Sinonimi iz naslova su samo dio imena koja se odnose na istu sortu crnog grožđa koja se uzgaja uglavnom duž obale Jadranskog mora, ali je možda najveću slavu doživjela pod imenom Zinfandel u Americi kamo su ju vjerojatno odnijeli iseljenici iz ovih naših krajeva. Svi nekako svojataju pravo na porijeklo ove sorte, ali ipak mi Hrvati smo poprilično sigurni jer je to dokazano i DNK analizom da je to naša sorta. I američki znanstvenici su prihvatili i pismeno potvrdili da je to baš tako. I Talijani (Primitivo) i Crnogorci (Kratošija) isto misle jer i njihove spomenute sorte imaju isti DNK profil, ali naši znastvenici na čelu s profesorima Edijem Maletićem, Ivanom Pejićem i Jasminkom Karoglan Kontić su nedvojbeno prvi dokazali da je to naše. Pa između ostalog i Tribidrag je jedan od roditelja Plavca malog, naše možda najpotentnije crne sorte, zajedno s Dobričićem.
Nakon priznanja američkih znanstvenika, ova sorta se naglo počela širiti po našim vinogradima, prvo u Kaštelima odakle potječe pa duž cijele obale. U početku je bilo usvojeno ime Crljenak ili Crljenak kaštelanski, ali je kasnije dogovoreno da se prihvati ime Tribidrag, na što se Kaštelani nešto ljute, ali to je samo dio folklora u demokraciji. U našoj podregiji se uzgaja pod imenom Crljenak (Zinfandel) što je isto prihvatljivo. Ja sam ju posadio u svom vinogradu pod imenom Tribidrag premda sam dio sadnog materijala nabavio u Italiji pod imenom Primitivo.
Primitivne vinoteke
Kao i svake godine početkom kolovoza kada za kratko stanu radovi u vinogradu, ja se uputim zajedno sa suprugom Jasminkom i unukom Mijom tragom jedne sorte iz svog vinograda kojoj posvetim taj kratki godišnji odmor. Pogađate, ovaj put je izbor Tribidrag. Želim vidjeti i usporediti što to rade drugi, kakva su im vina, pa i nešto naučiti.
Krećemo rano ujutro Dalmatinom prema jugu, najljepšom autocestom kojom sam ikada vozio. A lijepa je i zbog trase koja zaobilazi sav taj urbanistički kaos koji smo proizveli na obali, sve te nakaradne građevine, “markete” i “supermarkete” uz ceste u kojima se prodaju “domaći” proizvodi. Vrlo brzo prolazimo tih dvjestotinjak kilometara autoceste i evo nas opet na magistrali i nadamo se prvim primjercima Tribidraga, kad ono četruni, pomidori, kapule, sve pod nekakvim čudnim nadstrešnicama, a između njih nakinđurene kućice “suvremene arhitekture” novog doba na kojima piše Crljenak ili Tribidrag. Pa da piše Primitivo, što bi možda i bio prikladan naziv za te primitivne vinoteke, možda bih i stao. Ali ne, nastavljamo put dalje, a Miju, koja je studentica arhitekture, podučavam da joj ne padne na pamet takve stvari projektirati. Ma koliko bio zaljubljen u vino u takvim i sličnim prostorima neću ga kušati.
A rado bih preporučio i našem vrlom Davoru Lončaru, načelniku općine Poličnik, rekao bih čovjeku s vizijom budućnosti, da izgradi dvije male tržnice u zoni Murvica i zoni Grabi uz magistralu u kojima će naši OPG-ovci nuditi svoje proizvode, a ove čudne nakupine uz cestu ukloni bagerom. Za dobro ovih naših prostora, a i samih OPG-ovaca.
Vina kušamo u samim vinogradima Komarne i vrlo brzo stižemo na mjesto gdje vjerojatno želi ovih dana doći svaki Hrvat. Stajemo na vrlo lijepom parkingu, svojevrsnom vidikovcu s kojeg Pelješki most izgleda doista velebno. Na parkingu vrlo lijepa zgrada, priđem bliže, ono sanitarni čvor. Oblikovanje korektno, vidi se ruka arhitekta za razliku od onih tvorevina uz magistralu koje nisu dostojne vina koje se u njima prodaje. Prelazimo na Pelješac i vozimo se novom cestom prema Stonu. Krajolik prekrasan, cesta blago vijugava, ali puna crta neprekinuta gotovo cijelom trasom, a da se vidi autoritet autora, ponegdje su i po dvije pune crte. Kome to treba i zašto. Ili to samo potvrđuje onu staru tezu da smo svi mi autokrati, ali nam treba samo malo ovlasti da to iskažemo.
