Nakon strašnih bitaka u Drugom svjetskom ratu, malo tko je pomislio da bi Ukrajina bila ponovno najveće europsko bojište. Oni koji povijest čitaju kao romane za razbibrigu čude se što Rusija poseže za ratom kako bi se reafirmirala kao imperijalna sila. U tim istim povijesnim romanima na marginama stoji zanimljiv podatak kako je 1941. u bitci za Kijev došlo do najvećeg ratnog zarobljavanja u povijesti. Tad se Hitleru predalo oko 600.000 vojnika Crvene armije, pretežito Ukrajinaca koji se nisu htjeli boriti za još jednog diktatora i zločinca.
Staljin je pak pobjedom u Domovinskom ratu, kako su ga nazivali Sovjeti, posijao sjeme opozicije ukrajinskom nacionalizmu i smjestio ga u industrijski najvažnija područja. Kasnije u demokraciji, mali su postotci kojima su na izborima pobjeđivali proruski ili proukrajinski kandidati o čemu je svjedočila i jedna zadarska novinarka koja je na izborima bila promatrač OSCE-a. Sve do Majdana i Zelenskog koji je navodno zabilježio 70 posto podrške. Rusi iz ladice tad izvlače ideologiju koje se nikad nisu odrekli. Ekspanzivna sovjetska inačica komunizma, postaje ideologija kojom Rusija kreće u restauraciju svoje carevine. Paradoksalno, rat tad postaje i prilika.
Riječ je o prilici da se demokratski svijet, svijet sloboda i ljudskih prava, konačno obračuna za preostalim velikim retrogradnim sistemom, komunizmom. Rusija ga se deklarativno odrekla, ali u njenom vodstvu glavnu riječ vode ipak bivši aparatčici i njihovi politički sinovi. Metoda obnašanja vlasti je također retrogradna, nasilna a sad i agresivna prema svima onima koji ne žele više biti dio zemlje u kojoj Berijin duh poput vampira vlada svim porama života i siše mu zdravu krv. Mislio sam da bez Rusije nema Europe jer je njena zemljopisna granica na Uralu, ali se Rusija sama isključuje istom mitomanskom retorikom kojom se služe i nama jasniji nastavljači Miloševićevog doba u Srbiji.
Kad je Hitler okupirao tadašnju Čehoslovačku, prva stvar je bila da radnicima udvostruči plaću. Isto je napravio Putin na Krimu. Čehe su kasnije zadirkivali zašto se nisu borili, a oni su odgovorili:”Pa nisu Nijemci dozvolili!” Igrajući na tu kartu ravnodušnosti nemalog broja rusofila u Ukrajini jasna je bilo zbog čega je Putin produžavao svoje mandate izigravajući i mijenjajući političke uzuse demokratskog svijeta. Time je potvrdio da je obolio od Napoleonovog kompleksa koji završava u paranoji koju sad gledamo. Matrica o kojoj govorim je poznata svima koji malo bolje poznaju ljudsku psihologiju ili su barem u natruhama čitali Fromma.
Igrao je na sanjivost Zapada kad su padali dijelovi Gruzije, Moldavije, ali je Ukrajina postala Poljska 1939. Crta koja se ne prelazi. No, na drugoj strani nije Njemačka, nego nuklearna sila...
