U petak 22. prosinca u 4 sata i 27 minuta dogodilo se nešto što možemo riječima opisati na više načina. Može se kazati da se odigrao zimski solsticij, suncostaj ili kratkodnevnica, da je počela kalendarska zima, da je Sunce ušlo u jarca, da dani postaju duži, da je Svijetlo u širenju,....Sve to skupa govori nam da je riječ o značajnom datumu koji se oduvijek obilježavao i to širom svijeta i u svim kulturama. Osim mnogih religijskih, kulturoloških, astroloških i okultnih razloga, današnja znanost pridodaje i one psihološke. Naime, stanje sve dužeg mraka djeluje na ljudsku psihu, a ne smijemo zaboraviti da je zapravo donedavno, do Teslinih i Edisonovih vremena, izostanak Sunčeve svjetlosti, često značio i tamu u kućama.
Tako nije nimalo čudno da su se svetkovine vezane uz zimski solsticij znale obilježavati i po čitavih sedam dana, što je osobito slučaj s rimskim Saturnalijama ali i drugdje u Europi. Jedan od raširenih naziva za ovaj blagdan je i Yul, što je norveški izraz u značenju “kotač” koji simbolizira kretanje Sunca kroz godinu, a pod ovim nazivom se i obnavlja zadnjih nekoliko desetljeća u Europi i Sjevernoj Americi.
Širom svijeta
No, daleko od toga da je kratkodnevnica tipična samo za Europljane, odnosno Zapadnjake. Svetkovine toga dana obilježava i niz drugih naroda širom globusa. Japanci tako imaju svečanost u čast boginje Sunca, Amaterasu, koja izlazi iz spilje i ponovno će osvjetljavati i ogrijati svijet. Kalaši u Pakistanu obilježavaju Chaomos u kojem se žene i muškarci međusobno pročišćavaju ritualnim pranjem i ne sjedaju na stolice sve do večeri kad se poškrope krvlju žrtvovane koze. S večeri počinje proslava na kojoj se služi kozletina.
Diljem čitave istočne i jugoistočne Azije slavi se Dongzhi festival, koji ima svoje značenje u povratku svjetlosti i predstavljen je posebnim simbolom u I-Čingu. Dan koji se poklapa s danom zimskog solsticija, ujedno je u Koreji i južnoj Kini obiteljski blagdan kad se svi članovi okupljaju i zajedno blaguju jelo od riže zvano Tang Yuan, odnosno Patjok, od riže i slatkog crvenog fažola. U Koreji je običaj razasuti nešto Patjoka i oko kuće da bi se tako zaštitilo ukućane od utjecaja zlih duhova.
Dogoni, narod iz Malija u zapadnoj Africi koji je poznat po tajni zvijezde Sirius o čijem su sustavu znali sve detalje davno prije suvremenih teleskopa koji su potvrdili njihova vjerovanja, također svetkuje kratkodnevnicu. Nazivaju je “Goru” i to je ujedno žetvena svečanost i obilježavanje dolaska ljudskog roda sa nebesa na Zemlju.
Zimski solsticij obilježavaju i potomki Inka u Peruu i nazivaju ga Inti Rami, samo što to čine u svojoj najdužoj noći, to jest 24. lipnja. Premda je ovaj običaj bio stoljećima zabranjivan od strane crkvenih vlasti, tradicija je na kraju ipak pobijedila i od 1944. Inti Rami se javno obilježava na ruševinama drevnog grada Sascayhuamana, dijela Tivanačke kulture.
Nelogičnosti u Indiji
U Indiji se ova proslava naziva Makara Sakranti, prema tamošnjem nazivu za jarca, zodijački znak u koji ulazi Sunce. Običaj je pripremati kolačiće sa sezamom i njima se međusobno darivati sa željama da se kroz čitavu godinu bude sladak kao taj kolač. Od države do države Indijskog podkontinenta postoje još mnoge inačice proslave, od ukrašavanja kuća, pranja u Gangesu i drugim rijekama, do običaja hranidbe krava kao svetih životinja. Ipak, u indijskoj tradiciji primjećuje se jedan značajan odklon u odnosu na druge dijelove svijeta. Indijska astrologija, naime, precesiju proljetne točke shvaća doslovno te postavlja ulazak Sunca u jarca, bolje reći Jarca, zviježđe Capricorniusa, 14. siječnja, kad se rečena proslava odigrava. Pomalo je nejasno kako indijski zvjezdoznanci, znani i kao panditi, povezuju ovaj stav s onim da u horoskopima ne vrednuju položaje Urana, Neptuna i Plutona.