Puna kapa Žmirića
Za povratak planiramo kušati pelješka vina, a sada idemo do najjužnije točke Tribidraga, a to su “plantaže” između Podgorice i Skadarskog jezera u Crnoj Gori. Prvenstveni razlog posjeta ovoj susjednoj državi je Tribidrag koji oni zovu Kratošija. Ne interesira me previše njihovo čojstvo koje za mene ne postoji od kada su pokušali prisvojiti dio našega teritorija, a niti junaštvo od kada ih je moj prijatelj Štef, porijeklom iz Turopolja, s grupom svojih boraca Gospara kamenjem i lovačkim puškama potjerao sa Srđa bez obzira što su imali moćnu artiljerijsku podršku slavne raspadajuće armije.
Prolazimo Dubrovnik, gužve na cesti, nepotrebni semafori baš kao na nekim mjestima u Zadru. Moćni GPS nas usmjerava na granični prijelaz Vitaljina gdje su navodno manje gužve. Brzo stižemo na našu granicu koja je vrlo uredna, ali slabe koristi od toga kada kao deseti automobil u redu izgubimo pola sata, a potom njihova granica koja izgleda kao štalica s napola srušenom nadstrešnicom za sijeno. I tu gubimo još sat vremena. Ulazimo u Herceg Novi, kolona nepregledna, uglavnom stojimo. Vozači za volanima, kroz otvorene prozore samo bacaju opuške, a ostali putnici na +40 °C lagano šetaju po podnevnom suncu i proklinju dan kada su odlučili doći na ovu rivijeru. Ja neobično mirno sjedim u autu obzirom da imam svakodnevna iskustva nepotrebnog stajanja na križanju već legendarnih Žmirića. I sada opet ona stara vinska “je li čaša do pola puna ili od pola prazna”. Meni je kao optimistu u tim slučajevima čaša uvijek puna, ali mi je i “puna kapa Žmirića”. Uz obalu hoteli iz onog doba, između njih doslovno kuća na kući, apartman na apartmanu, automobil na automobilu. More puno kupača kao mravinjak, a između kupača, čamaca i automobila uzgajalište kamenica. Mora da su te kamenice ekološki afrodizijak. Samo tražim prvi odvojak od obale i nakon nekih dva sata uglavnom stajanja, odvajamo se prema Nikšiću. Čvrsto obećavam da tu više nikada neću doći osim ako bi netko organizirao stručno putovanje urbanista, arhitekata, studenata pa i onih naših najboljih primjeraka koji donose zakone od utjecaja na urbanizam. Mislim da bi to bilo vrlo korisno putovanje kao upozorenje što nas čeka u vrlo bliskoj budućnosti ukoliko hitno ne donesemo nove zakone kojima ćemo ozbiljno zaštititi ovaj naš prekrasni prostor. Ali zakone koji će se temeljiti na struci, a ne na represiji.
Unutrašnjost uglavnom nenaseljena i vrlo brzo stižemo u Podgoricu. Odsjedamo u apartmanu jedne male vinarije koja proizvodi vino od Kratošije iz svog vinograda. Odmah iz auta me domaćin odvuče u konobu i tu počinju vinske priče. Oni ponosni što je Zinfandel njihovog porijekla, ja ponosan što je našeg. I što ćemo sada, ajmo piti...
