zadranin koji se poslije petnaest godina života u Zagrebu vratio rodnom gradu na Ireninu inicijativu.

Razgovarali smo o prostorima nezavisne umjetnosti u Zadru te mogućnostima života nezavisnih umjetnika u Hrvatskoj. Na početku su predstavili Trećeprostor istaknuvši kako je to mjesto susreta izvedbenih umjetnika i njihovih ideja. To je, prema njihovim riječima, prostor u kojem se ljudi dolaze družiti, izvoditi i istraživati umjetnost, a namijenjen je svima.

U našem gradu se može stvarati

Udrugu čini devet stalnih članova i vanjski suradnici koji produciraju i distribuiraju svoja djela te organiziraju festivale i projekte za mlade diljem Hrvatske, ali i šire. Udruga je s djelovanjem započela u Zagrebu, ali prije tri mjeseca sjedište je prebačeno u Zadar.

- Provodimo interdisciplinarne projekte koji uključuju kazalište, izvedbu, ali i rad s mladima. Nismo vezani samo za jedno mjesto, mobilni smo, objašnjava Irena te dodaje da je trenutno sjedište udruge u Zadru, iako su projekti posvuda.

- Imamo suradnje s kazalištima, izvedbenim prostorima i prostorima nezavisne scene tako da često gostujemo ili smo korisnici prostora, ali nemamo svoj. Voljeli bismo u budućnosti imati prostor za izvedbe da nas ljudi povezuju s konkretnim prostorom gdje mogu pogledati izvedbe, objašnjava Irena te navodi da će se prijaviti za natječaj za Centar za mlade.

Gostovali su po brojnim festivalima po Hrvatskoj, Europi pa čak i u New Yorku gdje su nastupili u sklopu festivala nezavisne umjetnosti. Ipak, prije tri mjeseca su za bazu odabrali Zadar. Roko kaže da je odlučio dati šansu Zadru nakon petnaest godina, a Irena misli da Zadar ima puno umjetničkog potencijala, a promjena je bila nužna i zbog zasićenosti Zagrebom.

- Odlučio sam dati šansu Zadru nakon petnaest godina, tj. dao sam šansu Zadru, da on da šansu meni. Iako je često na glasu kao konzervativan grad u kojem se ništa ne događa, uvjerio sam se da nije tako. Zadar ima puno ljudi koji stvaraju različite vrste umjetnosti. Ono što mi se čini da Zadru nedostaje jest kritička masa i spontanost koja bi stvorila stvarnu scenu. Sadržaja definitivno ima i mislim da je Zadar grad u kojem se može stvarati, rekao je Roko.

Tehnike klasičnog kazališta i suvremenog plesa

Dok je Irena još od tinejdžerskih dana znala da će se baviti izvedbenom umjetnošću, Roko je to odgodio do svoje dvadeset i pete godine. Iako je znao da ga teatar zanima, tek se po završetku politologije posvetio umjetnosti i odabrao neverbalni teatar kao svoj izraz, iako ističe - ne ograničava se samo na to. U svom radu koristi i tehnike klasičnog kazališta i suvremenog plesa.

Irena u svojim performansima propituje poziciju umjetnice i sam proces pripremanja i izvedbe što joj je, priznaje, ostalo još od doktorata. Otkriva da inspiraciju najčešće izvlači iz osobnih okupacija, a voli istraživati prostore nelagode. Roko pak na pitanje gdje nalazi inspiraciju, jednostavno odgovara: U vječnoj veličanstvenosti i mizeriji svakodnevice.

Oboje tvrde da se u Hrvatskoj može živjeti od nezavisne umjetnosti, a kao najveći izazov ističu balansiranje između umjetničkog istraživanja i birokratskog posla u održavanju udruge Trećeprostor unutar koje djeluju. Kao i svi ostali, žive s egzistencijalnim i financijskim izazovima, ali nagradu pronalaze u reakcijama publike.

- Život nezavisnih umjetnika ima svoje financijske i egzistencijalne izazove, ali dogodi se jednom u godini ili dvije, kad nešto zaista izvedeš, da vidiš koliko je ljudima to bitno i koliko si se povezao s njima kroz neku temu, i tad shvatiš zbog čega to radiš. To je ono zbog čega to radiš, istaknuo je Roko.

Interakcija s publikom

Budući da je smisao izvedbene umjetnosti upravo interakcija s publikom, Irena je s kolegicom Anom Katulić pokrenula Muzej odbačenih predmeta koji su Zadrani imali prilike upoznati u ožujku ove godine. Muzej funkcionira tako da posjetitelji dođu ostaviti odabrane predmete te ispričaju priču o njemu, a Irena i Ana naprave izložbu i osmisle i izvedu performans inspiriran predmetima i pričama koje su sakupile. Projekt Muzeja odbačenih predmeta pretvorio se s vremenom u samoodrživi projekt te je gostovao na različitim lokacijama diljem Hrvatske, a izvedba je svaki put bila drugačija. Irena tvrdi da Muzej ima publiku različitih generacija, no da svi pozitivno reagiraju.

- Bit ovog projekta je interakcija i povezivanje s publikom. Ljudi nam donose osobne predmete i pričaju osobne priče, otvaraju se, to postaje prostor druženja i umjetnosti, objasnio je.

Dok se Irena priprema za nova gostovanje Muzeja, Roko priprema zadarsku premijeru svoje predstave Najnormalniji od svih dana 15. lipnja u Kazalištu lutaka Zadar. Ideja predstave leži u činjenici da svatko od nas proživljava osobnu agoniju, ali i “party” svakog dana.

- Moja predstava zapravo je isječak jednog radnog dana prosječnog neimenovanog protagonista, kratko je za kraj otkrio Roko.

Umjetnost povezuje ljude i svugdje je oko nas, čak i u najobičnijim danima ili odbačenim predmetima, samo treba znati gledati i prepoznati ljepotu. Dan protkan ljepotom i umjetnošću možemo proživjeti 15. lipnja na Večernjoj sceni Kazališta lutaka gledajući “Najnormalniji od svih dana”, dok nas Muzej odbačenih predmeta čeka u Delnicama 3. lipnja.