Iz tradicije Zoroastrizma u Iranu potječe Šab e Čeleh, svetkovina pobjede svjetla nad tamom koja se još njeguje kao obiteljski blagdan u kome djeca posjećuju domove svojih roditelja. Uobičajeno je konzumirati različite vrste voća, kako sušenog, tako i svježeg, a posebice lubenice, datulje i mogranje koje se drži za Sunčeve simbole. Nekad je bilo uobičajeno ostati budan sve do svitanja veseleći se ili slušajući pjesme i pripovjetke starijih, no taj se običaj u današnjici uglavnom napustio zbog nepraktičnosti jer Šab e Čeleh, kojeg zovu i Yalda, nije neradni dan. Običaj je izrazito ukorijenjen u kurdskoj zajednici gdje se naziva Ševa Zistane i redovito obilježava, a uobičajeno je i darivati djecu kolačima i slasticama.
Povratak Sunca
Mnoge indijanske zajednice Sjeverne Amerike obilježavaju ovaj datum pa tako i Zuni ili Hopi, poznati po miroljubivom načinu života i smještaju u selima s kućama od gline, umjesto wigvama, kao i po izradi petroglifa. Njihov suncostaj se zove Soyal i održava se u noći 21. prosinca. Drži se da je ovaj dan i početka novog zaokreta na kotaču godine te se otvaraju svete, podzemne prostorije u kojima se drže obredi ili Kašine. Slično njima svetkuju i Araukanci ili Mapuche u južnom Čileu, samo u lipnju kad njihova zima počinje. Slavi se povratak Sunca koje će sad ogrijati Pachamamu, odnosno Majku Zemlju. Araukanijci su jedno od posljednjih pokorenih indijanskih plemena koje je poznato i po prijateljstvu s američkim Hrvatima koji su ih podupirali u ratovima protiv potomaka konkvistadora sve do kraja devetnaestog stoljeća.
Ove i mnoge druge nespomenute svetkovine imaju svoje izvore u drevnim vjerovanjima kojih su neke čista preslika, dok druge pokazuju hod povijesnog razvoja s obzirom na okolnosti. Tako se u Škotskoj obilježava Hogmanay koji je u tu zemlju došao s vikinškim osvajanjima u srednjem vijeku pa ga na Shetlandskim otocima još uvijek zovu po norvešku, Yules. Da je ovaj običaj stigao na taj način vidi se i po tome što je kasnije pomaknut na 1. siječanj. Nova godina se u Škotskoj obilježavala 25. ožujka sve do 1600. godine. Po tradiciji su se održavala natjecanja u trčanju, a ljudi su se darivali solju i kolačićima, dok je danas uobičajeni dar - boca domaćeg whiskeya. Kod Iraca i Velšana, proslava se održavala 26. prosinca i nazivala La an Dreolin pri čemu se ubijala ptica carić koju bi maškarani mladići nosili kroz selo, zastajući po kućama gdje bi im se pružala okrjepa.
Izvorište većine sredozemnih inačica ove svetkovine je starogrčka Lenaea, koju su izvorno izvodile isključivo žene, Menade. Ove su se svečanosti održavale još u arhajsko doba kad se tom prigodom žrtvovao bik ili čak i muškarac. Kasnije je ta simbolika promijenjena te je središnji misterij bio rođenje djeteta. Kako je događaj bio posvećen bogu Dionizu, izvodilo se i čudo vina pri čemu se u posvećenu prostoriju unosila posuda s voćnim sokom ili vodom, a sutradan bi se iznosilo vino koje se djelilo sudionicima. Iz ovih svečanosti proizišle su kazališne predstave u petome stoljeću koje su se održavale u kazalištu Lenaeion u Ateni. Žrtvovanja i menadske svečanosti su međutim puno duže preživjeli u sjevernoj Europi, osobito Švedskoj pod imenom Midvinterblot, a dokinuta su uslijed kristijanizacije tek oko godine 1200.
Kotač godine
Još je rasprostranjenija bila svetkovina bila već spominjani Yul, poznat i pod nazivima Jól, Joul, Joulu, Jõulud, Géol, Geul kod mnogih germanskih naroda od Skandinavije do Alpa. U davna doba ga se obilježavalo po Lunarnom kalendaru pa se ne može točno odrediti datum, dok ga nije norveški kralj Haakon 960. propisao kao svetkovinu 25. prosinca da bi se stara tradicija lakše spojila s kršćanskim Božićem. U tradiciji je svetkovina bila posvećena bogu Thoru u čiju čast bi se naložila velika cjepanica i svetkovina bi trajala dok drvo ne izgori što bi moglo biti i više dana. Ove običaje danas oživljavaju mnoge suvremene skupine diljem svijeta.
Običaji vezani uz ovaj datum u našim krajevima, obično su potpuno spojeni sa svetkovanjem Božića. Znakovito je svakako paljenje badnjaka, koje je najstariji postupak vezan uz tu večer i koje je identično germanskoj tradiciji Yula, dok su kićenje bora i izrada jaslica došli kao refleksija gradskih običaja. Svetkovina se izvorno nazivala Koleda što je također poveznica s Yulom koji znači kotač.No ono što je svakako bitno jest da se ovaj dio godine treba propisno obilježiti bez obzira na to kojoj tradiciji dali prednost, jer ako sve kulture svijeta od pamtivjeka u ovo doba svetkuju, valjda za to očito ima neki dobar razlog.