Vranac i Smederevka
Ja im objašnjavam da želim na “plantaže”, najveći vinograd u jednom komadu u Europi površine 2300 ha. Domaćin odmah zove svoga druga, što je kod njih prijatelj, da nas posebno primi. Pitam jel’ on tamo direktor, a oni kažu da nije, ali je glavni jer su svi direktori u zatvoru. I još dodaje, baš kao i kod vas Hrvata. Moram istaći izrazitu ljubaznost za sve vrijeme boravka koja mi se činila pomalo i pretjerana. Drugi dan stižemo u jedan od podruma “plantaža” u kojima primaju posjetitelje, čeka nas drug (jedini koji nije u zatvoru) i vrlo srdačno nas vodi kroz podrum koji je dio vojnog prijeratnog podzemnog aerodroma. Kušamo niz različitih, vrlo moćnih Kratošija od suhih do desertnih za koje grožđe prosušuju na trsovima. Vina su vrlo visokih alkohola, tamna, vjerojatno zbog dodatka Vranca koji je njima glavni brend. I mi smo do rata sadili dosta Vranca pa i Smederevke vjerojatno u ime bratstva i jedinstva baš kao što se i danas u nekim segmentima nepotrebno dodvoravamo novoj bratskoj zajednici. Ali u ono slavno vrijeme promjene knjižica, naši junaci uzeli sjekire i u vinograd, sjeci Vranac i Smederevku. Nema više Vranca, a nema ni knjižica. Kad ono, došlo vrijeme DNK analiza i utvrdimo da je Vranac rođak i Tribidraga i Plavca malog. I što ćemo sada? Idu ekskurzije u posjet rođacima Pa bio i ja tamo. Posjetili smo i opjevano Skadarsko jezero. Na njemu lopoča kao na “plantažama” trsova. I nikad više tamo. Moram zapisati da je na svih 2300 ha izgrađen sustav navodnjavanja što je nama samo san. Ali urgentno moramo o tome razmišljati jer ovogodišnja klimatološka situacija navješćuje nove katastrofe kojimja ćemo teško odoljeti bez navodnjavanja.
Povratak preko istočne Hercegovine jer sam se zarekao da više nikada neću proći cestom uz njihovo more. Pa makar nikada i ne vidio slavnu Boku Kotorsku. Na rubu Bileće idem kupiti kruh za marendu negdje u prirodi. Pitam u dućanu “ima li kruha”, a lijepa mlada trgovkinja mi odgovara “samo leba”. Dobro, može leba, a na pitanje čime mogu platiti, dobivam odgovor “marke, euri, kartice”. Može li kune, pitam, ali dobivam odrješit odgovor “može i džabe, ali kune ne”. Neću od nje “đžabe”, platim eurima.
Idemo prema Neumu, pa ponovno na naš velebni most i ponovno na Pelješac. Prva stanica Muzej vina u Putnikovićima. Kakav smiraj, sva povijest je tu, ta kava, taj mir, taj zrak. Više vrijedi ovih tridesetak minuta na terasi muzeja od cijelog putovanja. Iskreno se bojim da će ovaj raj brzo prerasti u pakao divlje gradnje sada kada je došao most. Koliko smo mu se veselili, sada treba biti vrlo oprezan da se Pelješcu ne dogodi ono što se otocima događa kada dobiju most. A znamo dobro kako to izgleda u našem kraju. Pa onda slijede “Zakoni o legalizaciji objekata” umjesto preventive. Posjećujemo nekoliko vinarija u Potomju. Ovdje nema Tribidraga, ali njegov potomak Plavac mali se iskazuje u svoj svojoj raskoši, a naročito onaj s čuvenog Dingača.
Plavac mali
Meni osobno je najdraži i najbolji Plavac mali koji sam kušao kod Ivice Radovića koji je inače moj “kolega” po proizvodnji Prošeka. Slijedi ručak u Trpnju, jasno uz vrhunski Plavac, pa na trajekt i u Ploče.
I što bi bio rezime ovog putovanja?
Zaključujem da je Tribidrag ili kako ga već zovu ostali vinari u našem kraju ravan ili bolji od svih koje sam kušao. Pa i jedan vrlo utjecajni novinar prilikom obilaska naše županije je čak predložio da se naša podregija proglasi zonom Tribidraga. Mislim da je to predložio jer možda nije kušao ostale primjerke naših crnih velikana. Da je, možda bi rekao zona Merlota, Svrdlovine, Syraha ili Cabernet Sauvignona jer svi daju izvanredne rezultate. Bijela možda ne bi svrstao u tu kategoriju.
I za kraj bih pozvao sve vinare i njihove goste u Kaštel Benković u Benkovac na najveću vinsku feštu Zadarske županije. Prema prikupljenim uzorcima i imenima vinara očekujem spektakularne rezultate. I nebo će sjajiti od odličja visokoga sjaja.
U Povljani na otoku Pagu Aminess otvorio 5* camping resort