‘Zlatne ruke‘ je sintagma koja najbolje prezentira umijeće Lucije Marinović. Svojim ručnim radovima, odjenula je mnoge Zadranke u razne pletene, kukičane odjevne predmete i oplemenila mnoge domove i ugostiteljske objekte. Svoj kreativan potpis ostavila je u repliciranju narodnih nošnji Pakoštana, Kali, Turnja i Novigrada i time pridonijela na očuvanju kulturne baštine.
S četiri godine uči vesti konavoski vez
- U Konavlima gdje sam rođena, u mojoj obitelji je bila stroga podjela posla, tako da sam već sa četiri godine, svako jutro prije škole, imala zadatak odvesti ovce na ispašu s komadom platna, iglom i koncem u ruci. Sve su djevojčice išle zajedno i učile vesti jedna od druge, počevši od jednostavnijih bodova. Navečer bi mama provjeravala što sam i koliko napravila i davala upute za slijedeći dan.U tako ranoj dobi se počelo vesti jer su utkanice vrlo složene i zahtjevne za izradu, a do udaje su djevojke morale izvesti trideset vezova za isto toliko košulja. Utkanice su se vezle sa domaćom svilom koja se dobivala iz čahure dudovog svilca ili koncima koji su bojani prirodnim bojama od crvene do tamno ljubičaste na komadu platna, a koje bi se prišile na bijelu košulju i ponovno skidale da prilikom pranja ne popuste boje. Također, iz različitih vezova se iščitavala obiteljska situacija i razabiralo je li riječ o udovici ili udanoj osobi, ženi u tuzi za bližnjim ili daljnjim rođacima, kazuje nam Lucija.
Kreativan i poduzetan životni put
Kad je narodnu nošnju, kao odjevni predmet, zamijenila urbana odjeća, ona je pronašla svoje utočište u folkornoj tradiciji.
-Ja sam zadnja generacija koja je njegovala običaje u svojoj obitelji, kazuje Lucija i dodaje da nekad nisu postojale škare, nego se krojilo po žici, a zatim su se spajali komadi platna i na taj način su se šivale sve nošnje od 18-19 stoljeća, pa i kasnije. Nošnja kao odjevni predmet, dugo je odoljevala naletima urbanog odijevanja, ali je ipak zamjenjuje gradska odjeća i prestaje se intezivno šivati, te se nosi u osobitim svečanim prigodama raznih svetkovina i proslava, objašnjava nam Lucija i dodaje da se i dalje prakticirao i njegovao konavoski vez u izradi stolnjaka, zavjesa, tapiserija posteljine i drugih ručnih radova, ali ne i nošnja. Međutim, dosta toga što se nasljeđivalo od baka i čuvalo u ormarima, zapaljeno je u Domovinskom ratu, tako da su žene koje su znale vesti obnovile nošnju, s namjerom da se očuva baština, pa za festu Sv. Vlaha, možete vidjeti sve dobne skupine obučene u konavosku narodnu nošnju, ponosno ističe Lucija.
-S četrnaest godina iz obiteljskog doma idem u Sarajevo i nastavljam raditi ručne radove, ali učim i druge tehnike pletenja, vezenja, šivanja, kukićanja. Zatim, dolazim u Zadar gdje upisujem srednju ekonomsku školu i usputno zarađujem džeparac pletenjem vunenih kapa. Zapošljavam se u Marasci, pa u Dalmi i kontinuirano se posvećujen raznim rukotvorinama, jer sam to obožavala raditi, a bio mi je i dodatni izvor zarade. Honorarno zarađujem šivanjem haljina, pletenjem džempera, kukičanjem majica zadarskim gospođama i djevojkama, a za Turističku zajednicu izrađujem vezove. Tako se usmenom predajom pročuo glas, da sam vješta u ručnim radovima što mi je donijelo mnoge suradnje, otkriva Lucija.
Repliciranje narodnih nošnji i očuvanje tradicije
Suradnja s Etnološkim odjelom Narodnog muzeja Zadar dovodi je do izrade pakoštanskog Zalistavaca, vezenog prsnog plastrona, karakterističan za stariju varijantu tradicijske nošnje jadranskog dijela sjeverne Dalmacije, a svrha im je bila ukrasiti poprsje žene.
-Tadašnja kustosica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar mi je ponudila suradnju da za KUD Pakoštane repliciram dio narodne nošnje, pakoštanski Zalistavac. Trebala sam naučiti tehniku koja je bila vrlo komplicirana, ali sam je uspješno savladala. Iako mi je ponuđena suradnja za izradu samo tog dijela veza, inzistirala sam, s obzirom da sam znala šivati, na repliciranju kompletne nošnje. Sašila sam trideset nošnji, a neke su po narudžbi od naših iseljenika otišle za Australiju i Ameriku. U međuvremenu sam imala izložbu konavoskog veza u Kalima i tako dobivam ponudu za izradu kaljske narodne nošnje. To je zahtijevalo istraživanje, odlazila sam od kuće do kuće u Kalima i tražila od mještana pojedine uzorke da bi mogla uspješno replicirati nošnju, objašnava Lucija. U međuvremenu sam replicirala, kao dio tradicionalne nošnje, mušku košulju Kukljice, na starinski način šivanja po žici. I tako je jedna uspješna suradnja vodile do druge, pa dobivam od muzeja ponudu za izradu turanjske narodne nošnje, koju uspijevam replicirati i sašiti deset komada.
Zatim dobivam ponudu Županije da repliciram novigradsku nošnju, što je bilo vrlo zahtjevno, jer, da bi se ta nošnja replicirala trebalo je imati tkaju, nabaviti pređu, pronaći platno iste boje, pronaći gdje će se stupati. Kao uzorak mi je poslužila ženska svečana nošnja iz Novigrada, polovica 19. st. i kao jedini primjerak vunene carze (suknje s prslučićem odnosno fuštan) koja je bila zelene boje, a ostale su tamno plave boje i nalaze se u Etnološkom odjelu muzeja. Novigradska nošnja, koju sam replicirala, ima devet dijelova- tkanicu (pojas ili pas), zalistavac, fuštan, košulju, maramu, traveršu, nazuvke (na kojem se izrađuje starinski vez lančanec), aljak (kratki haljetak) i crne bičve, priča Lucija.
Novigradsku tkanicu izradile rukotvorke iz Norveške
-Naime, 1997. je gospođa Bodil Ljungman pokrenula projekt obučavanja žena Hrvatske u tehnikama tkanja, koji, na sreću, nije našao odaziv na Mljetu već u Konavlima. Priključila sam se ženama u tom projektu i tamo stekla veliko znanje tkanja. U međuvremenu se pojavio problem, jer se nije mogao pronaći tkalački stan potreban za izradu novigradske tkanice. Međutim, slijedom tog stečenog poznanstva i prijateljstva došlo je spasonosno rješenje, jer su novigradsku tkanicu u Norveškoj otkale Anne Marie Svendsen iz Hvalstada i Helga Vagle Ringstad iz Drammena, na čemu sam im tada bila vrlo zahvalna, prisjeća se Lucija.
-Ostvarila sam odličnu suradnju s jednim vlasnikom restorana u Zatonu koji je na samom ulazu imao dvije lutke obučene u pakoštansku mušku i žensku nošnju, a šivala sam ih periodično dvadesetak godina. Također sam za jedan restoran u Vinkovcima, koji se zvao Dalmacija, angažirana da napravim nošnju za njegove djelatnike, pa sam sama osmislila odoru po uzoru na tradicionalne nošnje dalmatinske Zagore, a koja se sastojala od facola, košulje ili bluze, fuštana, traverše i tkanice.
Nakon umirovljenja ova izuzetna i vrijedna žena ne posustaje u izradi svojih rukotvorina i sa kćerkom izrađuje autohtone suvenire s motivima Zadra i Zadarske županije.
-U mirovini vodim galeriju svoje kćerke "Lik rukotvorine" u kojoj petnaest godina izrađujem svoje rukotvorine i plasiram različite proizvode od drugih rukotvoraca različite predmete iz područja primijenjenih umjetnosti, poput paške, lepoglavske čipke i različitih suvenira.
